 Nekoć je u Pekingu izlazio list "Cin Pao". U redakciji tih novina vladao je običaj da se odbijeni rukopisi vraćaju suradnicima uz odgovarajuće popratno urednikovo pismo. Krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća jedno od takvih pisama procurilo je prevedeno na Zapad i izazvalo nepojmljivo oduševljenje među urednicima u novinama i u izdavačkim poduzećima blagotvorno na njih djelujući kao trajni nedostižni uzor. Eto zašto su Kinezi velik narod, ne samo po brojnosti, i zašto se u njih valja ugledati! Uzvišeni brate Sunca i Mjeseca! Tvoj ponizni rob pada Ti pred noge. Ljubi zemlju pred Tvojim nogama i moli Te za dopuštenje da govori i živi. Tvoj cijenjeni rukopis udostojao se da mi pokaže svoje mudro lice, pa sam ga pročitao pun ushita. Kunem se kostima svojih predaka da još nikad u životu nisam čitao nešto tako uzvišeno. Vraćam Ti ga u strahu i trepetu. Kad bih se usudio štampati to neprocjenjivo blago glavni urednik naredio bi mi da ga uzmem kao vječni uzor za sve što bih objavio u našemu listu i zabranio bi mi da ikad više štampam nešto lošije od toga. Kako iz iskustva znam da se takvi dragulji pojavljuju samo jednom u deset tisuća godina, morali bismo obustaviti naš list. Zato Ti ga vraćam i molim Te za oproštenje. Padam pred Tvoje noge. Sluga tvojega sluge, Urednik |
|
zapis za arheologe U petak sam oko podne svratio na benzinsku točionicu jer mi se auto vukao na posljednjim kapljicama goriva. Račun je iznosio 291 kunu. Bezbrižno sam pružio karticu za naplatu znajući da mi je nekoliko dana ranije na račun sjeo popriličan honorar, a nekoliko sati ranije platio sam s tom karticom u dućanu. Na moje iznenađenje, kartica je izazvala samo poruku „transakciju nije moguće provesti“. Srećom sam u novčaniku imao dvjesto pedeset kuna u novčanicama, po džepovima još četrdeset, a na podu auta sam pronašao kovanicu od jedne kune. Odjurio sam u banku da pitam što nije u redu s karticom. Odgovor me je zaprepastio: „Fina Vam je blokirala račun!“ Kakva Fina, što je to? Zašto? Mora da ste nekome nešto dužni, pa su Vas blokirali? Zar niste dobili presudu? Ne, nisam dobio nikakvu presudu! Pojma nemam o čemu govorite! Tko bi me tužio? Račune plaćam na vrijeme, s nikim se ne sporim, nikome ništa ne dugujem… Ništa mi ne znamo, mi samo izvršavamo Finin nalog. Možete li mi reći zašto me Fina opterećuje? Ne, to ne možemo reći, to morate njih pitati. Gdje se oni uopće nalaze? Pored Šloserovih stuba… Petak iza podneva, najgora moguća ljetna vrućina, klipšem preko pola grada do Schlosserovih stuba… Pronađem ured Fine, državne financijske agencije. Molit ću lijepo, imam takav i takav problem… Žao nam je, za takve informacije morate otići u našu poslovnicu u Vukovarskoj ulici. Prisjetim se koliko je sati pa zapitam do koliko sati radi ta poslovnica u Vukovarskoj ulici. Do četiri. Odlično, još ću i stići prije kraja radnog vremena. Pređem preko pola grada po najgoroj vrućini, uđem u poslovnicu u Vukovarskoj ulici petnaest minuta prije četiri. Presretne me neki zaštitar, vrlo ljubazno, pita što trebam. To i to. To treba pitati na šalterima 26 i 27, ali oni rade samo do pola četiri. Poslovnica radi do četiri, ali šalteri koje trebam rade samo do pola četiri. Sve što me zanima mogu saznati u ponedjeljak, nakon vikenda. Naravno, riječ je o vikendu kojeg trebam provesti bez kune u džepu ili na računu. Zar to nije čisti Kafka - optužen sam, osuđen, kažnjen, a ne znam ni zašto ni kako niti mi pada na pamet zašto bih uopće bio optužen? Imao sam još sreću. Redimo da sam natrpao u auto suprugu, djecu, punicu, kućne ljubimce, potrepštine za mjesec dana ljetovanja, zaputio se na more i negdje u Gospiću ili Udbini ostao bez benzina, pa otišao na benzinsku pumpu natankati… Kakvo bi tek to iznenađenje bilo! Preko vikenda naletim na jednu poznatu koja radi u nekakvoj besplatnoj pravnoj pomoći i požalim se. Ništa novo, kaže ona, ljudi neprestano zovu zbog toga što im je Fina blokirala račune, to je masovna pojava. Najčešće se dogodi da zaborave platiti neki račun za kuću, nešto sitno od prije dvije-tri godine, sto-dvjesto-tristo kuna, poštari propuste uručiti službene dopise, nažvrljaju nešto nečitko na formular, a pismo bace u smeće i - ovrha! Ili Fina blokira račun. Ono što se duguje ne može se platiti jer je račun blokiran, nema se čime. U takvim slučajevima ode se Finu, ondje se otvori novi račun, sa starog, blokiranog računa plati se dug ili se novci prebace na novi, neblokiran, pa je dalje sve u redu. Izgubiš nekoliko sati, platiš kojih stotinjak kuna, ostaneš s dva računa… - to je najbolje što su uspjeli smisliti. Osim toga, zakon je takav da možeš bilo kome poslati bilo kakav račun, čak i potpuno izmišljen za nekakvu uslugu ili isporuku koja se nikada nije dogodila, taj - naravno - ne plati, a ti nakon petnaestak dana prijaviš Fini da nije plaćeno, pa oni blokiraju onima kojima si to poslao račun u banci bez obzira koliko na njemu ima novaca (recimo milijuni) i koliki je iznos koji se potražuje (recimo stotinjak kuna). To mi zvuči suludo, rekoh, teško mi je vjerovati. Je, veli moja poznata, bolje vjeruj  U ponedjeljak odem ponovo do Fine u Vukovarsku. Pitam na šalteru 27 zašto su mi blokirali račun. Službenica pogleda u kompjutor i kaže - nismo. Kako niste, u banci kažu da jeste! Pogleda ona ponovo ekran i kaže: ma ne, Vaš račun je bez opterećenja. Samo im tako recite. Mislite da će mi vjerovati? - pitam sumnjičavo. Možete li mi dati neku potvrdu? Ne izdaju takve potvrde. Ipak, službenica je bila krajnje ljubazna i susretljiva, pa je izmislila nekakve DVIJE čitabe koje kazuju da mi je račun neopterećen i da oni nisu dali nikakav zahtjev da mi se blokira. Vratim se u banku, predočim potvrde. To ne može biti, kaže službenica u banci, ne bi me valjda banka blokirala bez takvog naloga! Upozorim da me jest blokirala. Dobro, kaže ona, uputi će upit nekoj drugoj službi u banci, pa će mi javiti što će odgovoriti. Kad će odgovoriti? To ne može reći, tko to zna. A u međuvremenu ću ja biti bez dostupa svojim novcima? Pa da. Mogu li razgovarati s tom službom kojoj upućujte upit? E, to ne može. Mogu li razgovarati s bilo kim drugim? Uputi me ona na drugi kraj poslovnice… Ondje sjedi neka simpatična mlađa žena, razgleda potvrde koje sam donio, čudi se. Kako je to moguće? Ja najmanje znam kako je to moguće, znam samo da sam već treći dan bez novaca. Dobro, ona će to srediti. Počne kuckati po tastaturi ispred sebe i nakon nekoliko minuta kaže mi da je sve sređeno, uzme broj mojeg mobitela i obeća da će me nazvati čim ću moći podići svoje novce s bankomata. Odem na Cvjetni trg, naletim na svog zubara, nažicam ga da mi plati kavu dok čekam i čekam ćaskajući s njim. Nakon pola sata zazvoni mobitel, ona simpatična mi javlja da je sve sređeno. Odjurim do najbližeg bankomata da uzvratno počastim svog zubara (još su mi dva zuba ostala), gurnem karticu, otipkam pin i dobijem poruku „transakciju nije moguće provesti“. Odmah zovem nazad na broj zabilježen u mobitelu. „Ah, da. Treba im 24 sata da plaćanje preko bankomata ponovo proradi“. Još dvadeset i četiri sata sam bez novaca?! To će biti četiri dana! Srećom, dva-tri sata kasnije ponovo sam pokušao i automat mi je uredno isplatio koliko sam zatražio. Odlično, stvar je riješena, problem uklonjen! Ali, ne lezi vraže! Drugi dan zovu me iz banke, kažu da su upoznati s mojim problemom i ako bih mogao odmah navratiti pokušat će da ga riješe. Misle da znaju načina… To me zainteresiralo, odmah sam otišao do njih da i to vidim. Za početak im rekoh da mi bankomat ponovo isplaćuje novce i što se mene tiče problem je riješen. Tu se oni silno iznenade - kako je to moguće? Rekoh da ne znam, ali je. Još mi ne vjeruju, zatraže da li bih pred njima izvadio recimo sto kuna da se uvjere. Izvadim sto kuna, čude se ljudi još i više. U razgovoru, između redaka, naslutim odakle je možda proistekao problem. Svojevremeno sam bio ovlašten podizati novce s računa moje pokojne majke koja je preminula prije otprilike tri godine. E, na tom računu je ostalo neko manje dugovanje. Dugovanje je vremenom poraslo… Pa su zatvorili moj račun. Čekajte, pitam, ako sam ja bio ovlašten dizati s računa moje majke, nije ona bila ovlaštena dizati s mojega! Tu ovi iz banke počnu nešto petljati, nikako da dobijem odgovor koji bih razumio. Jedino što se nekako razjasnilo jest da Fina opterećuje račun moje pokojne majke. Što ja imam s tim? Na ostavinskoj raspravi sam se odrekao svega što je ostalo nakon nje u korist nećaka, pa tako i svih bankovnih računa. Je, ali ja sam bio opunomoćen… Pa što? Nisam joj bio ni jamac ni žirant, zašto se žele od mene naplatiti? Opet nešto nerazumljivo petljaju njih tri uglas. Pitam, ako je račun moje pokojne majke jedan, a moj drugi, zašto se ponašaju kao da je to jedan te isti? Barem bi oni kao bankari trebali znati poslovicu „Ako smo braća, nisu nam kese sestre!“ Nisam dobio nikakav zadovoljavajući odgovor osim da „nešto nije u redu s računom pokojne majke“. Moram napraviti malu digresiju i napomenuti da su svi s kojima sam razgovarao bili vrlo ljubazni i krajnje susretljivi, svi voljni da pomognu koliko je u njihovoj moći, osim jedne gadure u poslovnici Zagrebačke banke u Ilici kod Mesničke koja sjedi kad se uđe na desno otprilike oko sredine. Ta mi, srećom, zapravo i nije trebala, samo sam je usputno pitao gdje se nalazi šalter na koji se trebam javiti i nisam mogao vjerovati kako se osorno bez veze izderavala i odbijala odgovoriti na najjednostavnije pristojno pitanje, pa sam joj - moram priznati - bio prisiljen postaviti još nekoliko bezveznih, vrlo pristojnih i suvislih pitanja, čisto da se uvjerim. Ne računajući tu gaduru, ovim ostalim ne mogu uputiti ni riječ zamjerke, dapače, zaslužili su svaku pohvalu. Nisu to više preozbiljni i velevažni uštogljeni austrougarski činovnici, ni bahati, primitivni i mrzovoljni socijalistički službenici kojima je ono što rade zadnja briga, a svi koji se pojave pred njima samo objekti za maltretiranje. Ne, sve je to prijatna i pristojna čeljad, ali problem nije time manji iako je podnošljiviji. Negdje u pozadini je sistem, sve sa smiješkom, sve fino, u rukavicama, ali nadrapaš, naletaš se naokolo, naznojiš, gubiš vrijeme, potrošio sam pola rezervoara benzina jureći po gradu, naplaćao se samo za parkiranje barem tristo kuna, živio danima bez novaca i sve to sasvim nedužan. Zamislio tek da sam zaista išta bio dužan! Sve fino… Zato se i zove Fina. Neka ovo ostane kao zapis o životu ljudi na početku trećeg milenija. Jednoga dana kada će arheolozi i povjesničari prekapati po ostacima naše civilizacije, pregledavati slikovne, tonske i tekstualne zapise, uvelike će si moći predočiti gdje smo i kako živjeli, ali ono - poput ovoga - što čini pravi život moglo bi im lako promaći. |
|
TO! Ako prolazite kroz Bogovićevu ulicu pogledajte kuću broj 9. Na prvom katu iznad visoke drvene kapije nalazi se mali balkon. U stanu iza balkona svojevremeno je godinama stanovao moj otac. Gornji rub široke betonske ograde balkona nalazi se barem deset metara iznad pločnika. Odande sam jednom prilikom fotografirao sa svojom tadašnjom Leicom M3. Objektive sam odložio na široku betonsku ogradu: 35 mm, 50 mm i 135 mm, a na tijelu je bio ušarafljen onaj od 90 mm. Ni danas ne znam kako se to dogodilo, u jednom trenu se Summicron od 50 mm zakotrljao i otkotrljao preko ruba. Ne sjećam se da sam čuo stravičnijeg zvuka u životu nego kad je tresnuo po asfaltu. Užasnuto sam strčao niz stepenice očekujući da ću dolje naći samo iskrivljenu metalnu tubu i krhotine stakla. Nema na svijetu fotografskog objektiva koji bi preživio takav pad, nema ničega osim gumene lopte što bi to preživjelo, ne pada mi na pamet što bi završilo drugačije osim kao gomila krhotina – osim Leicinog objektiva. Zapanjeno sam ga držao u ruci ogledavajući s nevjericom – na njemu nije bilo bi ogrebotine. Narednih dana sam uzrujano snimao test fotografije, užurbano ih razvijao i povećavao do krajnje granice. Na fotografijama se nije vidjela ni najmanja greška koja bi ukazivala da se složeni sistem leća i najmanje pošemerio. Kad se pogleda Leica, naročito neiskusno oko neće vidjeti ništa posebno. Naprosto još jedan od fotoaparata. Jedino što je to najbolji od fotoaparata, a dovoljno je uzeti ga u ruku da se osjeti razlika – feel the diference! – dvostruko ili trostruko je teži od ostalih iste veličine. Napravljen je tako da preko njega može preći tenk, a da ga ne ošteti. Ako je fotografu fotografski aparat oružje ili oruđe, napravljeno je tako da je najbolje, pouzdano i neuništivo da ga u odsutnom trenu ne bi ostavilo na cjedilu. Nekoliko godina kasnije svratio sam u Chicagu u kuću Željku Gavranoviću. Vidjevši me da fotografiram, zapitao je: - Kakav ti je to fotoaparat? Mislim da i ja imam isti... – „Mislim da imam isti“, naježio sam se. Leicu imaš ili nemaš, zgrozila me mogućnost da netko misli da je možda ima, ali nije siguran. To je čisto svetogrđe. Zatražio sam da odmah vidim što to ima. Njemu je trebalo neko vrijeme da pronađe svoj fotoaparat, što me je dodatno zgrozilo, a na kraju je ipak donio pravu Leicu M3, istu s kakvom sam ja radio. Ima Leicu u kući, ali ne zna gdje je! Koliko god da ju je platio, naprosto je nije zaslužio! - Već sam je htio baciti, mislio sam da se pokvarila... – moja fotografska duša se grčila i cviljela gažena s svakom riječi koju je ispričao iznoseći što se s fotoaparatom dogodilo. – Fotografirao sam stojeći na obali mora, kad mi je pala u vodu... – Leica mu je ispala iz ruku! U vodu! U slanu vodu! – Bila je na dubini od pet-šest metara, vidjelo se kako bljeska s dna, izgledalo je da je se može lako izvaditi. Pokušavao sam je izroniti, prijatelji su je pokušavali izroniti, ali koliko god je izgledala na dohvat, nitko je nije uspio dohvatiti. Naposljetku sam platio nekoliko dolara nekom pravom roniocu koji je skočio, došao do nje i izbio je van... – Tri je dana ležala na dnu mora! - Izvadio sam film i odnio ga razviti. (Sve su fotografije ispale dobro.) Zatim – što ću s mokrim aparatom? Kako ga osušiti? – procedura je zahtijevala da se aparat iz mora hitno stavi u slatku vodu, po mogućnosti destiliranu, da izvuče sol iz mehanizma prije nego se kristalizira. – Stavio sam ga u pećnicu i lagano stavio grijanje... – Pazi „lagano“, ipak je pokušavao nešto pažljivo. – No zabrinuo sam se da to ipak nije dobro, da bi toplina mogla nešto pokvariti, pa da zaštitim aparat omotao sam ga u aluminijsku foliju... – Naježeno sam slušao ne vjerujući svojim ušima: skuhao je Leicu u vlastitom saftu! - Kad sam rastvorio aluminijski omotač, samo je – puf! Šiknula je para. Onaj anti, anti.... – mislio je na antirefleksivni sloj na površini objektiva - ... sasvim se oljuštio. Sfrkao se kao suncem opaljena koža. Izgrebao sam ga prstom i uklonio. Nakon toga je ipak zaključio da je aparatu potreban stručan popravak.- Otišao sam do servisa i pitao koliko bi to koštalo. Čim su čuli što se dogodilo tražili su za popravak više od tisuću dolara! Otišao sam i drugom mehaničaru, taj je tražio još i više. Neću dati tisuću, dvije tisuće dolara za popravak nekog fotoaparata! – Pazi, „nekoga“! - Prvo sam ga htio baciti, a onda sam ga bacio u dno nekog ormara u podrumu misleći da ću možda naći nekoga tko bi ga htio popraviti jeftinije. Nekoliko godina kasnije naišao sam ponovo na njega i pomislio: hajde da isprobam jedan film, da vidim da li još radi. Stavio sam film, ispucao slike – i sve su ispale dobro. Tako da nisam kupio drugi... Uzeo sam fotoaparat u ruke i pažljivo ga razgledao. Jedino što nije radilo bio je autoknips, sol mora de uvukla među opruge i slijepila ih, sve ostalo je funkcioniralo besprijekorno. To je Leica! Ne možeš to uništiti! Tu sam priču ispričao američkom fotografu Jamesu Masonu, koji mi je uzvratio jednako fascinantnom. U travnju 1968. uvukao se među studente Columbia univerziteta u San Francisku koji su iz protesta okupirali dekanat fakulteta i još nekoliko zgrada i sedmicama nisu nikoga pripuštali unutra. Policija je opkolila okupirani dio da spriječi da se onima koji su protestirali pridruže i drugi. O tom događaju snimljen je kasnije vrlo uspješan film „The Strawberry Statesment“, prikazivan i kod nas pod naslovom „O jagodama i krvi“.  James Mason je bio u godinama kao studenti, izgledao je sasvim kao oni, imao je samo Leicu M3, tri objektiva i pune džepove filmova, pa su ga pobunjenici bez problema prihvatili kao svojega, te je napravio mnoštvo sjajnih fotografija. Događaj je završio tako da je u jednom trenu kordon policije koji je opkolio pobunjene studente naprosto krenuo i počeo premlaćivati sve redom, ženske, muške, invalide, bijelce, crnce, dugokose i kratkokose, i premlaćene odvoditi u zatvor. Vidjevši teško oklopljene policajce pod šljemovima, iza štitova, s dugačkim pendrecima kako tuku bez milosti, James Mason je zaključio da je vrag odnio šalu. Bio je krupan mladić, zbijen, trenirao je plivanje, odlučio je prodati svoju kožu što skuplje. Ušarafio je u Leicino tijelo 135 milimetarski teleobjektiv i tako dobio čelični čekić. Kad je kordon stigao do njega, iz sve snage je tresnuo najbližeg policajca fotoaparatom po šljemu. Policajac se srušio, James ga preskočio, našao se s druge strane kordona i odmaglio. Tako je bio jedini među opkoljenima koji nije isprebijan ni svršio u zatvoru.Pokazao mi je fotografiju koju je snimio jedan od fotografa koji su s druge strane slijedili kordon na kojoj se vidi kako iskače preko srušenog policajca kroz tijesno zbijeni kordon oklopnika uzdignutih pendreka, a zatim tu Leicu. Na njoj je ostao samo malo ulegnuće na jednom rubu, na onom mjestu kojim je opalio po kacigi, a sve ostalo je besprijekorno radilo. Ostao sam bez daha. To! To je Leica! Nije čudo da se o toj spravi raspredaju legende. Leica je dokaz onog najboljega što čovjek može, a sve ostalo je uglavnom samo blijeda naznaka kako bi trebalo i moglo biti. |
|
mladi Na izdvojenom djelu fotografije jedan se lik dodatno izdvaja, barem meni upadljivo iskače od ostalih. Svi ostali su u kaputima i uobičajenom hlačama ili suknjama, samo je jedan u kratkoj vindjakni i trapericama, i to još trapezastim, i iako se to dobro ne vidi uvjeren sam da ima dulju kosu od ostalih. Žao mi je što fotografija nije u bojama jer bi se vidjelo da su boje odjeće svih ostalih tamne, zagasite, neupadljive, dok su traperice momka koji prelazi ulice intenzivno plave, a vjetrovka vjerojatno takve boje koju nitko drugi nema na sebi.šezdesetih godina Jedan me je dio fotografije Knafleca na mopedu na početku Frankopanske ulice (pogledajte pet postova unazad) snažno podsjetio šezdesetih godina. Nije važno što je fotografija snimljena sedamdeset ili sedamdeset i prve godine, duh šezdesetih se tek razmahao. U današnjoj popularnoj predstavi šezdesete izgledaju kao dekada u kojoj su hipiji u košuljama sa cvjetićima masovno kuljali naokolo uzvikujući „Make love, not war!“, u kojima se prakticirala slobodna ljubav i pjevale se Donovanove i Dylenove protestne pjesme. Ništa dalje od istine od toga!  Da se ne zavaravamo, šezdesetih godina je većina ljudi bila tradicionalna i uniformirana u svakom pogledu, išli su redovno na partijske ili omladinske sastanke ili na mise, trudili su se da po svemu budu kao većina, da se ne izdvajaju, ne talasaju. Postojali su fanatični obožavatelji Beatlesa i Rolling Stonesa koji su išli na koncerte VIS-ova „Mladi“, „Bijele strijele“ i na plesnjake u Studentski centar gdje su svirali „Roboti“, ali većina je uživala u Ivici Šerfeziju, Marku Novoselu, Dušku Lokinu i Daliboru Brunu. Oni koje je zahvatio duh šezdesetih bili su u velikoj manjini, iznimke. Ako je gimnazija imala petstotinjak đaka, ne više od desetak njih dolazilo je na nastavu s dužom kosom i trapericama, na gimnaziji nije bilo više od šačice djevojaka koje su se odvažile pojaviti u minisuknjama. Po novinama su izlazili članci pod naslovom „Prva mini Slavonskog Broda“ i „Prva mini-suknja u Splitu!“ "Čupavci“ su bili pod snažnim pritiskom javnog mnijenja, službenih institucija i svakodnevnog okružja da su huligani, besprizorni i „pod utjecajem Zapada“. Direktor škole zvao ih je na razgovore, razrednici izbacivali s nastave i slali na šišanje, omladinska organizacija raspravljala o njihovom slučaju, roditelji svakodnevno zanovijetali, noćni izlasci završavali su tako da ih je milicija legitimirala i maltretirala, a često su na povratku iz diskoklubova zaradili pljuske i bubotke od uredno ošišanih mladića. U obalnim gradovima, recimo Dubrovniku, Zadru, Splitu, lokalna omladina se ponosila da lovi čupavce i šiša ih. Izvor takvih sukoba bilo je i nošenje traperica, a prve djevojke u mini suknjama izazivale su sablazan. Čupavaca i mini-djevojaka bilo je tako malo da su se u manjim gradovima svi međusobno poznavali, a u velikim gradskim četvrtima barem iz viđenja. Uz traperice progonile su se i usko šivane hlače živahnih uzoraka i ravno rezanih džepova, a fotografija dva najgora čupavca zagrebačke Prve gimnazije pokazuje zapravo dva pristojna mladića. Trebalo je to izdržati. Istini za volju, imalo je to i svojih prednosti. Jedan dio urednih vršnjaka je podržavao one koji se nisu dali krstiti, čak ih smatrao za svojevrsne heroje, pa ne znam za ijedan pokušaj omladinske organizacije koji je uspio iako su možda formalno čak i doneseni nekakvi osuđujući zaključci. Ljeti sam putovao autostopom s naprtnjačom i vrećom za spavanje duž Jadranske obale, a preko godine kao mladi novinar-čupavac zalazio u gradove u unutrašnjosti. U nepoznatim mjestima vidio sam već po izrazima lica koga se trebam čuvati, a tko me simpatizira. Ako sam na drugoj strani ulice vidio nekoga sličnog izgleda odmah smo si prišli i svi su problemi bili riješeni. Taj me je upoznao s grupicom sličnih prijatelja, primili su me pod svoje, našli mi smještaj, pogostili me, pomogli sve što je trebalo, s njima sam se dobro provodio, a obično se našla u društvu i neka simpatična djevojka koja je jedva dočekala da upozna nekog novog. Kadikad su me tako usvajala društvanca mladeži koja su izgledala sasvim ordinarno jer se sami nisu usudili, ali su mene dočekivali kao svoj uzor i idola. Dok je glavnina yu-mladeži težila prema Trstu i Grazu, najradikalniji hadžije iz cijele Europe otiskivali su se do Londona ili Amsterdama, a ondje je već sama činjenica da su se našli usred gomile istih takvih bila dovoljna da se cijelo vrijeme osjećaju euforično.  Krajem sedamdesetih već je većina mladih izgledala kao mi i svi su odustali od toga da ih zafrkavaju. Pitanje frizure i oblačenja postalo je stvar modnog izbora i osobne estetike, kao što zapravo i jeste.Ono što se danas smatra tipičnim za šezdesete nije bilo tipično po tome što je bilo prevladavajuće, već po tome što se tada pojavilo i još više po tome što su upravo to svi ostali slijedili, možda i ne tako drastično i drčno kao što su to radili pioniri koji su probijali led, iako je bilo i onih koji su bili daleko radikalniji. Utoliko su prave šezdesete kod nas bile sedamdesetih. |
 Zašto bi bilo nužno da je bankar ugodan sugovornik? Po čemu iz "bankar" slijedi "ugodan"? Zamislite da vam kaže „Uzet ćemo vam kuću!“ ili „Mjesečna otplata kredita značajno će Vam porasti, a Vi se možete frigat“ Koliko to bilo kome može biti ugodno? Teze iz naslova i podnaslova kojima je opremljen članak na više se mjesta mogu pročitati i u njemu: banka se ne boji Sanaderova svjedočenja, on može pričati samo o prošlosti, ti poslovi nisu povezani s današnjim poslovanjem, važno je povući oštru liniju između prošlosti i sadašnjosti, raniji poslovi ni u kojem dijelu nisu povezani s današnjim poslovanjem banke, žestoko će se usprotiviti svakom tko pokuša povezati i krivo prezentirati prošlost i sadašnjost banke, čist i potpun odmak od prošlosti ključan je za novi Hypo.... Sve u svemu, prošlost se odbacuje kao gušterov rep. Kako je to moguće? Koliko god iščitavali članak nigdje nećete naići ni na primisao da se banka kani na ikoji način odreći ijedne lipe zarađene u toj istoj prošlosti, da na ikoji način kani obešteti one koje je oštetila nepoštenim, nelegalnim, mutljaroškim poslovanjem. Kako gušter može odbaciti rep i istovremeno ga sačuvati? Na kraju, fotografija ugodnog bankara opremljena je simpatičnom ili znakovitom naznakom, kako vam drago - Otvorni INTERVJU. Možda je to trebalo biti napisano obrnuto, OTVORNI intervju, pa bi poruka bila jasnija. Najvjerojatnije je riječ o tiskarskoj pogrešci koja je svima promakla, no nije jasno je li riječ o Freudovskoj pogrešci ili o tome da je zakazao spellingchecker. Je li namjera bila napisati OTVORENI ili OTROVNI intervju? Možda je to otkrivena nova novinska forma koja nije ni jedno ni drugo ili je i jedno i drugo ili je nešto treće? Možda se tim nazivom ukazuje iz kojeg izvora ili otvora? Sve u svemu, riječ je o članku koji će vjerojatno jako obradovati Ivančića i Lucića. A dva zadovoljna čitatelja su već mnogo! |
 Ima jedna knjiga pripovijetki u kojoj jedna priča počinje sa sljedeće dvije rečenice: „Moj prijatelj Siniša Knaflec i dalje nosi onu smiješnu plavu vunenu kapicu koju ne vraća još od jeseni sedamdeset i treće. Kaže da mu bojom pristaje uz „Tomosov“ motorčić, a kadikad i da će je vratiti sutra.“ U posljednje vrijeme se svakodnevno satima zabavljam time da skaniram stare filmove od kojih ranije nisam razvio fotografije. Svašta izvire! Tako mi se odjednom ukazao prizor koji mora da je ovjekovječen na samom početku sedamdesetih godina: moj prijatelj Siniša Knaflec sa smiješnom vunenom kapicom na glavi na „Tomosovom“ motorčiću na početku Frankopanske ulice kod Ilice… Upravo ono što navedene rečenice govore! Nisam znao da postoji fotografija. Šteta što nije u boji jer bi se vidjelo da je motorčić plavi i da je kapa plava. No oni koji su pročitali knjigu i sjećaju je se ne bi trebali imati poteškoća da sve zamisle u bojama. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
