Marketing
Don Juanova velika ljubav i mali balkanski rat
ELEGANCIJA PRIČANJA
ZANIMLJIVE PRIČE
Od živućih hrvatskih književnika posebno cijenim Ludwiga Bauera. Po meni on zaslužuje naziv živog klasika, pri čemu piše toliko pitko da nema toga tko je svikao čitati a da mu se njegove knjige ne bi sviđale. Nisam pročitao sve što je objavio jer je objavio mnogo toga, ali za njegov roman „Kratka kronika porodice Weber“ smatram da bi svatko tko voli literaturu ili se smatra intelektualcem gotovo obavezno trebao pročitati. Naravno, u kakvoj zemlji živimo, malo tko uopće zna za njega, a izgledi da postane akademik su nikakvi.
Što se tiče knjiga i onoga što vam želim reći valja napomenuti dva moja običaja. Prvi je da obično čitam pet do sedam knjiga istovremeno. Svaku zbog drugog razloga, pa kombiniram, prvenstveno po trenutnom raspoloženju i psihofizičkoj kondiciji, koje od njih ću se u kojem trenutku prihvatiti. Drugi je da svake subote ili nedjelje odem na Britanski trg i ondje za pet do deset kuna kupim neku knjigu.
Posljednjeg vikenda sam tako naletio na Bauerovu knjigu „Don Juanova velika ljubav i mali balkanski rat“. Kako rekoh, cijenim pisca, knjiga je koštala svega pet kuna, pa je ona bila moj ovotjedni knjižni ulov. Po običaju sam odmah nakon kupnje sjeo u najbliži kafić da je prelistam. Ogledam, pogledam sadržaj, pročitam početak, prelistam, pogledam još koji odlomak koji mi privuče pozornost… Tako sam krenuo i s „Don Juanom“.
Međutim, dogodilo se ono što se rijetko događa, ne više od dva-tri puta godišnje. Počeo sam čitati i nisam mogao prestati. Već u kafiću pročitao sam prva tri poglavlja, a zatim nastavio hodajući prema mjestu gdje sam ostavio parkiran auto. To je knjiga koju sam teško ispuštao iz ruku.
Lujo je majstor. Rat se pojavljuje apotekarski precizno upravo toliko koliko je potrebno za priču, a priča je takva da bez rata nije moguća. No posebno me oduševilo kako je ocrtao uredsku atmosferu bivše države i specifičan uredski folklor, realno ali s osjetnom hašekovskom aromom. Koliko god to bila podloga za radnju, slika je kompleksna i kompletna, a s druge strane elegantna, iznesena tako minimalnim sredstvima da se pribojavam kako bi nekim čitateljima moglo promaći koliko je savršena.
Problem koji iskrsava u vezi s gornjim je zanimljiv – može li onaj tko ne zna kako konj izgleda ocijeniti koliko ga je dobro neki umjetnik nacrtao? Umjesto da sve podrobno opisuje, kako bi bilo jasno i onima koji pojma nemaju, te dobio gomilu dosadnog teksta, Bauer se odlučio pričati onima koji znaju kontekst, te im treba samo ukazati na bitno i sve dobro posložiti, ponečega ih prisjetiti, te se priča neopterećeno izvija. Utoliko mi se čini da je moja četvrt stoljeća mlađa supruga granični slučaj koji bi mogao u potpunosti razumjeti sve vrijednosti ovog romana, a četrdeset i pet godina mlađem sinu će vjerojatno mnogo toga promaknuti, ali će srećom ostati dovoljno drugoga da i njemu knjiga bude zanimljiva.
Dobro, da ne bi ispalo da nekritički hvalim knjigu, napominjem da imam i manji broj zamjerki, ali one su sasvim zanemarljive.
Počinje ljeto, godišnji odmori, pa ako uspijete pronaći Bauerova „Don Juana“ osigurat ćete da nekoliko dana budete u dobrom društvu, a roman je zaslužio da ne ostane zanemaren na knjižnim policama. Na taj način mu i vi možete udahnuti život koliko i on može obogatiti vaš.
Post je objavljen 17.07.2014. u 22:04 sati.