 Tko nije stigao vidjeti predobru izložbu „Art deco“ u Muzeju za umjetnost i obrt ima još nekoliko sati vremena. Ako ste jedan od 75.000 posjetitelja izložbe, pruža vam se prilika da sve još jednom pogledate. Za zatvaranje se priprema posebna fešta od 19 do 22 sata, uz živu muziku iz 20-tih i 30-tih godina. Pretpostavljam da će tom prigodom prodavati i izuzetno kvalitetnu knjigu o Art decou po znatno sniženoj cijeni. Kao što je izložba bila zbivanje za pamćenje, očekujem da će i zatvaranje biti izuzetan provod. SVI STE POZVANI! Čak i oni iz Karlovca ili Bjelovara (i mjesta slične udaljenosti) još stignu obući se i doći. |
|
POEZIJA
NA ČETIRI NAČINA 1. IZNUTRICA Džigerica džigeri a jetra se jetre, jednjak jede male knedle a crijeva se vjetre. Ti me, draga, ostavi, bez traga i glasa; sad mi nema spasa bez tvog vitkog stasa. Srdašce se koprca, pluća pluće tercu, skače čir na želucu i po dvanaestercu. Samo nek je veselo i sve nek se trese, tak i tak bu sutra vrag sebi sve da snese. 2. No poeziju ipak treba čuti: 3. U pravoj poeziji uvijek se krije glazba: 4. Virtuoz na drombulji ponovo napada! |
|
BULAT OKUDŽAVA Vas - godinu-dvije mlađe - koji niste stigli 1978. prisustvovati koncertu Bulata Okudžave u Zagrebu, vrijedi upozoriti tko je on. Velik, jedan od najvećih. Čak i ako vam se ne svidi, bilo bi dobro da znate tko je on, zbog vaše vlastite opće kulture. Pjesma „Pišem povijesni roman“ jedna je od onih koje čim završe mogu odmah iznova početi slušati od početka, i tako dok se ne obesvijestim. Prva minuta u kojoj Rade Šerbežija prijevodom najavljuje što će Bulat pjevati korisna je pri prvom slušanju, da se zna o čemu je riječ, ali prava stvar počinje nakon minute i pol. Rijetko je koja pjesma dobra na prvo slušanje. Savjetujem da odslušate nekoliko puta, od vremenske oznake 1:30. O LP-ploči s koje je skinuta ova pjesma postoji informativan i dirljiv tekst Miljenka Jergovića. Sljedeći klipić je podugačak: televizijski intervju koji veliki pjesnik dao Dobroslavu Silobrčiću za zagrebačku televiziju. (Posebna vrijednost tog povijesnog dokumenta je što se na trenutak pojavljuje predivna mlada Živica Primc u ulozi prevoditeljice.) Nijedna zemlja ne može imati više od jednog Balaševića, jednog Dedića, jednog Cohena, jednog Dylena, jednog Predina ili jednog Jareka Nohavicu. Rusija je imala Bulata Okudžavu. Također zanimljivo, najbolji se druže s najboljima. Arsen Dedić ne samo da prijateljuje sa Sergiom Endrigom i Zoranom Predinom, nego nam je doveo i približio Okudžavu. Naredni isječak koncerta zanimljiv je i po tome što vidimo kako Arsen sam svira gitaru vlastitim ručicama, a da ne spominjem Milenu Dravić. Bulat Okudžava je veliki pjesnik, veliki kantautor, sjajan izvođač vlastitih uradaka. Pri tome je zanimljivo da je samouk na gitari, bez ikakvog formalnog obrazovanja za taj instrument, upotrebljava svega nekoliko akorda - ali sve to izvrsno zvuči. Možemo to uzeti kao primjer kako za vrhunska ostvarenja nije potrebna vrhunska tehnika, nego vrhunska upotreba one tehnike koju se posjeduje. Naravno, tehnika nije nikada na odmet, pa možemo čuti kako zvuči Okudžavina pjesma kad joj se pridoda profesionalni aranžman… A ovo je strašno! Strašno : što se više sluša - to se više može slušati! Upozoreni ste! Pustite na vlastitu odgovornost… Srećom, na YouTubeu je začuđujuće mnogo Okudžavinih pjesama. Zavrijedio je da ga otkrijete. |
|
Svakog dana u svakom pogledu sve više napredujemo!
Nabavio sam najjeftiniju moguću web-kameru. Mali korak za čovječanstvo, ali baš zgodan za mene. Kakve su mi se tek sada kreativne, izražajne i komunikacijske mogućnosti otvorile! Eto, kako bih vam ranije riječima opisao kako sviram na drombulju? Nikako! A ovako: Što se mog glazbenog obrazovanja tiče, išao sam u muzičku školu tri godine. Učio klavir. Mrzio sam to. Roditelji su prestali gnjaviti da učim klavir nakon što sam se na bakine oči pred ulazom u zgradu škole bacio pod autobus (pazeći da se ne povrijedim). Problem je bio u tome što sam i ja htio naučiti svirati klavir, onako amaterski, rekreativno, da si odsviram koju pjesmicu, a u muzičkoj školi su zapeli da od mene naprave virtuoza. Nakon što sam prestao ići u muzičku školu, TRUDIO sam se zaboraviti sve što su me naučili. Uspio sam. Ipak, volim ja glazbu, pa i sam rado kadikad zapjevam i zasviram. Po klaviru u dnevnoj sobi pada prašina, a ja sam odabrao umjesto njega najjednostavniji instrument - drombulju. No zato sam na njemu virtuoz! POZIVNICA Ajde, ajde, budemo jeli burek! Ajde, ajde! Budemo jeli bu. Ajde, ajde, budemo pili šljivu! Ajde, ajde! Budemo pili šlju. Ajde, ajde, bit će i pečenka. Ajde, ajde, bit će i pe! Ajde, ajde, doći će i mačke. De, požuri - možda čak i dve! I ležat ćemo mekani čitavo popodne i zahvaljivati šljivi za njene grane rodne i dizati zdravicu ko stari grčki bozi u zdravlje i plodan život nježnoj mladoj lozi. Ajde, ajde, a ti donesi vino; može demižon, može manja bačva… Prelazimo s kulture na agrikulture, sav raskvašen život nam se račva, gasim čik na očnom kapku i dugo žuljam, tapkam u mraku, ______________ sve sažimam _________________________ i - drombuljam. Dromb! Dromb! Dromb! Bu, šlju, pe, kru i ma! Lju, mr, ži, fi i fa! Dromb! I evo, konačno, preko bregulja, jedna jegulja. U lelujavo izbljedujuće podne-sunce lavanda miriše topim se, kao plastelin, i - nema me više. -------------------------------------------------------------------- Preporuka za blog koji još niste vidjeli: ZAPISI SREDOVJEČNOG UDOVCA |
 Bruka nastala crkvenim natezanjem oko imovine i mešetarenjem ogromnim novcima izazvala je skandal u koji je spremno uskočio niz ostraščenih i nekompetentnih likova napokon je naizgled razjašnjena nedavnim tekstom u „Glasu koncila“. Između ostaloga napominje se da talijanski benediktinci nisu ni prvi ni jedini stranci koji imaju svoje nekretnine u Hrvatskoj, što je točno, no ocjena da im nitko ništa nije dao, već im je vraćen samo dio njihova imanja, donekle je dvojbena. Da je Crkvi vraćeno imanje koje je pripadalo benediktincima također je točno, ali pitanje je koliko je to bilo pravno osnovano.Imovina oduzeta za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine vraćana je po zakonu koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. (objavljen u „Narodnim novinama“ broj 92 godine 1996). Taj je zakon uvelike lopovskim već po onome kako je napisan i što u njemu piše, a nebrojene priče o marifetlucima pri njegovoj provedbi samo potvrđuju to moje uvjerenje, pri čemu je epizoda sa istarskim samostanom samo još jedna u nizu. Da svoje uvjerenje o lopovskom zakonu ilustriram samo jednim primjerom: moja obitelj je bila vlasnik zemljišta na kojem je danas zagrebački hipodrom, još nešto zemljišta uokolo, pa čak i onoga na kojem je danas savski nasip. Ne treba ni napominjati koliko to zemljište danas vrijedi, no umjesto da nam ga vrate, moja majka i njene dvije sestre dobile su obeštećenje od 150 kuna dva puta godišnje koje će im se isplaćivati kroz dvadeset godina, sve u svemu ni 20.000 kuna. Ako to nije lopovluk - ne znam što je, sve u skladu s onim Stublićevim stihom „zakonom umjesto pištoljem“. Zanemarujući ovom prilikom lopovski karakter zakona, podrazumijevajući da ga se treba pridržavati, postavlja se pitanje koliko su benediktinci imali pravo da im se išta vrati, a i to koliko se ono što je pripadalo benediktincima smjelo vratiti nekome drugome. Članak 9. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine kaže: Prava iz ovoga Zakona priznaju se fizičkoj osobi - prijašnjem vlasniku, odnosno njegovim zakonskim nasljednicima prvoga nasljednoga reda… koji na dan donošenja ovoga Zakona imaju hrvatsko državljanstvo. Ne uzlazim u to zašto je pravo povrata priznato samo onima koji su zadržali hrvatsko državljanstvo, ali članak spominje samo fizičke osobe, pri čemu je ograničenje na nasljednike prvog nasljednog reda van pameti ili namjerna diskriminacija. Pedeset godina nakon što je počinjena nepravda koja se navodno kani ispraviti, za koje vrijeme su mnogi od ljudi koji su bili oštećeni pomrli, pravo na obeštećenje dano je samo njihovim kćerima i sinovima, ali je unukama i unucima zauvijek uskraćeno. U članku 11 odjednom se pored fizičkih pojavljuju i pravne osobe. Prvi stavak: Stranim fizičkim i pravnim osobama ne pripadaju prava iz ovoga Zakona. Ograničenje iz prvog stavka odmah je narušeno drugim stavkom: Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, prava propisana ovim Zakonom mogu se priznati i stranim fizičkim i pravnim osobama ako se to utvrdi međunarodnim sporazumima. Je li postojao neki takav sporazum? Možda i jeste, ali reklo bi se da se ne njega nije pozivalo jer je imovina vraćena istarskim svećenicima, a ne talijanskim benediktincima. Doduše mogla je biti vraćena i njima po članku 12, ali i nije jer članak 12 kaže:“Pravne osobe, odnosno njihovi pravni sljednici kojima je imovina oduzeta… imaju pravo na naknadu za oduzetu imovinu samo ako su do donošenja ovoga Zakona na teritoriju Republike Hrvatske održale neprekinuto pravno sljedništvo, obavljale djelatnost i imale sjedište“, što benediktinci nisu. Doduše i nakon toga se navode iznimke: „Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka Vlada Republike Hrvatske može donijeti odluku kojom se pravnim osobama, odnosno njihovim pravnim sljednicima, koje do dana donošenja ovoga Zakona nisu mogle na teritoriju Republike Hrvatske održati neprekinuto pravno sljedništvo, obavljati djelatnost i imati sjedište jer su iz političkih razloga zabranjene i raspuštene, a promicale su hrvatske državotvorne nacionalne interese, priznaje pravo na naknadu oduzete imovine, kad za to postoje opravdani razlozi“. Benediktinci nisu ni zabranjeni ni raspušteni, naprosto su otišli, a - svaka im čast - ne vidim kako su nakon toga promicali hrvatske državotvorne nacionalne interese. Sve u svemu, ako je ovaj slučaj koji je u dobroj mjeri strgnuo obrazinu s lica katoličke crkve uvelike i razjašnjen, pitanje je hoće li biti moguće razriješiti ga bez da se dobrano zažmiri barem na jedno, ako ne i na oba oka. |
|
POTEZANJE ZA JEZIK  Facebook nije internetsko okruženje na kojem se osjećam najkomotnije. Blogovi mi mnogo bolje odgovaraju, oni su moj teritorij. Ipak sam se i ja našao na Facebooku i imam ondje petstotinjak facebook-prijatelja. Dapače, neki od tih kontakata su opravdali što sam se uopće ondje našao, pa ipak ne dozvoljavam da mi otvoreni profil sasvim zamre. Jučer sam imao nešto vremena u kojem nisam znao što bih pametnije, pa sam otišao zaviriti na Facebook da vidim što se ondje zbiva.Jedna od osoba koje mogu pratiti je zapitala: - .. jel se piše SA njom ili S njom..?? (S dvije točke na početku, dvije na kraju, dva upitnika i počevši s „jel“.) Na to je uslijedio niz uobičajenih komentara: - Ovisi koji je kontekst teksta - ti pises snjim ami sanjom :] - moš svakako samo da nisi sama ! - bez nje... - Sa mnom ;)) - tijesno uz nju.... - "U njenom društvu". Snađi se. :) - Nije bitno kako si napisala samo nek su skupa haha - Vecinom vecini nije bitna gramatika nego ona! dakle bitno da je ostvariva. a dal je sa ili s, ma tko se to pita... Javio se i neki Ahmed s ozbiljnim savjetom: - u pravilu "s njom", iznimno (pjesnička sloboda itsl.) "sa njom", redovito "s", rjeđe "sa" (čini mi se prije s, z, č, š, ć, ali i prije brojki prema novijim pravopisima) Ostale to nije zaustavilo: - piše se ZNJOM... - S tobom! - a jebat je... (Isti od gore je nastavio) - ništa bez nje... Ni ja nisam odolio da se ne uključim, uključujući i tipfeler koji mi se uvukao: - Ako si bila sa Sanjom, onda slobodno piši sa njom. Piše se onako kako pišeš da te ljudi razumiju, imajući u vidu kome pišeš, pa ako hoćeš izbjeći nepotrebene nesporazume s onima koji previše čitaju pravopise poslušaj Ahmedov savjet. Nakon mene se javio još netko s komentarom za koji je bilo samo pitanje vremena kad će se pojaviti, dapače, čudno da se nije javio ranije: - u njoj! Na to se javio jedan ozbiljan glas, nazovimo ga S.S., koji je oporo upozorio: - Nema tu ništa "imaj u vidu kome pišeš", piše se "s njom". Bio sam još za kompjuterom kad se to upozorenje pojavilo, a osjećajući se osobno prozvanim, potegnuo sam dužu poruku onoj koja je započela diskusija: - Eto vidiš, treba imati u vidu kome pišeš. Ako pišeš S.S.-u, a ne želiš ga iritirati, bilo bi korisno napisati „s njom“. Da pišeš meni i svejedno ti je što ja mislio o tvojoj pismenosti, slobodno napiši „sa njom“. Dakle, i jedno i drugo se može. Evo još jednog dokaza da se može: sad ću ja napisati „Bio sam u kinu SA njom“ i što mi se dogodilo? Ništa. Jesam li točno rekao što sam htio reći? Jesam. Jesu li me svi precizno razumjeli? Jesu. Je li komunikacija u potpunosti ostvarila svoj smisao? Jeste. Ima li ljudi koji će reći da se tako ne piše (premda se učestalo tako govori). Ima. Zavirili su u neku knjigu i ondje pročitali da se tako ne piše, to im je argument. Jedino što „piše se“ ne postoji. Postoji prvi čovjek koji piše, drugi, peti, deseti, stoti, n-ti… Oni postoje i postoji ono što su zapisali. A svaki od njih može napisati svašta. Možda čak većina njih istu poruku uobliče u iste riječi u istim oblicima, što ne znači da mnoštvo njih ne može ili ne smije pisati kako im padne na pamet. Kad bi se pisalo jedino onako „kako se piše“ to bi značilo da ljudi koji nisu izuučili sve gramatike i pravopise uopće ne bi smjeli pisati. Zamisli samo parolu ZABRANJENO PISATI ONAKO KAKO SE NE PIŠE! - uvijek, u svim slučajevima i bilo kome da se pismeno javljamo. Nakon nje bi se malo tko usudio napisati i razglednicu, a komuniciranje e-mail porukama i sms-ovima bi iščeznulo. S.S. je promptno reagirao: - Onda nam pravopis uopće ne treba. Može i "sas njom" i "sanjome" il' što već. Pa nek' svatko piše kako želi. Ma naravno, spalimo sve knjige, zaboravimo pravila i uvedimo anarhiju. To je lakše nego naučiti kako se piše. Začetnica prepiske se javila također podužom porukom: - ... zahvaljujem Bablu Babloviću na iscrpnom komentaru, ali bih se samo djelomično složila. Njegovanje hrvatskog jezika smatram vrlo bitnim i nastojim se što pravilnije izražavati, jer smatram da je hrvatska riječ i kultura previše zatirana s istoka (možda sam fobična, a možda i ne, promatrajući prodor turbo folka). Naravno da bi se razumjeli, ali isto tako pokušajmo se truditi pisati na način da uvažavamo hrvatski pravopis. ... i, na kraju, mali ispravak... javljamo se PISANO… jer smo pismeni :)) To nisam mogao prešutjeti, pa sam u duhu Facebook-diskusija nadovezao: - Zaista, pravopis uopće ne treba onome tko zna pisati. Onima koji ne znaju on je nužna štaka. Lakše je naučiti „kako se piše“ nego zaista dobro pisati. Ne spaljivati knjige, ali smeće od knjiga bolje ne čitati. (Postoji čak i pravopis u kojem se savjetuje da se „neću“ piše odvojeno, kao „ne ću“! Koliko ljudi znaš koji slijede taj pravopis? Koji od pravopisa je onaj pravi?) Umjesto „pravilnog“ izražavanja daleko je značajnije izražavati se precizno, kreativno, smisleno, originalno, zanimljivo, lijepo, a pretpostavka svega je da se ima što reći, dakle pametno. Upravo time se hrvatska riječ i kultura obogaćuju. Ako se pismenost shvaća kao zborno pjevanje pod dirigentskom palicom jezikoslovaca, onda je logično da se svako istupanje vidi kao anarhija. Ako se kultura, pa i jezik, shvaćaju kao plod svih koji ih izgrađuju i svakodnevno razvijaju (uključujući i jezikoslovce) zajednička melodija je plod mnogoglasja. S.S. je na to imao reći samo „tjah“, što mu je zapravo bilo i najpametnije. No ona koja je sve počela je nastavila: - .. upitna je standardizacija hrvatskog jezika, ali kroz opismenjavanje i školovanje ipak slijede osnovna načela hrvatskog književnog jezika. Naša narječja obogaćuju hrvatski jezik, no konstrukcije rečenica tipa: da idem, da pjevam, hoću da vidim... sigurno, bar po mom mišljenju, izuzev pjesničkih sloboda, zagađuju to višeglasje... Naravno, ne samo to... stage, backstage, celebrity.. i ostale novokomponirane bljuzge također. Predložila bih svima koji se olako razbacuju anglizmima da provedu jedno vrijeme sa našim iseljeništvom, koji su zaboravili hrvatski (čast iznimkama), a engleski nikada nisu naučili, pa bi možda shvatili koliko je to smiješno i nakaradno. Koliko se malo vodi briga o hrvatskom jeziku, zorno pokazuju i table s nazivima dućana po našem gradu. .. a ima nas 4,2 miliona. Na to, a obzirom i na vrijeme dana (već iza ponoći), da pokažem da sam pročitao, i ja sam se suspregnuo samo na „he, he“. Time je ta rasprava završena.  Svašta bih mogao sad napisati o izloženoj prepisci. Bez muke bih vas mogao zagnjaviti s tri tisuće riječi komentara, ali to bi malo tko od vas izdržao. Umjesto toga samo da one koje zanima navedena problematika upozorim na sjajnu knjigu koju sam nedavno pročitao: Mate Kapović „Čiji je jezik?“ Pročitao sam je s užitkom, pisana je tako da je može čitati i svatko bez ikakvog stručnog predznanja, a nakon nje gotovo da mu više ništa s tog područja nije ni potrebno. (Naravno, to ne isključuje da se nakon nje može prihvatiti i knjiga Dubravka Škiljana.) Zapravo, i onima koji misle da je rasprava o jeziku dosadna, nezanimljiva, „Čiji je jezik?“ može se preporučiti kao knjiga za plažu. Previše nas potežu za jezik da bi nam solili pamet, i takva knjiga koja sve svodi na pravu mjeru može se tretirati kao terapeutsko pomagalo, kao melem, kao lijek. |
|
Prošetao sam kratko na Dan zahvalnosti središtem Zagreba, prijestolnicom Hrvata. Oduševilo me je kako je grad prazan, pa sam izvukao fotoaparat i škljocnuo nekoliko puta da to ovjekovječim. Tek danas, pregledavajući snimljeno, uočio sam da je na taj dan slavlja, radosti i obljetnice ispunjenja stoljetnog, ako ne i tisućljetnoga sna, središte grada izgledalo otprilike kao i drugi njegovi krajevi kojima sam prošao - osim nedostatka ljudi - kao i uvijek.
      Zapitao sam se - gdje su zastave? Pronašao sam ih na internetu: - u Kninu  - u Čavoglavima  - uz političare  Tako smo proslavili Dan zahvalnosti. |
|
TAJ TEŠKI NEDOHVATNI PREDMET ŽELJA  Priznao sam već da sam fetišist što se tiče visokih peta na dobrim nogama, ali postoji nešto još gore. To što sam zainteresiran za fotoaparate nije ništa prema tome kad je u pitanju jedan od njih - Leica. Da bi stvar bila gora, na mene se obrušilo ono prokletstvo „najgore je imati, pa nemati“. Još se mogu prisjetiti njene težine. U mraku zavezanih očiju bih prepoznao da mi bilo tko spusti jednu na dlan. Jučer sam pio kavu s jednim poznatim koji vozi Ferrari. Pih! Ali da je izvadio Leicu, kako bih počeo sliniti! Sreća da nije! Živim u strahu da ću jednoga dana vidjeti neku Leicu oko vrata nekog bezveznjaka. U potpunosti razumijem stih Gorana Bregovića „…strašno me nervira kad neka lijepa žena vodi kretena…“ iz pjesme „Dame biraju“ koju sam priključio prethodnom blogu. Tako bih se osjećao da vidim Leicu kod nekoga čija je jedina kvalifikacija da je imao novce da je može nabaviti. Kad, recimo, Mala plava izvadi svog Nikona, onda mi mogu grunuti suze od ganuća da se prava stvar našla u pravim rukama, ali rijetki su uopće dostojni za Leicu. Kad se bilo koji aparat nađe kod onoga tko zna kako ga najbolje iskoristiti i što će s njim raditi izgleda kao da je svijet ipak smisleno, suvislo, barem donekle sređeno mjesto, ali u suprotnom slučaju kontradikcije njegove bezumnosti je očita.  Za one koji ne znaju što je Leica i po čemu je posebna, jedinstvena, pronašao sam dva filmića koji tek donekle to naznačuju. Već po paketu u kojem dolazi vidi se da je iznad svih drugih. Kutija izgleda kao da je u njoj mikrovalna pećnica. A tek onaj jebački revolveraški holster! Aaaaah! Ono što ne kažu u filmićima jest da je taj fotoaparat napravljen u svega 500 primjeraka i da košta 22.000 eura. Od toga je gori jedino crveni model napravljen u svega 30 primjeraka kojemu se ne može ni saznati cijena. Eto u čemu je problem. Ne dvojim da ona zaista vrijedi deset tisuća eura, a više nego dvostruka cijena nije tu samo zato da proizvođač više zaradi nego i zato da proizvodu priskrbi aureolu nedohvatljivosti, pa da se upravo radi nje raspomame kreteni kojima je glavni cilj da se imaju čime kurčiti. Pokazuje to već i to što tako skupi aparat nema ekran za zaokretanje. Ta mala pojedinost otkriva da kod najboljeg fotoaparata na svijetu fotografske kvalitete ipak nisu bile u prvom planu. Bolesno.Kao svaki pravi fetišist mogao bih sada naklapati do beskraja. Bolje da se suspregnem i samo tiho stenjem prepustivši se tužnoj sudbini. |
|
VRHUNAC VEČERI  Najuzbudljiviji trenutak svake čage u Vrbiku, gdje je svirala „Grupa 220“, ili u „Studentskom centru“, gdje su svirali „Roboti“, nastupio je u onom trenu, a kadikad i dva puta tokom večeri, kada je pjevač preko mikrofona prije naredne pjesme najavio „Djevojke biraju!“Bio je to ostatak tradicije Ive Robića koji je u „Glazbenom zavodu“ pozivao „Dame biraju!“, nastavio Zvonimir Krljkuš s „Gospođice biraju!“, a Jimmy Stanić je navodno u „Plavom podrumu“ objavljivao „Žene biraju!“, kako mi je pričala moja pokojna majka, ali nije isključeno da su i oni imali prethodnike. S dolaskom socijalizma „dame“ i „gospođice“ su se pretvorile u „žene“, a za rokersku generaciju „žene“ su postale „djevojke“, ali suština je ostala ista, u onom nepromjenjivom dijelu – „biraju“. Poziv „djevojke biraju!“ iščekivao se cijele večeri, za mnoge je to bio glavni razlog što su uopće došli. To je bila prilika da se uspostavi kontakt s onom s kojom se inače nije moglo drugačije ili je branila bojazan da će te odbiti ako joj priđeš s pozivom na ples. Kad bi ona došla, to bi bio početak lijepog prijateljstva... Ako ne ona, to je bila prilika da se pojavi neka fantastična djevojka koju u gužvi i mraku nisi ni zamijetio, pa se oduševiš kad je spaziš. Nijedna djevojka koja je nakon tog poziva prišla nekom mladiću nije bila odbijena jer bi odbijanjem on pokazao okolini da se boji. To je bila prilika da na scenu stupe svakovrsni gabori kojima cijele večeri nitko nije prišao i one su to obilno koristile, tako da je uz očekivanje „Kad bi mi barem prišla ona...“ ili „Možda će doći po mene neka a-joooj!“, istovremeno treslo i užasavanje „Samo da mi ne priđe neka nakaza!“ U tom slučaju valjalo je otrpjeti tri do pet minuta koliko je ples trajao, a obično je to bio neki sentiš,laganica, koja se plesala stisnuto, da se pokaže da te nije strah, a zatim se izgubiti što dalje, po mogućnosti odmah kući, da te rugoba ne bi ponovo spopala. Doduše, događalo se i da bi, obzirom da je večer već bila pri kraju i svi drugi izgledi propali, nakon tri-četiri pive, momak otkrio da ta neatraktivna djevojka uopće nije sasvim nezanimljiva, da je zgodnija nego što bi se reklo na prvi pogled, pa kad je već sama prišla mora da je cijelo veče iz prikrajka promatrala i zaključila da si joj zgodan, itd. Mnoge su kasnije veze upravo tako počele. Poziv „djevojke biraju!“ nosio je sa sobom i jednu opasnost. Svima su išle na živce one koje su došle s nekim frajerom, plesale s njim cijelo vrijeme, a na taj dragocjeni poziv koji se ustreptalo čekao odabrale opet njega. Nisu svi u generaciji šezdesetih bili miroljubivi, uvijek je bilo i nekih nabrijanih frajera isfrustriranih do krajnjih granica kojima ništa od željenog nije uspijevalo, kojima je to bila prilika da se prikuče paru koji pleše i dobace „Nije red da se izabere onoga s kojim stalno plešeš!“, na što je momak iz para upozoravao „Ona je moja djevojka, može što hoće!“, a odgovor je bio otprilike „Kaj si joj ti flaster?!“, nakon čega su počesto padali šamari, šaketanje i kraće cipelarenje. Opasnost za one koji su došli s nekom atraktivnom djevojkom bila je ujedno i draž za one druge koje su upravo ti najviše nervirali jer su se pravili važni rezervirajući je samo za sebe kao da su boga za bradu zgrabili. To je bila prilika barem donekle s tima i takvima izravnati račune. Bilo je i onih drčnih tipova kojima je i usputna primjedba „Gdje si ovoga našla?“ bila nešto što nisu mogli otrpjeti pred pratilicom, pa bi planuli na veselje onih koji nisu našli drugu zabavu. Da bi izbjegle nevolje, pametne djevojke nakon poziva „djevojke biraju“ nisu plesale, zaštićene time da im nitko neće priči, a ako bi ih tko kao slučajno i priupitao „Zašto ne plešeš?“, odgovor na koji se nije imalo što zamjeriti bio je „Plesala sam cijele večeri, pa se sad odmaram“. Ipak je i generacija šezdesetih koja se borila za svakovrsno oslobađanje bila ograničena, što pokazuje i ovaj običaj. Naime, svaka djevojka koja se odlučila nekoga izabrati uvijek je prilazila samo jednom momku, a nijednoj nije palo na pamet ili da bi se usudila pozvati dvojicu ili više njih. Mile Kekin je premlad da bi o tome išta znao, pa napisao pjesmu. Drago Mlinarec dobro zna, ali više nije prisutan u javnosti. Đorđe Balašević je to možda negdje spomenuo, ali – ako je – onda mi je promaklo. Možda će jedino neki scenarist televizijskih soap-opera iskoristiti ovo podsjećanje da osvježi trakavicu koju piše zrncem autentičnosti onog vremena. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
