utorak, 29.07.2014.

anatomija suvremenih karaktera

Bez obzira na povijesna značenja tog naziva, govorimo o desničaru u današnjem značenju te riječi. Prepoznavanje desničara je u današnjim uvjetima kod nas lako i jednostavno, bilo u susretima u svakidašnjem, realnom životu, bilo na internetskim društvenim mrežama. Desničara određujemo prema njegovom vlastitom samorazumijevanju koje se očitava otvorenim izričajem. Najčešće možemo čuti neku od sljedećih proklamacija, a često dvije od njih ili čak sve tri:

- desničar sam. Što bih drugo bio?
- što god da bio, sigurno nisam ljevičar!
- znam o čemu pričam! Nisam ni desničar ni ljevičar nego naprosto dobar Hrvat, katolik, privržen tradicionalnim i obiteljskim vrijednostima. Mrzim komuniste, Srbe i pedere, a prezirem Cigane i crnce. Navijam za… Za Hrvate su najopasniji jugonostalgičari i udbaši, ali ništa manje nisu pogibeljni i internacionalisti i anacionalni.

Treća izjava može se pojaviti u varijacijama u kojima se kao nacionalnost spominje bilo koja druga, konfesionalnost je također zamjenjiva, a ukoliko je riječ o osobi homoseksualnih ili pedofilskih sklonosti nije to spremni priznati, a često ni samoj sebi. Kao omiljeni omrznuti neprijatelji mogu se navoditi i liberali, marksisti, odnarođeni intelektualci, Židovi, stanovnici drugih regija, vlasnici pasa, biciklisti… Lista omrznutih se mijenja i proširuje, ali nikada ne smanjuje.

Desničar je nesreća sebi i drugima. To proizlazi iz toga kakav je.

Desničar svoje stavove ne dovodi u pitanje. Kao primjer mogu navesti anegdotu o istaknutom desničaru koji je objavio članak u kojem je napisao da je Hegel rekao da se povijest ponavlja, drugi puta kao farsa, a treći put kao tragedija. U razgovoru nakon što je članak objelodanjen netko ga je dobronamjerno upozorio da to nije točno. Hegel se rekao samo da se povijest ponavlja, a Marx je nadopunio da je to drugi put kao farsa, a treći put kao tragedija. Nakon nekog vremena desničar je sakupio svoje članke i objavio ih kao knjigu. Očekivalo bi se da će netočnu tvrdnju autor izmijeniti, popraviti, nadopuniti, razjasniti fusnotom, reagirati na neki primjeren način na upozorenje o manjkavosti teksta. Ne. Bilo iz uvjerenja u vlastiti nepogrešivost, bilo zbog intelektualne lijenosti, bilo iz težnje za odobravanjem sumišljenika, bilo iz nekog četvrtog razloga, u knjizi je netočna tvrdnja ostala nepromijenjena. No to je još benigni primjer. U drastičnijim slučajevima se u knjizi objavi nepromijenjeni članak, tekst, rad koji je doživio temeljito rešetanje, od kojeg u diskusiji nije ostao ni kamen na kamenu, bez ikakve naznake da je išta u njemu osporeno. Desničari su neosjetljivi na argumente koji ne idu u prilog njihovim tezama. Ako im se ne sviđa što su čuli, ponašaju se kao da ništa nije rečeno.

Desničar je opterećen prošlošću. Sadašnjost tumači po kriterijima prošlosti, a budućnost hoće riješiti po historijskim receptima. Po tome je idealista (jer od stvarnosti očekuje da je usklađena s njegovim zamislima umjesto da su mu ideje u skladu sa stvarnošću) i utopista (jer se zalaže za neostvarljiva rješenja). Postavio sam ranije jedan post na ovaj blog koji to dobro ilustrira. Desničar je nužno glorifikator kapitalizma, a često mu nisu mrski ni feudalizam i robovlasništvo. Eventualna kritičnost spram kapitalizma dolazi s pozicija seoskih domaćinstava i zadružne porodice. Za „basic income“ nije ni čuo ili misli da je neostvariva utopija koja smrdi na sotonizirani socijalizam.

Desničar više značaja pridaje razlikama među ljudima i pojavama nego sličnostima. Što su razlike manje, to ih više uvećava. Hrvatima nema sličnijeg naroda od Srba, ni Srbima od Hrvata (a Bosanci i Crnogorci nisu ništa manje slični), ali desničar upravo na razlikama bazira svoje djelovanje i konstruira njegovo opravdane, a po potrebi i izmišlja razlike. Pripadnike vlastite nacije, ukoliko nisu u skladu s njegovim svjetonazorom, očekivanjima i željama, smatra lošima, odnarođenima, nepravima, izdajicama, manje vrijednima, štetnima po zdravlje nacije i slično. Bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski su mu četiri jezika, premda je riječ samo o varijantama jednoga. Sve koje trpa u istu kategoriju vidi kao iste, unificirane, uniformirane, a broj kategorija kojima raspolaže je skučen. U interakciji razlika ne vidi mogućnost obostranog obogaćivanja i nevolja.

Zbog nipodaštavanje identičnosti i preuveličavanje i precjenjivanje razlika odnos prema drugim živim bićima desničaru je sasvim izokrenut, počevši od odnosa prema bliskim osobama preko odnosa prema svim ljudima do odnosa prema životinjama. Životinje poima kao stvari pa je neosjetljiv prema njima. Vrednuje ih prvenstveno prema korisnosti, te su janje, kozlić i odojak pri vrhu. Desničar ne voli životinje, ne vidi ih kao dragocjena i zanimljiva živa bića nego samo kao eventualni slasni zalogaj. Kako su životinje ipak prežive, preživotne da bi se mogle u potpunosti ukalupiti u pojam stvari, desničar se lako i rado upušta se u okrutnost kojom uklanja ono što ga zbunjuje, uživa u svojoj nadmoći nad bespomoćnim izvorom svojih frustracija. Jedino po infantilnosti sliči nevinom i naivnom djetetu koje uči igrajući se tako da leptiru trga krila. Na isti način je spreman odnositi se i prema ljudima koji samim svojim postojanjem narušuju njegovu sliku svijeta i ometaju izvršenje njegovih planova.

Desničar cijeni deklarativne nastupe, a zanemaruje suštinu. Zapravo je površan. Oduševljava ga mahanje zastavama, javno zaklinjanje u bilo kakve svetinje, rituali, egzaltirano ponašanje. Prodao bi se za status i statusne simbole: kuću, automobil, skupi sat, dizajnersko odijelo, luksuzne predmete. Voli se kititi titulama, funkcijama, članstvom i pripadnošću. (Cijeni što je dr. Franjo Tuđman bio doktor, a zanemaruje kakav mu je bio doktorat i kako je titulu stekao.) Sklon je uraditi svašta da bi stekao diplomu, ali ponajmanje učiti. Sklon je pribaviti falsificiranu diplomu ili potplatiti one koji je dodjeljuju da mu je udijele. Pokazuje veliko razumijevanje za one koji su ulovljeni s falsificiranim diplomama i netrpeljivost prema onima koji se nad tako nečim zgražaju. Stečenu diplomu tretira kao ovlaštenje da se pača u sve i svašta. Stručnost na jednom području tretira kao kvalifikaciju da se ponaša kao intelektualac opće prakse. Poštuje ako se netko obogati, a zanemaruje da je to postigao jeftino prodajući kvalitetnu hranu koja se proizvodi u zemlji i skupo uvozeći nekvalitetnu koja se u drugim uređenim državama ne može prodati. Važnije mu je u što se netko zaklinje nego što zaista radi i kakve su posljedice tog posla, kakav je fasada važnije je nego koja je sadržaj. Licemjeran je. Kako voli formu, titule i položaje, snishodljiv je prema bilo kojoj organizaciji koja može imenovati, titulirati, postaviti ili proklamirati, od opskurnih klubova i društava do najizdašnijeg i vrhunskog takvog tijela - države, tim više što slizanost s takvim organizacija i tijelima donosi i konkretne materijalne probitke. Država mu je pojam koji ga fascinira, voli osnivati države gdje i kada nema ni uvjeta ni smisla za njih, ponosno se naziva „državotvornim“. Nasuprot tome, društvo mu je nezanimljivo, pa nema „društvotvornih“ desničara. Važnije su mu službena priznanja i privilegije nego što ga cijela javnost na osnovu očiglednog uvida smatra lopovom, štetočinom ili budaletinom.

