s njom ili sa njom?

ponedjeljak, 08.08.2011.

POTEZANJE

ZA JEZIK

Facebook nije internetsko okruženje na kojem se osjećam najkomotnije. Blogovi mi mnogo bolje odgovaraju, oni su moj teritorij. Ipak sam se i ja našao na Facebooku i imam ondje petstotinjak facebook-prijatelja. Dapače, neki od tih kontakata su opravdali što sam se uopće ondje našao, pa ipak ne dozvoljavam da mi otvoreni profil sasvim zamre. Jučer sam imao nešto vremena u kojem nisam znao što bih pametnije, pa sam otišao zaviriti na Facebook da vidim što se ondje zbiva.

Jedna od osoba koje mogu pratiti je zapitala:
- .. jel se piše SA njom ili S njom..?? (S dvije točke na početku, dvije na kraju, dva upitnika i počevši s „jel“.)

Na to je uslijedio niz uobičajenih komentara:
- Ovisi koji je kontekst teksta
- ti pises snjim ami sanjom :]
- moš svakako samo da nisi sama !
- bez nje...
- Sa mnom ;))
- tijesno uz nju....
- "U njenom društvu". Snađi se. :)
- Nije bitno kako si napisala samo nek su skupa haha
- Vecinom vecini nije bitna gramatika nego ona! dakle bitno da je ostvariva. a dal je sa ili s, ma tko se to pita...

Javio se i neki Ahmed s ozbiljnim savjetom:
- u pravilu "s njom", iznimno (pjesnička sloboda itsl.) "sa njom", redovito "s", rjeđe "sa" (čini mi se prije s, z, č, š, ć, ali i prije brojki prema novijim pravopisima)

Ostale to nije zaustavilo:
- piše se ZNJOM...
- S tobom!
- a jebat je...
(Isti od gore je nastavio) - ništa bez nje...

Ni ja nisam odolio da se ne uključim, uključujući i tipfeler koji mi se uvukao:
- Ako si bila sa Sanjom, onda slobodno piši sa njom. Piše se onako kako pišeš da te ljudi razumiju, imajući u vidu kome pišeš, pa ako hoćeš izbjeći nepotrebene nesporazume s onima koji previše čitaju pravopise poslušaj Ahmedov savjet.

Nakon mene se javio još netko s komentarom za koji je bilo samo pitanje vremena kad će se pojaviti, dapače, čudno da se nije javio ranije:
- u njoj!

Na to se javio jedan ozbiljan glas, nazovimo ga S.S., koji je oporo upozorio:
- Nema tu ništa "imaj u vidu kome pišeš", piše se "s njom".

Bio sam još za kompjuterom kad se to upozorenje pojavilo, a osjećajući se osobno prozvanim, potegnuo sam dužu poruku onoj koja je započela diskusija:
- Eto vidiš, treba imati u vidu kome pišeš. Ako pišeš S.S.-u, a ne želiš ga iritirati, bilo bi korisno napisati „s njom“. Da pišeš meni i svejedno ti je što ja mislio o tvojoj pismenosti, slobodno napiši „sa njom“. Dakle, i jedno i drugo se može. Evo još jednog dokaza da se može: sad ću ja napisati „Bio sam u kinu SA njom“ i što mi se dogodilo? Ništa. Jesam li točno rekao što sam htio reći? Jesam. Jesu li me svi precizno razumjeli? Jesu. Je li komunikacija u potpunosti ostvarila svoj smisao? Jeste. Ima li ljudi koji će reći da se tako ne piše (premda se učestalo tako govori). Ima. Zavirili su u neku knjigu i ondje pročitali da se tako ne piše, to im je argument. Jedino što „piše se“ ne postoji. Postoji prvi čovjek koji piše, drugi, peti, deseti, stoti, n-ti… Oni postoje i postoji ono što su zapisali. A svaki od njih može napisati svašta. Možda čak većina njih istu poruku uobliče u iste riječi u istim oblicima, što ne znači da mnoštvo njih ne može ili ne smije pisati kako im padne na pamet. Kad bi se pisalo jedino onako „kako se piše“ to bi značilo da ljudi koji nisu izuučili sve gramatike i pravopise uopće ne bi smjeli pisati. Zamisli samo parolu ZABRANJENO PISATI ONAKO KAKO SE NE PIŠE! - uvijek, u svim slučajevima i bilo kome da se pismeno javljamo. Nakon nje bi se malo tko usudio napisati i razglednicu, a komuniciranje e-mail porukama i sms-ovima bi iščeznulo.

