utorak, 29.07.2014.

anatomija suvremenih karaktera

Bez obzira na povijesna značenja tog naziva, govorimo o desničaru u današnjem značenju te riječi. Prepoznavanje desničara je u današnjim uvjetima kod nas lako i jednostavno, bilo u susretima u svakidašnjem, realnom životu, bilo na internetskim društvenim mrežama. Desničara određujemo prema njegovom vlastitom samorazumijevanju koje se očitava otvorenim izričajem. Najčešće možemo čuti neku od sljedećih proklamacija, a često dvije od njih ili čak sve tri:

- desničar sam. Što bih drugo bio?
- što god da bio, sigurno nisam ljevičar!
- znam o čemu pričam! Nisam ni desničar ni ljevičar nego naprosto dobar Hrvat, katolik, privržen tradicionalnim i obiteljskim vrijednostima. Mrzim komuniste, Srbe i pedere, a prezirem Cigane i crnce. Navijam za… Za Hrvate su najopasniji jugonostalgičari i udbaši, ali ništa manje nisu pogibeljni i internacionalisti i anacionalni.

Treća izjava može se pojaviti u varijacijama u kojima se kao nacionalnost spominje bilo koja druga, konfesionalnost je također zamjenjiva, a ukoliko je riječ o osobi homoseksualnih ili pedofilskih sklonosti nije to spremni priznati, a često ni samoj sebi. Kao omiljeni omrznuti neprijatelji mogu se navoditi i liberali, marksisti, odnarođeni intelektualci, Židovi, stanovnici drugih regija, vlasnici pasa, biciklisti… Lista omrznutih se mijenja i proširuje, ali nikada ne smanjuje.

Desničar je nesreća sebi i drugima. To proizlazi iz toga kakav je.

Desničar svoje stavove ne dovodi u pitanje. Kao primjer mogu navesti anegdotu o istaknutom desničaru koji je objavio članak u kojem je napisao da je Hegel rekao da se povijest ponavlja, drugi puta kao farsa, a treći put kao tragedija. U razgovoru nakon što je članak objelodanjen netko ga je dobronamjerno upozorio da to nije točno. Hegel se rekao samo da se povijest ponavlja, a Marx je nadopunio da je to drugi put kao farsa, a treći put kao tragedija. Nakon nekog vremena desničar je sakupio svoje članke i objavio ih kao knjigu. Očekivalo bi se da će netočnu tvrdnju autor izmijeniti, popraviti, nadopuniti, razjasniti fusnotom, reagirati na neki primjeren način na upozorenje o manjkavosti teksta. Ne. Bilo iz uvjerenja u vlastiti nepogrešivost, bilo zbog intelektualne lijenosti, bilo iz težnje za odobravanjem sumišljenika, bilo iz nekog četvrtog razloga, u knjizi je netočna tvrdnja ostala nepromijenjena. No to je još benigni primjer. U drastičnijim slučajevima se u knjizi objavi nepromijenjeni članak, tekst, rad koji je doživio temeljito rešetanje, od kojeg u diskusiji nije ostao ni kamen na kamenu, bez ikakve naznake da je išta u njemu osporeno. Desničari su neosjetljivi na argumente koji ne idu u prilog njihovim tezama. Ako im se ne sviđa što su čuli, ponašaju se kao da ništa nije rečeno.

Desničar je opterećen prošlošću. Sadašnjost tumači po kriterijima prošlosti, a budućnost hoće riješiti po historijskim receptima. Po tome je idealista (jer od stvarnosti očekuje da je usklađena s njegovim zamislima umjesto da su mu ideje u skladu sa stvarnošću) i utopista (jer se zalaže za neostvarljiva rješenja). Postavio sam ranije jedan post na ovaj blog koji to dobro ilustrira. Desničar je nužno glorifikator kapitalizma, a često mu nisu mrski ni feudalizam i robovlasništvo. Eventualna kritičnost spram kapitalizma dolazi s pozicija seoskih domaćinstava i zadružne porodice. Za „basic income“ nije ni čuo ili misli da je neostvariva utopija koja smrdi na sotonizirani socijalizam.

Desničar više značaja pridaje razlikama među ljudima i pojavama nego sličnostima. Što su razlike manje, to ih više uvećava. Hrvatima nema sličnijeg naroda od Srba, ni Srbima od Hrvata (a Bosanci i Crnogorci nisu ništa manje slični), ali desničar upravo na razlikama bazira svoje djelovanje i konstruira njegovo opravdane, a po potrebi i izmišlja razlike. Pripadnike vlastite nacije, ukoliko nisu u skladu s njegovim svjetonazorom, očekivanjima i željama, smatra lošima, odnarođenima, nepravima, izdajicama, manje vrijednima, štetnima po zdravlje nacije i slično. Bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski su mu četiri jezika, premda je riječ samo o varijantama jednoga. Sve koje trpa u istu kategoriju vidi kao iste, unificirane, uniformirane, a broj kategorija kojima raspolaže je skučen. U interakciji razlika ne vidi mogućnost obostranog obogaćivanja i nevolja.

Zbog nipodaštavanje identičnosti i preuveličavanje i precjenjivanje razlika odnos prema drugim živim bićima desničaru je sasvim izokrenut, počevši od odnosa prema bliskim osobama preko odnosa prema svim ljudima do odnosa prema životinjama. Životinje poima kao stvari pa je neosjetljiv prema njima. Vrednuje ih prvenstveno prema korisnosti, te su janje, kozlić i odojak pri vrhu. Desničar ne voli životinje, ne vidi ih kao dragocjena i zanimljiva živa bića nego samo kao eventualni slasni zalogaj. Kako su životinje ipak prežive, preživotne da bi se mogle u potpunosti ukalupiti u pojam stvari, desničar se lako i rado upušta se u okrutnost kojom uklanja ono što ga zbunjuje, uživa u svojoj nadmoći nad bespomoćnim izvorom svojih frustracija. Jedino po infantilnosti sliči nevinom i naivnom djetetu koje uči igrajući se tako da leptiru trga krila. Na isti način je spreman odnositi se i prema ljudima koji samim svojim postojanjem narušuju njegovu sliku svijeta i ometaju izvršenje njegovih planova.

Desničar cijeni deklarativne nastupe, a zanemaruje suštinu. Zapravo je površan. Oduševljava ga mahanje zastavama, javno zaklinjanje u bilo kakve svetinje, rituali, egzaltirano ponašanje. Prodao bi se za status i statusne simbole: kuću, automobil, skupi sat, dizajnersko odijelo, luksuzne predmete. Voli se kititi titulama, funkcijama, članstvom i pripadnošću. (Cijeni što je dr. Franjo Tuđman bio doktor, a zanemaruje kakav mu je bio doktorat i kako je titulu stekao.) Sklon je uraditi svašta da bi stekao diplomu, ali ponajmanje učiti. Sklon je pribaviti falsificiranu diplomu ili potplatiti one koji je dodjeljuju da mu je udijele. Pokazuje veliko razumijevanje za one koji su ulovljeni s falsificiranim diplomama i netrpeljivost prema onima koji se nad tako nečim zgražaju. Stečenu diplomu tretira kao ovlaštenje da se pača u sve i svašta. Stručnost na jednom području tretira kao kvalifikaciju da se ponaša kao intelektualac opće prakse. Poštuje ako se netko obogati, a zanemaruje da je to postigao jeftino prodajući kvalitetnu hranu koja se proizvodi u zemlji i skupo uvozeći nekvalitetnu koja se u drugim uređenim državama ne može prodati. Važnije mu je u što se netko zaklinje nego što zaista radi i kakve su posljedice tog posla, kakav je fasada važnije je nego koja je sadržaj. Licemjeran je. Kako voli formu, titule i položaje, snishodljiv je prema bilo kojoj organizaciji koja može imenovati, titulirati, postaviti ili proklamirati, od opskurnih klubova i društava do najizdašnijeg i vrhunskog takvog tijela - države, tim više što slizanost s takvim organizacija i tijelima donosi i konkretne materijalne probitke. Država mu je pojam koji ga fascinira, voli osnivati države gdje i kada nema ni uvjeta ni smisla za njih, ponosno se naziva „državotvornim“. Nasuprot tome, društvo mu je nezanimljivo, pa nema „društvotvornih“ desničara. Važnije su mu službena priznanja i privilegije nego što ga cijela javnost na osnovu očiglednog uvida smatra lopovom, štetočinom ili budaletinom.

Desničari su neozbiljan svijet koji sebe vidi vrlo ozbiljno, te je desničaru nemoguće našaliti se na vlastiti račun. Njihova ozbiljnost je poza, pompoznost; uštogljeno držanje. Ozbiljni su za okolinu prvenstveno po titulama, funkcijama i članstvima koje mogu sakupiti – po društvenoj težini koju time dobivaju ili po tome što nastupaju u velikim grupama, te po posljedicama koje mogu prouzročiti, a ne po sebi. Ozbiljno je kad odgovoran čovjek s potrebnim znanjem, imajući u vidu sve mogućnosti radi nešto čemu su poznate sve posljedice, nešto realno (dosezljivo, moguće), znajući zašto, što i kako (pri čemu „kako“ uključuje i kada i gdje). Desničaru neki element da bi bio zaozbiljno ozbiljan obično nedostaje, te mora glumiti ozbiljnost, zbog čega je toliko osjetljiv na svaku šalu na svoj račun bojeći se da će mu raspršiti mimikrijsku zaštitu. Desničar oštro dijeli s čim se smije našaliti (najomiljeniji ciljevi njegovih šala su neprijatelji, oni koje prezire i svi koje smatra slabijima i bezopasnima) od onoga s čim (a posebno s kim) se ne smije našaliti ni slučajno.

Usprkos istraživanjima koja nalaze korelacije između konzervativne, desničarske idejne orijentacije te nižeg kvocijenta inteligencije i slabijeg obrazovanja, pitanje je što je primarno u tim korelacijama. Tupost sama po sebi ne vodi desničarenju. Ima i glupana ljevičara kao i inteligentnih i obrazovanih desničara. Mogu biti i inteligentni i obrazovani i stručnjaci pojedinih područja (na što mnogi nasjedaju), a desničarstvo izbija tek kad se dotaknu pitanja religije, politike, nacionalizma, spolne ravnopravnosti, seksualnih sloboda i tradicionalnih vrijednosti. Po tome ispada da desničar nije desničar zato jer je glup, nego je glup zato jer je zatupljen kao desničar. Desničar je plod odgoja nasuprot ljevičaru koji proizlazi iz okolnosti. Glupan nije automatski desničar, ali je desničar automatski glupan, na pojedinim područjima ili je tih područja toliko mnogo da se može reći da je generalno zatupljen. Eventualnu inteligenciju i obrazovanje desničar koristi da bi stekao viši status među svjetonazorskim istomišljenicima, a ne da bi dopro do srži materije koja ga zanima, a kamoli da bi je kritički valorizirao, da bi postao pametniji. Dok ljevičari svoje autoritete masovno kritički preispitivaju, desničar se prema svojim autoritetima odnosi isključivo apologetski. Dakle, iako desničar nije nužno glup, njegov desničarski život mu uvelike olakšava ako jeste. Nije nužno neobrazovan, ali mu život uvelike olakšava ako je pseudoobrazovan.

Pravog, karakternog desničara valja razlikovati od oportunista i lopova koji funkcioniraju samo na osnovu sebičnog svjetonazora, a spremni su se pozivati na bilo koju kolektivnu ideologiju koja im pogoduje, premda zajedno nastupaju i tragovi im smrde istim nečovještvom.

Pravi desničar je nesreća za sebe jer njegova slika svijeta nije usklađena sa stvarnim svijetom pa se svako malo, a negdje i trajno, bolno sudara s nečim u tom svijetu. Odatle mu je osnovni odnos prema svijetu i ljudima ogorčenost koju, uvjeren u svoju nepogrešivost, ne može adresirati sebi nego je upućuje drugima, te je lista onih koji su mu za nešto krivi sve to duža. Svaki desničar je nesreća za druge, uključujući i druge desničare, jer zbog njih svijet ne postaje bolji nego se i ono što je dobro kvari ili treba čuvati od njih da ne pokvare.
- 11:44 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (40) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker