Marketing
Crkva iznad zakona
Bruka nastala crkvenim natezanjem oko imovine i mešetarenjem ogromnim novcima izazvala je skandal u koji je spremno uskočio niz ostraščenih i nekompetentnih likova napokon je naizgled razjašnjena nedavnim tekstom u „Glasu koncila“. Između ostaloga napominje se da talijanski benediktinci nisu ni prvi ni jedini stranci koji imaju svoje nekretnine u Hrvatskoj, što je točno, no ocjena da im nitko ništa nije dao, već im je vraćen samo dio njihova imanja, donekle je dvojbena. Da je Crkvi vraćeno imanje koje je pripadalo benediktincima također je točno, ali pitanje je koliko je to bilo pravno osnovano.Imovina oduzeta za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine vraćana je po zakonu koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. (objavljen u „Narodnim novinama“ broj 92 godine 1996). Taj je zakon uvelike lopovskim već po onome kako je napisan i što u njemu piše, a nebrojene priče o marifetlucima pri njegovoj provedbi samo potvrđuju to moje uvjerenje, pri čemu je epizoda sa istarskim samostanom samo još jedna u nizu. Da svoje uvjerenje o lopovskom zakonu ilustriram samo jednim primjerom: moja obitelj je bila vlasnik zemljišta na kojem je danas zagrebački hipodrom, još nešto zemljišta uokolo, pa čak i onoga na kojem je danas savski nasip. Ne treba ni napominjati koliko to zemljište danas vrijedi, no umjesto da nam ga vrate, moja majka i njene dvije sestre dobile su obeštećenje od 150 kuna dva puta godišnje koje će im se isplaćivati kroz dvadeset godina, sve u svemu ni 20.000 kuna. Ako to nije lopovluk - ne znam što je, sve u skladu s onim Stublićevim stihom „zakonom umjesto pištoljem“.
Zanemarujući ovom prilikom lopovski karakter zakona, podrazumijevajući da ga se treba pridržavati, postavlja se pitanje koliko su benediktinci imali pravo da im se išta vrati, a i to koliko se ono što je pripadalo benediktincima smjelo vratiti nekome drugome.
Članak 9. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine kaže:
Prava iz ovoga Zakona priznaju se fizičkoj osobi - prijašnjem vlasniku, odnosno njegovim zakonskim nasljednicima prvoga nasljednoga reda… koji na dan donošenja ovoga Zakona imaju hrvatsko državljanstvo.
Ne uzlazim u to zašto je pravo povrata priznato samo onima koji su zadržali hrvatsko državljanstvo, ali članak spominje samo fizičke osobe, pri čemu je ograničenje na nasljednike prvog nasljednog reda van pameti ili namjerna diskriminacija. Pedeset godina nakon što je počinjena nepravda koja se navodno kani ispraviti, za koje vrijeme su mnogi od ljudi koji su bili oštećeni pomrli, pravo na obeštećenje dano je samo njihovim kćerima i sinovima, ali je unukama i unucima zauvijek uskraćeno.
U članku 11 odjednom se pored fizičkih pojavljuju i pravne osobe. Prvi stavak:
Stranim fizičkim i pravnim osobama ne pripadaju prava iz ovoga Zakona.
Ograničenje iz prvog stavka odmah je narušeno drugim stavkom:
Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, prava propisana ovim Zakonom mogu se priznati i stranim fizičkim i pravnim osobama ako se to utvrdi međunarodnim sporazumima.
Je li postojao neki takav sporazum? Možda i jeste, ali reklo bi se da se ne njega nije pozivalo jer je imovina vraćena istarskim svećenicima, a ne talijanskim benediktincima. Doduše mogla je biti vraćena i njima po članku 12, ali i nije jer članak 12 kaže:“Pravne osobe, odnosno njihovi pravni sljednici kojima je imovina oduzeta… imaju pravo na naknadu za oduzetu imovinu samo ako su do donošenja ovoga Zakona na teritoriju Republike Hrvatske održale neprekinuto pravno sljedništvo, obavljale djelatnost i imale sjedište“, što benediktinci nisu. Doduše i nakon toga se navode iznimke: „Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka Vlada Republike Hrvatske može donijeti odluku kojom se pravnim osobama, odnosno njihovim pravnim sljednicima, koje do dana donošenja ovoga Zakona nisu mogle na teritoriju Republike Hrvatske održati neprekinuto pravno sljedništvo, obavljati djelatnost i imati sjedište jer su iz političkih razloga zabranjene i raspuštene, a promicale su hrvatske državotvorne nacionalne interese, priznaje pravo na naknadu oduzete imovine, kad za to postoje opravdani razlozi“. Benediktinci nisu ni zabranjeni ni raspušteni, naprosto su otišli, a - svaka im čast - ne vidim kako su nakon toga promicali hrvatske državotvorne nacionalne interese.
Sve u svemu, ako je ovaj slučaj koji je u dobroj mjeri strgnuo obrazinu s lica katoličke crkve uvelike i razjašnjen, pitanje je hoće li biti moguće razriješiti ga bez da se dobrano zažmiri barem na jedno, ako ne i na oba oka.
Post je objavljen 10.08.2011. u 12:16 sati.