Desničari su neozbiljan svijet koji sebe vidi vrlo ozbiljno, te je desničaru nemoguće našaliti se na vlastiti račun. Njihova ozbiljnost je poza, pompoznost; uštogljeno držanje. Ozbiljni su za okolinu prvenstveno po titulama, funkcijama i članstvima koje mogu sakupiti – po društvenoj težini koju time dobivaju ili po tome što nastupaju u velikim grupama, te po posljedicama koje mogu prouzročiti, a ne po sebi. Ozbiljno je kad odgovoran čovjek s potrebnim znanjem, imajući u vidu sve mogućnosti radi nešto čemu su poznate sve posljedice, nešto realno (dosezljivo, moguće), znajući zašto, što i kako (pri čemu „kako“ uključuje i kada i gdje). Desničaru neki element da bi bio zaozbiljno ozbiljan obično nedostaje, te mora glumiti ozbiljnost, zbog čega je toliko osjetljiv na svaku šalu na svoj račun bojeći se da će mu raspršiti mimikrijsku zaštitu. Desničar oštro dijeli s čim se smije našaliti (najomiljeniji ciljevi njegovih šala su neprijatelji, oni koje prezire i svi koje smatra slabijima i bezopasnima) od onoga s čim (a posebno s kim) se ne smije našaliti ni slučajno.

Usprkos istraživanjima koja nalaze korelacije između konzervativne, desničarske idejne orijentacije te nižeg kvocijenta inteligencije i slabijeg obrazovanja, pitanje je što je primarno u tim korelacijama. Tupost sama po sebi ne vodi desničarenju. Ima i glupana ljevičara kao i inteligentnih i obrazovanih desničara. Mogu biti i inteligentni i obrazovani i stručnjaci pojedinih područja (na što mnogi nasjedaju), a desničarstvo izbija tek kad se dotaknu pitanja religije, politike, nacionalizma, spolne ravnopravnosti, seksualnih sloboda i tradicionalnih vrijednosti. Po tome ispada da desničar nije desničar zato jer je glup, nego je glup zato jer je zatupljen kao desničar. Desničar je plod odgoja nasuprot ljevičaru koji proizlazi iz okolnosti. Glupan nije automatski desničar, ali je desničar automatski glupan, na pojedinim područjima ili je tih područja toliko mnogo da se može reći da je generalno zatupljen. Eventualnu inteligenciju i obrazovanje desničar koristi da bi stekao viši status među svjetonazorskim istomišljenicima, a ne da bi dopro do srži materije koja ga zanima, a kamoli da bi je kritički valorizirao, da bi postao pametniji. Dok ljevičari svoje autoritete masovno kritički preispitivaju, desničar se prema svojim autoritetima odnosi isključivo apologetski. Dakle, iako desničar nije nužno glup, njegov desničarski život mu uvelike olakšava ako jeste. Nije nužno neobrazovan, ali mu život uvelike olakšava ako je pseudoobrazovan.

Pravog, karakternog desničara valja razlikovati od oportunista i lopova koji funkcioniraju samo na osnovu sebičnog svjetonazora, a spremni su se pozivati na bilo koju kolektivnu ideologiju koja im pogoduje, premda zajedno nastupaju i tragovi im smrde istim nečovještvom.

Pravi desničar je nesreća za sebe jer njegova slika svijeta nije usklađena sa stvarnim svijetom pa se svako malo, a negdje i trajno, bolno sudara s nečim u tom svijetu. Odatle mu je osnovni odnos prema svijetu i ljudima ogorčenost koju, uvjeren u svoju nepogrešivost, ne može adresirati sebi nego je upućuje drugima, te je lista onih koji su mu za nešto krivi sve to duža. Svaki desničar je nesreća za druge, uključujući i druge desničare, jer zbog njih svijet ne postaje bolji nego se i ono što je dobro kvari ili treba čuvati od njih da ne pokvare.
- 11:44 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (40) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.07.2014.

hommage društvenom vlasništvu



IZGUBLJENI


GLAS ČISTAČICE


Neki od onih koji vole iznalaziti sve nove i nove primjere kako je u socijalizmu sve bilo loše i beznadno vole podsjećati kako se onda nije znalo tko pije, a tko plaća, sve je bilo svačije i ničije, svi su se ponašali neodgovorno, zabušavali čim su mogli i krali svakom prilikom, čistačice su na radničkim savjetima imale isti glas kao vrhunski stručnjaci (zato sam ja za kapitalizam!), sve to društvu nije omogućavalo prosperitet, i tako dalje.

To prije svega nije točno.

Recimo, u socijalizmu su postojali obrtnici kod kojih se točno znalo tko pije, a tko plača, nikakav čistačica nije mogla utjecati na odluku vlasnika, neki od privatnika su prosperirali bolje nego nakon što je došao kapitalizam. O tome može posvjedočiti bezbroj propalih obrtnika, zanatlija i malih poduzetnika.

