prva minisuknja Splita

četvrtak, 14.07.2011.

mladi

šezdesetih

godina

Jedan me je dio fotografije Knafleca na mopedu na početku Frankopanske ulice (pogledajte pet postova unazad) snažno podsjetio šezdesetih godina. Nije važno što je fotografija snimljena sedamdeset ili sedamdeset i prve godine, duh šezdesetih se tek razmahao.

U današnjoj popularnoj predstavi šezdesete izgledaju kao dekada u kojoj su hipiji u košuljama sa cvjetićima masovno kuljali naokolo uzvikujući „Make love, not war!“, u kojima se prakticirala slobodna ljubav i pjevale se Donovanove i Dylenove protestne pjesme. Ništa dalje od istine od toga!

Na izdvojenom djelu fotografije jedan se lik dodatno izdvaja, barem meni upadljivo iskače od ostalih. Svi ostali su u kaputima i uobičajenom hlačama ili suknjama, samo je jedan u kratkoj vindjakni i trapericama, i to još trapezastim, i iako se to dobro ne vidi uvjeren sam da ima dulju kosu od ostalih. Žao mi je što fotografija nije u bojama jer bi se vidjelo da su boje odjeće svih ostalih tamne, zagasite, neupadljive, dok su traperice momka koji prelazi ulice intenzivno plave, a vjetrovka vjerojatno takve boje koju nitko drugi nema na sebi.

Da se ne zavaravamo, šezdesetih godina je većina ljudi bila tradicionalna i uniformirana u svakom pogledu, išli su redovno na partijske ili omladinske sastanke ili na mise, trudili su se da po svemu budu kao većina, da se ne izdvajaju, ne talasaju. Postojali su fanatični obožavatelji Beatlesa i Rolling Stonesa koji su išli na koncerte VIS-ova „Mladi“, „Bijele strijele“ i na plesnjake u Studentski centar gdje su svirali „Roboti“, ali većina je uživala u Ivici Šerfeziju, Marku Novoselu, Dušku Lokinu i Daliboru Brunu. Oni koje je zahvatio duh šezdesetih bili su u velikoj manjini, iznimke. Ako je gimnazija imala petstotinjak đaka, ne više od desetak njih dolazilo je na nastavu s dužom kosom i trapericama, na gimnaziji nije bilo više od šačice djevojaka koje su se odvažile pojaviti u minisuknjama. Po novinama su izlazili članci pod naslovom „Prva mini Slavonskog Broda“ i „Prva mini-suknja u Splitu!“

"Čupavci“ su bili pod snažnim pritiskom javnog mnijenja, službenih institucija i svakodnevnog okružja da su huligani, besprizorni i „pod utjecajem Zapada“. Direktor škole zvao ih je na razgovore, razrednici izbacivali s nastave i slali na šišanje, omladinska organizacija raspravljala o njihovom slučaju, roditelji svakodnevno zanovijetali, noćni izlasci završavali su tako da ih je milicija legitimirala i maltretirala, a često su na povratku iz diskoklubova zaradili pljuske i bubotke od uredno ošišanih mladića. U obalnim gradovima, recimo Dubrovniku, Zadru, Splitu, lokalna omladina se ponosila da lovi čupavce i šiša ih. Izvor takvih sukoba bilo je i nošenje traperica, a prve djevojke u mini suknjama izazivale su sablazan. Čupavaca i mini-djevojaka bilo je tako malo da su se u manjim gradovima svi međusobno poznavali, a u velikim gradskim četvrtima barem iz viđenja. Uz traperice progonile su se i usko šivane hlače živahnih uzoraka i ravno rezanih džepova, a fotografija dva najgora čupavca zagrebačke Prve gimnazije pokazuje zapravo dva pristojna mladića. Trebalo je to izdržati.

Istini za volju, imalo je to i svojih prednosti. Jedan dio urednih vršnjaka je podržavao one koji se nisu dali krstiti, čak ih smatrao za svojevrsne heroje, pa ne znam za ijedan pokušaj omladinske organizacije koji je uspio iako su možda formalno čak i doneseni nekakvi osuđujući zaključci. Ljeti sam putovao autostopom s naprtnjačom i vrećom za spavanje duž Jadranske obale, a preko godine kao mladi novinar-čupavac zalazio u gradove u unutrašnjosti. U nepoznatim mjestima vidio sam već po izrazima lica koga se trebam čuvati, a tko me simpatizira. Ako sam na drugoj strani ulice vidio nekoga sličnog izgleda odmah smo si prišli i svi su problemi bili riješeni. Taj me je upoznao s grupicom sličnih prijatelja, primili su me pod svoje, našli mi smještaj, pogostili me, pomogli sve što je trebalo, s njima sam se dobro provodio, a obično se našla u društvu i neka simpatična djevojka koja je jedva dočekala da upozna nekog novog. Kadikad su me tako usvajala društvanca mladeži koja su izgledala sasvim ordinarno jer se sami nisu usudili, ali su mene dočekivali kao svoj uzor i idola.

Dok je glavnina yu-mladeži težila prema Trstu i Grazu, najradikalniji hadžije iz cijele Europe otiskivali su se do Londona ili Amsterdama, a ondje je već sama činjenica da su se našli usred gomile istih takvih bila dovoljna da se cijelo vrijeme osjećaju euforično.

Krajem sedamdesetih već je većina mladih izgledala kao mi i svi su odustali od toga da ih zafrkavaju. Pitanje frizure i oblačenja postalo je stvar modnog izbora i osobne estetike, kao što zapravo i jeste.

Ono što se danas smatra tipičnim za šezdesete nije bilo tipično po tome što je bilo prevladavajuće, već po tome što se tada pojavilo i još više po tome što su upravo to svi ostali slijedili, možda i ne tako drastično i drčno kao što su to radili pioniri koji su probijali led, iako je bilo i onih koji su bili daleko radikalniji. Utoliko su prave šezdesete kod nas bile sedamdesetih.

- 10:18 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>