S.S. je promptno reagirao:
- Onda nam pravopis uopće ne treba. Može i "sas njom" i "sanjome" il' što već. Pa nek' svatko piše kako želi. Ma naravno, spalimo sve knjige, zaboravimo pravila i uvedimo anarhiju. To je lakše nego naučiti kako se piše.

Začetnica prepiske se javila također podužom porukom:
- ... zahvaljujem Bablu Babloviću na iscrpnom komentaru, ali bih se samo djelomično složila. Njegovanje hrvatskog jezika smatram vrlo bitnim i nastojim se što pravilnije izražavati, jer smatram da je hrvatska riječ i kultura previše zatirana s istoka (možda sam fobična, a možda i ne, promatrajući prodor turbo folka). Naravno da bi se razumjeli, ali isto tako pokušajmo se truditi pisati na način da uvažavamo hrvatski pravopis. ... i, na kraju, mali ispravak... javljamo se PISANO… jer smo pismeni :))

To nisam mogao prešutjeti, pa sam u duhu Facebook-diskusija nadovezao:
- Zaista, pravopis uopće ne treba onome tko zna pisati. Onima koji ne znaju on je nužna štaka. Lakše je naučiti „kako se piše“ nego zaista dobro pisati. Ne spaljivati knjige, ali smeće od knjiga bolje ne čitati. (Postoji čak i pravopis u kojem se savjetuje da se „neću“ piše odvojeno, kao „ne ću“! Koliko ljudi znaš koji slijede taj pravopis? Koji od pravopisa je onaj pravi?) Umjesto „pravilnog“ izražavanja daleko je značajnije izražavati se precizno, kreativno, smisleno, originalno, zanimljivo, lijepo, a pretpostavka svega je da se ima što reći, dakle pametno. Upravo time se hrvatska riječ i kultura obogaćuju. Ako se pismenost shvaća kao zborno pjevanje pod dirigentskom palicom jezikoslovaca, onda je logično da se svako istupanje vidi kao anarhija. Ako se kultura, pa i jezik, shvaćaju kao plod svih koji ih izgrađuju i svakodnevno razvijaju (uključujući i jezikoslovce) zajednička melodija je plod mnogoglasja.

S.S. je na to imao reći samo „tjah“, što mu je zapravo bilo i najpametnije. No ona koja je sve počela je nastavila:
- .. upitna je standardizacija hrvatskog jezika, ali kroz opismenjavanje i školovanje ipak slijede osnovna načela hrvatskog književnog jezika. Naša narječja obogaćuju hrvatski jezik, no konstrukcije rečenica tipa: da idem, da pjevam, hoću da vidim... sigurno, bar po mom mišljenju, izuzev pjesničkih sloboda, zagađuju to višeglasje... Naravno, ne samo to... stage, backstage, celebrity.. i ostale novokomponirane bljuzge također. Predložila bih svima koji se olako razbacuju anglizmima da provedu jedno vrijeme sa našim iseljeništvom, koji su zaboravili hrvatski (čast iznimkama), a engleski nikada nisu naučili, pa bi možda shvatili koliko je to smiješno i nakaradno. Koliko se malo vodi briga o hrvatskom jeziku, zorno pokazuju i table s nazivima dućana po našem gradu. .. a ima nas 4,2 miliona.

Na to, a obzirom i na vrijeme dana (već iza ponoći), da pokažem da sam pročitao, i ja sam se suspregnuo samo na „he, he“. Time je ta rasprava završena.

Svašta bih mogao sad napisati o izloženoj prepisci. Bez muke bih vas mogao zagnjaviti s tri tisuće riječi komentara, ali to bi malo tko od vas izdržao. Umjesto toga samo da one koje zanima navedena problematika upozorim na sjajnu knjigu koju sam nedavno pročitao: Mate Kapović „Čiji je jezik?“ Pročitao sam je s užitkom, pisana je tako da je može čitati i svatko bez ikakvog stručnog predznanja, a nakon nje gotovo da mu više ništa s tog područja nije ni potrebno. (Naravno, to ne isključuje da se nakon nje može prihvatiti i knjiga Dubravka Škiljana.) Zapravo, i onima koji misle da je rasprava o jeziku dosadna, nezanimljiva, „Čiji je jezik?“ može se preporučiti kao knjiga za plažu. Previše nas potežu za jezik da bi nam solili pamet, i takva knjiga koja sve svodi na pravu mjeru može se tretirati kao terapeutsko pomagalo, kao melem, kao lijek.

- 04:35 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>