Početne zamjerke koje smo naveli mogu se eventualno primijeniti da društvena poduzeća, državne službe i društveno-političke organizacije. Za državne službe i današnje ekvivalente i nasljednike tadašnjih društveno-političkih organizacija veliko je pitanje jesu li veće, skuplje, efikasnije ili svrsishodnije nego što su to bile u socijalizmu. Nemam točnih statističkih podataka, pa se mogu osloniti samo na osobni dojam, a to mi nije dovoljno pouzdano, te bolje da se na to ne osvrćemo. Preostaju samo radne organizacije u društvenom vlasništvu.

Vjerojatno je u svakoj društvenom radnoj organizaciji bilo više ili manje negativnih pojava, ali bilo je velikih i malih radnih organizacija koje su poslovale odlično, koje su uspješno bile uključene na međunarodna tržišta, koje bi danas bile ponos i uzdanica gospodarstva. Recimo, danas u Hrvatskoj nemamo novinsko-izdavačkog poduzeća kao što je bio „Vjesnik“. „Vjesnikova“ izdanja su se dobro prodavala u Sloveniji, Srbiji i Makedoniji, a postojalo je i posebno izdanje „Erotike“ za Mađarsku. Koji Hrvatski izdavač ostvaruje ikakve značajne prihode u Sloveniji, Srbiji ili Crnoj Gori, a kamoli Mađarskoj? Nema takvog.

Ali, jednostavnosti radi, recimo da je u svim društvenim poduzećima bilo najgore moguće, da je vladao potpuni socijalistički raspašoj, da nijedno nije vrijedila ništa i da su sva stvarale više troškova nego što su prihodovala. Čak i da je bilo tako, bi li to bio dovoljan razlog da ih se sve ukine, privatizira, rastjera, proda strancima i što se već sve s njima učinilo?

U zamjerkama bivšem sistemu i opravdanjima da se s njim moralo nešto radikalno učiniti uvijek se previđa jedna jednostavna okolnost – društveno vlasništvo. Društveno vlasništvo bilo je legalni, punopravni oblik vlasništva. Društveno vlasništvo nije bilo ni ničije, ni svačije, a ponajmanje državno, bilo je – kako samo ime kaže – društveno. Svi ti ljudi koji su radili u društvenim poduzećima, kako god da su radili, bili su svoji na svome, upravljali su i obrtali svoje, kako god da su poslovali, poslovali su sa svojim. Kako su si prostrli, tako su i lijegali.

Hajdemo raščistiti. Da li oni koji se kunu u vlasništvo priznaju sve oblike vlasništva ili jedino privatno vlasništvo? Ako priznaju jedino privatno, kako se nose s postojećim državnim vlasništvom ili oblicima kolektivnog vlasništva? Ako priznaju sve oblike vlasništva, zašto ne priznaju i društveno vlasništvo? Ima onih koji zastupaju da sve državno treba rasprodati, pa da na kraju država ostane bez ičega. Što uraditi s takvom državom? I nju prodati! Privatizirati! Ti su na dobrom putu…

Ništa nismo raščistili. Vratimo se na ono da su društvena poduzeća, kakva god da su bila i kako god da su radila, bila poduzeća u društvenom vlasništvu. (Čak bi se moglo reći da je i država, uključujući sve njeno vlasništvo, bila u društvenom vlasništvu.) Ako im se zamjera da su loše poslovala i da je u njima vladala loša radna atmosfera, je li to bio dovoljan razlog da se razbucaju, prepuste drugima ili im se imovina rastepe? Zar nije vlasništvo nepovredivo? Kako bi to izgledalo da bilo tko danas dođe bilo kome i kaže: „Po mom mišljenju loše posluješ, pa ću ti uzeti poduzeće“? „Loše upravljaš svojim imanjem, pa ću ti ga oduzeti“. Ne bi li to bilo zadiranje u pravo vlasnika da posluje kako hoće i kako može? Događa se da vlasnici izgube poduzeće, imovinu, zato jer su loše poslovali, gomilali dugove, nisu plaćali poreze ili slično, ali nikome se ne može oduzeti ništa na temelju puke činjenice da loše posluje, a kamoli procjene o lošem poslovanju onoga tko se tog oduzimanja laća. Nisu poduzeća nezbrinuta, zapostavljena ili maltretirana djeca, pa da ih organi starateljstva oduzimaju neodgovornim roditeljima, a hrvatska država se prema društvenom vlasništvu upravo tako ponijela, premda se ne pamti da neko socijalističko poduzeće nije platilo porez.

Zanimljivo (ili se ne bismo trebali čuditi) da zamjerke od kojih smo počeli dolaze najčešće od onih koji zagovaraju kapitalizam. Kao – u kapitalizmu svega toga nema, u kapitalizmu je sve bolje. Recimo, umjesto da glas nekvalificirane čistačice vrijedi kao glas vrhunskog stručnjaka, glas vrhunskog stručnjaka više ne vrijedi ništa naspram glasu nekvalificiranog vlasnika. Kada bi se rezoniranje onih koji tako zamjeraju socijalizmu primijenilo i na kapitalizam, od kapitalizma ne bi ostalo ništa.
- 11:14 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (27) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.07.2014.

Don Juanova velika ljubav i mali balkanski rat



ELEGANCIJA PRIČANJA


ZANIMLJIVE PRIČE


Od živućih hrvatskih književnika posebno cijenim Ludwiga Bauera. Po meni on zaslužuje naziv živog klasika, pri čemu piše toliko pitko da nema toga tko je svikao čitati a da mu se njegove knjige ne bi sviđale. Nisam pročitao sve što je objavio jer je objavio mnogo toga, ali za njegov roman „Kratka kronika porodice Weber“ smatram da bi svatko tko voli literaturu ili se smatra intelektualcem gotovo obavezno trebao pročitati. Naravno, u kakvoj zemlji živimo, malo tko uopće zna za njega, a izgledi da postane akademik su nikakvi.

Što se tiče knjiga i onoga što vam želim reći valja napomenuti dva moja običaja. Prvi je da obično čitam pet do sedam knjiga istovremeno. Svaku zbog drugog razloga, pa kombiniram, prvenstveno po trenutnom raspoloženju i psihofizičkoj kondiciji, koje od njih ću se u kojem trenutku prihvatiti. Drugi je da svake subote ili nedjelje odem na Britanski trg i ondje za pet do deset kuna kupim neku knjigu.

Posljednjeg vikenda sam tako naletio na Bauerovu knjigu „Don Juanova velika ljubav i mali balkanski rat“. Kako rekoh, cijenim pisca, knjiga je koštala svega pet kuna, pa je ona bila moj ovotjedni knjižni ulov. Po običaju sam odmah nakon kupnje sjeo u najbliži kafić da je prelistam. Ogledam, pogledam sadržaj, pročitam početak, prelistam, pogledam još koji odlomak koji mi privuče pozornost… Tako sam krenuo i s „Don Juanom“.

Međutim, dogodilo se ono što se rijetko događa, ne više od dva-tri puta godišnje. Počeo sam čitati i nisam mogao prestati. Već u kafiću pročitao sam prva tri poglavlja, a zatim nastavio hodajući prema mjestu gdje sam ostavio parkiran auto. To je knjiga koju sam teško ispuštao iz ruku.

Lujo je majstor. Rat se pojavljuje apotekarski precizno upravo toliko koliko je potrebno za priču, a priča je takva da bez rata nije moguća. No posebno me oduševilo kako je ocrtao uredsku atmosferu bivše države i specifičan uredski folklor, realno ali s osjetnom hašekovskom aromom. Koliko god to bila podloga za radnju, slika je kompleksna i kompletna, a s druge strane elegantna, iznesena tako minimalnim sredstvima da se pribojavam kako bi nekim čitateljima moglo promaći koliko je savršena.

Problem koji iskrsava u vezi s gornjim je zanimljiv – može li onaj tko ne zna kako konj izgleda ocijeniti koliko ga je dobro neki umjetnik nacrtao? Umjesto da sve podrobno opisuje, kako bi bilo jasno i onima koji pojma nemaju, te dobio gomilu dosadnog teksta, Bauer se odlučio pričati onima koji znaju kontekst, te im treba samo ukazati na bitno i sve dobro posložiti, ponečega ih prisjetiti, te se priča neopterećeno izvija. Utoliko mi se čini da je moja četvrt stoljeća mlađa supruga granični slučaj koji bi mogao u potpunosti razumjeti sve vrijednosti ovog romana, a četrdeset i pet godina mlađem sinu će vjerojatno mnogo toga promaknuti, ali će srećom ostati dovoljno drugoga da i njemu knjiga bude zanimljiva.

Dobro, da ne bi ispalo da nekritički hvalim knjigu, napominjem da imam i manji broj zamjerki, ali one su sasvim zanemarljive.

Počinje ljeto, godišnji odmori, pa ako uspijete pronaći Bauerova „Don Juana“ osigurat ćete da nekoliko dana budete u dobrom društvu, a roman je zaslužio da ne ostane zanemaren na knjižnim policama. Na taj način mu i vi možete udahnuti život koliko i on može obogatiti vaš.
- 22:04 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker