Marketing
žene biraju
VRHUNAC VEČERI
Najuzbudljiviji trenutak svake čage u Vrbiku, gdje je svirala „Grupa 220“, ili u „Studentskom centru“, gdje su svirali „Roboti“, nastupio je u onom trenu, a kadikad i dva puta tokom večeri, kada je pjevač preko mikrofona prije naredne pjesme najavio „Djevojke biraju!“
Bio je to ostatak tradicije Ive Robića koji je u „Glazbenom zavodu“ pozivao „Dame biraju!“, nastavio Zvonimir Krljkuš s „Gospođice biraju!“, a Jimmy Stanić je navodno u „Plavom podrumu“ objavljivao „Žene biraju!“, kako mi je pričala moja pokojna majka, ali nije isključeno da su i oni imali prethodnike.
S dolaskom socijalizma „dame“ i „gospođice“ su se pretvorile u „žene“, a za rokersku generaciju „žene“ su postale „djevojke“, ali suština je ostala ista, u onom nepromjenjivom dijelu – „biraju“.
Poziv „djevojke biraju!“ iščekivao se cijele večeri, za mnoge je to bio glavni razlog što su uopće došli. To je bila prilika da se uspostavi kontakt s onom s kojom se inače nije moglo drugačije ili je branila bojazan da će te odbiti ako joj priđeš s pozivom na ples. Kad bi ona došla, to bi bio početak lijepog prijateljstva... Ako ne ona, to je bila prilika da se pojavi neka fantastična djevojka koju u gužvi i mraku nisi ni zamijetio, pa se oduševiš kad je spaziš. Nijedna djevojka koja je nakon tog poziva prišla nekom mladiću nije bila odbijena jer bi odbijanjem on pokazao okolini da se boji. To je bila prilika da na scenu stupe svakovrsni gabori kojima cijele večeri nitko nije prišao i one su to obilno koristile, tako da je uz očekivanje „Kad bi mi barem prišla ona...“ ili „Možda će doći po mene neka a-joooj!“, istovremeno treslo i užasavanje „Samo da mi ne priđe neka nakaza!“ U tom slučaju valjalo je otrpjeti tri do pet minuta koliko je ples trajao, a obično je to bio neki sentiš,laganica, koja se plesala stisnuto, da se pokaže da te nije strah, a zatim se izgubiti što dalje, po mogućnosti odmah kući, da te rugoba ne bi ponovo spopala. Doduše, događalo se i da bi, obzirom da je večer već bila pri kraju i svi drugi izgledi propali, nakon tri-četiri pive, momak otkrio da ta neatraktivna djevojka uopće nije sasvim nezanimljiva, da je zgodnija nego što bi se reklo na prvi pogled, pa kad je već sama prišla mora da je cijelo veče iz prikrajka promatrala i zaključila da si joj zgodan, itd. Mnoge su kasnije veze upravo tako počele.
Poziv „djevojke biraju!“ nosio je sa sobom i jednu opasnost. Svima su išle na živce one koje su došle s nekim frajerom, plesale s njim cijelo vrijeme, a na taj dragocjeni poziv koji se ustreptalo čekao odabrale opet njega. Nisu svi u generaciji šezdesetih bili miroljubivi, uvijek je bilo i nekih nabrijanih frajera isfrustriranih do krajnjih granica kojima ništa od željenog nije uspijevalo, kojima je to bila prilika da se prikuče paru koji pleše i dobace „Nije red da se izabere onoga s kojim stalno plešeš!“, na što je momak iz para upozoravao „Ona je moja djevojka, može što hoće!“, a odgovor je bio otprilike „Kaj si joj ti flaster?!“, nakon čega su počesto padali šamari, šaketanje i kraće cipelarenje. Opasnost za one koji su došli s nekom atraktivnom djevojkom bila je ujedno i draž za one druge koje su upravo ti najviše nervirali jer su se pravili važni rezervirajući je samo za sebe kao da su boga za bradu zgrabili. To je bila prilika barem donekle s tima i takvima izravnati račune. Bilo je i onih drčnih tipova kojima je i usputna primjedba „Gdje si ovoga našla?“ bila nešto što nisu mogli otrpjeti pred pratilicom, pa bi planuli na veselje onih koji nisu našli drugu zabavu.
Da bi izbjegle nevolje, pametne djevojke nakon poziva „djevojke biraju“ nisu plesale, zaštićene time da im nitko neće priči, a ako bi ih tko kao slučajno i priupitao „Zašto ne plešeš?“, odgovor na koji se nije imalo što zamjeriti bio je „Plesala sam cijele večeri, pa se sad odmaram“.
Ipak je i generacija šezdesetih koja se borila za svakovrsno oslobađanje bila ograničena, što pokazuje i ovaj običaj. Naime, svaka djevojka koja se odlučila nekoga izabrati uvijek je prilazila samo jednom momku, a nijednoj nije palo na pamet ili da bi se usudila pozvati dvojicu ili više njih.
Mile Kekin je premlad da bi o tome išta znao, pa napisao pjesmu. Drago Mlinarec dobro zna, ali više nije prisutan u javnosti. Đorđe Balašević je to možda negdje spomenuo, ali – ako je – onda mi je promaklo. Možda će jedino neki scenarist televizijskih soap-opera iskoristiti ovo podsjećanje da osvježi trakavicu koju piše zrncem autentičnosti onog vremena.
Post je objavljen 01.08.2011. u 08:25 sati.