petak, 05.08.2011.

nedodirnute ljubavnice - Leica


TAJ TEŠKI


NEDOHVATNI


PREDMET ŽELJA


Mala plava se dograbila novog miljenika, ali ja neću biti takve sreće. Ono za čim moje srce stremi naprosto je izvan dohvata. Dovoljno sam star da mogu procijeniti da po svemu sudeći nikada neću imati priliku staviti ruke na ono što bi mi bilo najmilije. Sazriti znači pomiriti se s tim da se neke želje i potrebe nikada neće ostvariti. Zaludu mi moja infantilna crta vječne pobune, ne da sam samo zreo, nego već i truo, pa mi nitko ne treba da mi kaže da od moje nakane neće biti ništa. Vruća želja pretvara se u tihu patnju…

Priznao sam već da sam fetišist što se tiče visokih peta na dobrim nogama, ali postoji nešto još gore. To što sam zainteresiran za fotoaparate nije ništa prema tome kad je u pitanju jedan od njih - Leica. Da bi stvar bila gora, na mene se obrušilo ono prokletstvo „najgore je imati, pa nemati“. Još se mogu prisjetiti njene težine. U mraku zavezanih očiju bih prepoznao da mi bilo tko spusti jednu na dlan. Jučer sam pio kavu s jednim poznatim koji vozi Ferrari. Pih! Ali da je izvadio Leicu, kako bih počeo sliniti!

Sreća da nije! Živim u strahu da ću jednoga dana vidjeti neku Leicu oko vrata nekog bezveznjaka. U potpunosti razumijem stih Gorana Bregovića „…strašno me nervira kad neka lijepa žena vodi kretena…“ iz pjesme „Dame biraju“ koju sam priključio prethodnom blogu. Tako bih se osjećao da vidim Leicu kod nekoga čija je jedina kvalifikacija da je imao novce da je može nabaviti. Kad, recimo, Mala plava izvadi svog Nikona, onda mi mogu grunuti suze od ganuća da se prava stvar našla u pravim rukama, ali rijetki su uopće dostojni za Leicu. Kad se bilo koji aparat nađe kod onoga tko zna kako ga najbolje iskoristiti i što će s njim raditi izgleda kao da je svijet ipak smisleno, suvislo, barem donekle sređeno mjesto, ali u suprotnom slučaju kontradikcije njegove bezumnosti je očita.

Za one koji ne znaju što je Leica i po čemu je posebna, jedinstvena, pronašao sam dva filmića koji tek donekle to naznačuju. Već po paketu u kojem dolazi vidi se da je iznad svih drugih. Kutija izgleda kao da je u njoj mikrovalna pećnica. A tek onaj jebački revolveraški holster! Aaaaah! Ono što ne kažu u filmićima jest da je taj fotoaparat napravljen u svega 500 primjeraka i da košta 22.000 eura. Od toga je gori jedino crveni model napravljen u svega 30 primjeraka kojemu se ne može ni saznati cijena. Eto u čemu je problem. Ne dvojim da ona zaista vrijedi deset tisuća eura, a više nego dvostruka cijena nije tu samo zato da proizvođač više zaradi nego i zato da proizvodu priskrbi aureolu nedohvatljivosti, pa da se upravo radi nje raspomame kreteni kojima je glavni cilj da se imaju čime kurčiti. Pokazuje to već i to što tako skupi aparat nema ekran za zaokretanje. Ta mala pojedinost otkriva da kod najboljeg fotoaparata na svijetu fotografske kvalitete ipak nisu bile u prvom planu. Bolesno.

Kao svaki pravi fetišist mogao bih sada naklapati do beskraja. Bolje da se suspregnem i samo tiho stenjem prepustivši se tužnoj sudbini.
- 11:58 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker