dr. Tuđman čita knjige

utorak, 22.11.2011.

ANATOMIJA

PSEUDOINTELIGENTA:

KONSTRUIRANJE MITA

Otkrio sam da je „Osobni dnevnik“ Franje Tuđmana, koji se ovih dana prodaje na novinskim kioscima diljem Lijepe naše, odlična knjiga. Držim je na noćnom ormariću pored kreveta. Navečer, kad zaključim da je vrijeme spavanju, a uopće mi se ne spava, samo je otvorim bilo gdje, pročitam desetak stranica i – fijuuu! Lansira me kao katapult u svijet snova. Tako napreskokce, bez ikakvog reda, koliko je prvi svezak debeo, već taj prvi svezak mogao bi mi potrajati do proljeća.

S druge strane, svako malo naletim u toj knjizi na nešto što me razveseli. O tome kako je budući predsjednik kupovao auto i kako je vjerovao u horoskope već sam pisao. Mogao bih vam ovom prilikom, njegovim riječima, pokazati i kako je vjerovao u prizivanje duhova i nadnaravne pojave, ali me je jučer još više oraspoložilo kako je čitao knjige jer je to jednako nadnaravno.

JEDNA KNJIGA ZA STO DANA

Pokojni predsjednik uživao je glas intelektualca i znanstvenika. Doktor povijesti! Direktor znanstvenog instituta! Ništa čudno da je čitao. Čitao je novine. Njegov osobni dnevnik uvelike se sastoji od prepisivanja naslova iz dnevnih novina. Često je u osobni dnevnik upisivao i sažetke dnevnopolitičkih vijesti, nakon kojih je dodavao i svoje komentare tipa „Aha!“ i „Vidi, vidi...“ ili „Zanimljivo!“ ili „Jamačno!“ i slično. No čitao je i knjige. Pedantno je bilježio koje je knjige pročitao, pa tako možemo steći uvida i u njegove intelektualne potencijale. Te bilješke svjedoče da je pored onih na hrvatskome uzimao u ruke engleske, njemačke i francuske knjige, što mu služi samo na čast.

Tako je, recimo, na str. 51 „Večernjakova“ izdanja, u bilješci od srijede, 16. lipnja 1973. godine prepisao moto knjige Paula Lendvaia „Eagles in Cobwebs“, što je dokaz da ju je uzevši u ruke čak i otvorio najkasnije tada, ako ne i ranije. U četvrtak, 27. rujna iste godine, zabilježio je da je završio s čitanjem te knjige i nadodao o njoj tri rečenice koje djeluju kao da su prepisane s klapne:

„Jedna od najboljih zapadnih studija o unutarnjim i međunarodnim odnosima balkanskih zemalja. Knjiga se bavi Jugoslavijom, Rumunjskom, Bugarskom i Albanijom. Zanimljiv pogled povijesnog razvitka kao uvod u suvremena zbivanja, koja se pokazuju na temelju osobnog istraživanja u tim zemljama i razgovora s najistaknutijim državnim i političkim prvacima.“

Dakle, tom intelektualcu i znanstveniku trebalo je tri i pol mjeseca da pročita knjigu koja ima manje od 400 stranica, na osnovu čega je zaključio da je to „jedna od najboljih zapadnih studija“ o kojoj je uspio iscijediti tri rečenice! (Te tri rečenice u tiskanom izdanju dnevnika protežu se kroz osam redaka.) U više od sto dana čitao je prosječnom brzinom od četiri stranice na dan! Netko drugi bi za to vrijeme uspio naučiti knjigu napamet!

FASCINANTNI DODATAK

Samo po sebi nema u tome ništa čudnoga. Možda ga se pročitani moto toliko dojmio da je razmišljao o njemu sedamdeset i pet dana, a onda u tridesetak dana zbrzao dočitati do kraja. Pored toga, mnogi ljudi čitaju više knjiga istovremeno, među njima često i ja, pa znam da se čitanje pojedine knjige može otegnuti. No Tuđman je zapisivao što je čitao, pa tako možemo vidjeti da je u međuvremenu (u nedjelju 23. rujna) bacio pogled i na knjigu Ive Omrčanina „Politische und diplomatische Geschishte Kroatiens“ o kojoj je zabilježio dvije rečenice – šest redaka.

Čudno izvire iz zabilješke od petka, 6. srpnja (str.54). Netko mu je donio Tanjugov prijevod posebnog dodatka londonskog "Economista" od 44 stranice. O tih 44 stranice zapisao je... – idem brojiti: jednu, dvije, tri... – dvadeset i devet rečenica, sto i tri retka!

Pomalo je čudno da netko tko čita knjige na engleskom kao znanstvenik ne traži original teksta, nego čita u prevodu, ali uzmimo da bi original bilo teže nabaviti nego prevod iz samog legla mrskih neprijatelja. Daleko više od toga je čudno da je „jedna od najboljih zapadnih studija“ od 400 stranica rezultirala sa svega 8 redaka prikaza, a novinski dodatak od 44 stranice urodio je sa 104 retka. No i to možda ima objašnjenje u tome da su stranice novinskog dodatka možda bile u formatu A1, iako mi se nekako čini da mi je dodatak "Economista" ostao u sjećanju znatno manji.

PREVODITELJ PREVODA

Kako je dr. Franjo Tuđman čitao knjige na stranim jezicima možda pobliže objašnjava jedna druga epizoda. Na str. 166 Tuđman piše o knjizi „President Kissigner: From History to Prophecy“ Monroe Rosenthala i Donalda Munsona. Okarakterizirao ju je kao kombinaciju romaneskne biografije i političke fikcije. Dr. Tuđmana je toliko oduševilo osmo poglavlje da je uskliknuo „Vrijedi doslovce prevesti!“ Nakon toga slijedi doslovan prijevod PREKO PET STRANICA, ne kanim ni brojati koliko je to rečenica ili redaka. Nekom drugom ću ostaviti da razglaba što je to moglo toliko oduševiti dr. Tuđmana u fikcionalnom opisu nekog budućeg/mogućeg građanskog rata u Jugoslaviji, krvoprolića i raspada zemlje. No to me nije začudilo, iznenadilo me je nešto drugo. Za očekivati je da će u osobnom dnevniku, nakon usklika „Vrijedi doslovce prevesti!“ slijediti ono što je pisac dnevnika sam preveo, ali je tih pet stranica odjednom ispisano drugačijim autorskim jezikom, drugačijim stilom nego sve ostalo prije i kasnije. Moglo bi se to objasniti time da je pri prevođenju bio vezan originalnim predloškom, ali zašto je koristio čak i druga, drugačija pravopisna pravila?

Uostalom, koliko je dr. Tuđman vladao engleskim može ocijeniti svatko tko je učio taj jezik u osnovnoj školi iz odlomka od utorka, 9. prosinca 1975. Taj intelektualac i znanac stranih jezika, prevoditelj koji je perfektno preveo cijelo poglavlje jedne knjige, pita se:

Pisao sam rukopis – „Kissinger – Portrait of a diplomat“. Kako može biti „of a diplomat“? Valjda „of one's diplomat“.

Na upit za frazu „of one's diplomat“ internetski pretraživač Google daje rezultat - nulu. To znači da od stotine milijuna ljudi koji su pisali po internetu koristeći engleski (Indijci, Talijani, Mađari, Česi…) otkako je stvoren niti jedan ni greškom nije upotrijebio taj izraz. Naš pokojni predsjednik bio je stvarno jedinstven. Nažalost, nitko od onih koji govore engleski nije uočio njegov jezični talent koji se iskazao u načinu kako je rabio hrvatski, posebno u tvorbi riječi. Može li mu se vjerovati da je takvim engleskim ne samo prevodio, nego i pisao bilo što na engleskom ili je bio toliko samopouzdan u vlastito znanje da mu i takva inovativnost nije bila nikakav problem?

ZONA SUMRAKA I AVETI

Na str. 184, bilješka datirana 16. lipnja 1973, počinje rečenicom koju vrijedi podebljati: „Jurjevečki mi donio naručene knjige (President Kissinger i...“

Pazi ovamo! X-files! Zona sumraka! Budući predsjednik je napokon dobio naručenu knjigu četiri mjeseca nakon što je preveo cijelo poglavlje iz nje!

Naravno da imam pretpostavki kako se sve to moglo dogoditi. Možda je prevodeći osmo poglavlje budući predsjednik toliko zamrljao knjigu da je poželio nabaviti drugi primjerak, novi i čist. Možda mu je prvi primjerak slučajno ostao u džepu, a Anica ga zabunom ubacila s prljavim rubljem u mašinu za veš, pa je – cijeneći knjigu – poželio nabaviti drugi. Svašta je moguće.

Od svega mogućega najmanje je moguće ono čega se najviše bojim, da je budući predsjednik, taj intelektualac i znanstvenik, o stranim knjigama doznavao iz prepričavanja ljudi koji su ih pročitali i donosili mu ogledna prevedena poglavlja. Nakon toga je – cijeneći mudre knjige – nabavljao te knjige i svakodnevno sjedio nad njihovim raskriljenim stranicama glumeći da čita, izigravajući intelektualca pred ukućanima, da bi ga pustili na miru. Zatim se prihvatao pisanja osobnog dnevnika, koji je – koliko god bio osoban – ipak bio namijenjen da bi ga kasnije netko drugi čitao, pa se postavlja pitanje koga je to kanio zavarati tobožnjim vlastitim prijevodom. Doktora Zlatka Canjugu ili magistra Antu Đapića? Dr. Šimu Đodana, dr. Antu Bakovića ili akademika dr. Nedjeljka Mihanovića? Cvijet hrvatskog novinarstva - Aleksu Crnjaković, Maju Freundlich, Olgu Ramljak, Hloverku Novak Srzić i Dunju Ujević?

Odnos prema knjigama vidi se i iz zabilješke od subote 22. studenoga 1975.:
Oko podne otišao kod M. u ISIP-povu stalnu izložbu knjiga da potražim literaturu za rukopis.

Za svakog znanstvenika važno je da na završetku svakog znanstvenog rada navede bibliografiju kojom se služio. Dr. Franjo Tuđman nije odlazio je u nacionalnu knjižnicu da zaroni u knjižni fundus i ondje proučava ili da odabere knjigu koju će ponijeti doma nego da bi s nogu pregledavao izložbu knjiga. Bio je toliko oštrouman da mu je bilo dovoljno u prolazu pogledati izložene knjige da bi znao što u njima piše, pa mu je preostajalo jedino prepisati naslove za bibliografiju. Sve u svemu, vidljiv je trud da iskonstruira mit o intelektualcu, znanstveniku i povjesničaru, reklo bi se da nije imao drugog posla nego da se time zabavlja, a jedino pitanje koje preostaje jest da li je tim mitom zaista uspio zavarati i sebe.

- 07:57 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (17) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>