hommage društvenom vlasništvu

ponedjeljak, 21.07.2014.

IZGUBLJENI

GLAS ČISTAČICE

Neki od onih koji vole iznalaziti sve nove i nove primjere kako je u socijalizmu sve bilo loše i beznadno vole podsjećati kako se onda nije znalo tko pije, a tko plaća, sve je bilo svačije i ničije, svi su se ponašali neodgovorno, zabušavali čim su mogli i krali svakom prilikom, čistačice su na radničkim savjetima imale isti glas kao vrhunski stručnjaci (zato sam ja za kapitalizam!), sve to društvu nije omogućavalo prosperitet, i tako dalje.

To prije svega nije točno.

Recimo, u socijalizmu su postojali obrtnici kod kojih se točno znalo tko pije, a tko plača, nikakav čistačica nije mogla utjecati na odluku vlasnika, neki od privatnika su prosperirali bolje nego nakon što je došao kapitalizam. O tome može posvjedočiti bezbroj propalih obrtnika, zanatlija i malih poduzetnika.

Početne zamjerke koje smo naveli mogu se eventualno primijeniti da društvena poduzeća, državne službe i društveno-političke organizacije. Za državne službe i današnje ekvivalente i nasljednike tadašnjih društveno-političkih organizacija veliko je pitanje jesu li veće, skuplje, efikasnije ili svrsishodnije nego što su to bile u socijalizmu. Nemam točnih statističkih podataka, pa se mogu osloniti samo na osobni dojam, a to mi nije dovoljno pouzdano, te bolje da se na to ne osvrćemo. Preostaju samo radne organizacije u društvenom vlasništvu.

Vjerojatno je u svakoj društvenom radnoj organizaciji bilo više ili manje negativnih pojava, ali bilo je velikih i malih radnih organizacija koje su poslovale odlično, koje su uspješno bile uključene na međunarodna tržišta, koje bi danas bile ponos i uzdanica gospodarstva. Recimo, danas u Hrvatskoj nemamo novinsko-izdavačkog poduzeća kao što je bio „Vjesnik“. „Vjesnikova“ izdanja su se dobro prodavala u Sloveniji, Srbiji i Makedoniji, a postojalo je i posebno izdanje „Erotike“ za Mađarsku. Koji Hrvatski izdavač ostvaruje ikakve značajne prihode u Sloveniji, Srbiji ili Crnoj Gori, a kamoli Mađarskoj? Nema takvog.

Ali, jednostavnosti radi, recimo da je u svim društvenim poduzećima bilo najgore moguće, da je vladao potpuni socijalistički raspašoj, da nijedno nije vrijedila ništa i da su sva stvarale više troškova nego što su prihodovala. Čak i da je bilo tako, bi li to bio dovoljan razlog da ih se sve ukine, privatizira, rastjera, proda strancima i što se već sve s njima učinilo?

U zamjerkama bivšem sistemu i opravdanjima da se s njim moralo nešto radikalno učiniti uvijek se previđa jedna jednostavna okolnost – društveno vlasništvo. Društveno vlasništvo bilo je legalni, punopravni oblik vlasništva. Društveno vlasništvo nije bilo ni ničije, ni svačije, a ponajmanje državno, bilo je – kako samo ime kaže – društveno. Svi ti ljudi koji su radili u društvenim poduzećima, kako god da su radili, bili su svoji na svome, upravljali su i obrtali svoje, kako god da su poslovali, poslovali su sa svojim. Kako su si prostrli, tako su i lijegali.

Hajdemo raščistiti. Da li oni koji se kunu u vlasništvo priznaju sve oblike vlasništva ili jedino privatno vlasništvo? Ako priznaju jedino privatno, kako se nose s postojećim državnim vlasništvom ili oblicima kolektivnog vlasništva? Ako priznaju sve oblike vlasništva, zašto ne priznaju i društveno vlasništvo? Ima onih koji zastupaju da sve državno treba rasprodati, pa da na kraju država ostane bez ičega. Što uraditi s takvom državom? I nju prodati! Privatizirati! Ti su na dobrom putu…

Ništa nismo raščistili. Vratimo se na ono da su društvena poduzeća, kakva god da su bila i kako god da su radila, bila poduzeća u društvenom vlasništvu. (Čak bi se moglo reći da je i država, uključujući sve njeno vlasništvo, bila u društvenom vlasništvu.) Ako im se zamjera da su loše poslovala i da je u njima vladala loša radna atmosfera, je li to bio dovoljan razlog da se razbucaju, prepuste drugima ili im se imovina rastepe? Zar nije vlasništvo nepovredivo? Kako bi to izgledalo da bilo tko danas dođe bilo kome i kaže: „Po mom mišljenju loše posluješ, pa ću ti uzeti poduzeće“? „Loše upravljaš svojim imanjem, pa ću ti ga oduzeti“. Ne bi li to bilo zadiranje u pravo vlasnika da posluje kako hoće i kako može? Događa se da vlasnici izgube poduzeće, imovinu, zato jer su loše poslovali, gomilali dugove, nisu plaćali poreze ili slično, ali nikome se ne može oduzeti ništa na temelju puke činjenice da loše posluje, a kamoli procjene o lošem poslovanju onoga tko se tog oduzimanja laća. Nisu poduzeća nezbrinuta, zapostavljena ili maltretirana djeca, pa da ih organi starateljstva oduzimaju neodgovornim roditeljima, a hrvatska država se prema društvenom vlasništvu upravo tako ponijela, premda se ne pamti da neko socijalističko poduzeće nije platilo porez.

Zanimljivo (ili se ne bismo trebali čuditi) da zamjerke od kojih smo počeli dolaze najčešće od onih koji zagovaraju kapitalizam. Kao – u kapitalizmu svega toga nema, u kapitalizmu je sve bolje. Recimo, umjesto da glas nekvalificirane čistačice vrijedi kao glas vrhunskog stručnjaka, glas vrhunskog stručnjaka više ne vrijedi ništa naspram glasu nekvalificiranog vlasnika. Kada bi se rezoniranje onih koji tako zamjeraju socijalizmu primijenilo i na kapitalizam, od kapitalizma ne bi ostalo ništa.

- 11:14 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (27) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>