POEZIJA
NA ČETIRI NAČINA 1. IZNUTRICA Džigerica džigeri a jetra se jetre, jednjak jede male knedle a crijeva se vjetre. Ti me, draga, ostavi, bez traga i glasa; sad mi nema spasa bez tvog vitkog stasa. Srdašce se koprca, pluća pluće tercu, skače čir na želucu i po dvanaestercu. Samo nek je veselo i sve nek se trese, tak i tak bu sutra vrag sebi sve da snese. 2. No poeziju ipak treba čuti: 3. U pravoj poeziji uvijek se krije glazba: 4. Virtuoz na drombulji ponovo napada! |
BULAT OKUDŽAVA Vas - godinu-dvije mlađe - koji niste stigli 1978. prisustvovati koncertu Bulata Okudžave u Zagrebu, vrijedi upozoriti tko je on. Velik, jedan od najvećih. Čak i ako vam se ne svidi, bilo bi dobro da znate tko je on, zbog vaše vlastite opće kulture. Pjesma „Pišem povijesni roman“ jedna je od onih koje čim završe mogu odmah iznova početi slušati od početka, i tako dok se ne obesvijestim. Prva minuta u kojoj Rade Šerbežija prijevodom najavljuje što će Bulat pjevati korisna je pri prvom slušanju, da se zna o čemu je riječ, ali prava stvar počinje nakon minute i pol. Rijetko je koja pjesma dobra na prvo slušanje. Savjetujem da odslušate nekoliko puta, od vremenske oznake 1:30. O LP-ploči s koje je skinuta ova pjesma postoji informativan i dirljiv tekst Miljenka Jergovića. Sljedeći klipić je podugačak: televizijski intervju koji veliki pjesnik dao Dobroslavu Silobrčiću za zagrebačku televiziju. (Posebna vrijednost tog povijesnog dokumenta je što se na trenutak pojavljuje predivna mlada Živica Primc u ulozi prevoditeljice.) Nijedna zemlja ne može imati više od jednog Balaševića, jednog Dedića, jednog Cohena, jednog Dylena, jednog Predina ili jednog Jareka Nohavicu. Rusija je imala Bulata Okudžavu. Također zanimljivo, najbolji se druže s najboljima. Arsen Dedić ne samo da prijateljuje sa Sergiom Endrigom i Zoranom Predinom, nego nam je doveo i približio Okudžavu. Naredni isječak koncerta zanimljiv je i po tome što vidimo kako Arsen sam svira gitaru vlastitim ručicama, a da ne spominjem Milenu Dravić. Bulat Okudžava je veliki pjesnik, veliki kantautor, sjajan izvođač vlastitih uradaka. Pri tome je zanimljivo da je samouk na gitari, bez ikakvog formalnog obrazovanja za taj instrument, upotrebljava svega nekoliko akorda - ali sve to izvrsno zvuči. Možemo to uzeti kao primjer kako za vrhunska ostvarenja nije potrebna vrhunska tehnika, nego vrhunska upotreba one tehnike koju se posjeduje. Naravno, tehnika nije nikada na odmet, pa možemo čuti kako zvuči Okudžavina pjesma kad joj se pridoda profesionalni aranžman… A ovo je strašno! Strašno : što se više sluša - to se više može slušati! Upozoreni ste! Pustite na vlastitu odgovornost… Srećom, na YouTubeu je začuđujuće mnogo Okudžavinih pjesama. Zavrijedio je da ga otkrijete. |
Svakog dana u svakom pogledu sve više napredujemo!
Nabavio sam najjeftiniju moguću web-kameru. Mali korak za čovječanstvo, ali baš zgodan za mene. Kakve su mi se tek sada kreativne, izražajne i komunikacijske mogućnosti otvorile! Eto, kako bih vam ranije riječima opisao kako sviram na drombulju? Nikako! A ovako: Što se mog glazbenog obrazovanja tiče, išao sam u muzičku školu tri godine. Učio klavir. Mrzio sam to. Roditelji su prestali gnjaviti da učim klavir nakon što sam se na bakine oči pred ulazom u zgradu škole bacio pod autobus (pazeći da se ne povrijedim). Problem je bio u tome što sam i ja htio naučiti svirati klavir, onako amaterski, rekreativno, da si odsviram koju pjesmicu, a u muzičkoj školi su zapeli da od mene naprave virtuoza. Nakon što sam prestao ići u muzičku školu, TRUDIO sam se zaboraviti sve što su me naučili. Uspio sam. Ipak, volim ja glazbu, pa i sam rado kadikad zapjevam i zasviram. Po klaviru u dnevnoj sobi pada prašina, a ja sam odabrao umjesto njega najjednostavniji instrument - drombulju. No zato sam na njemu virtuoz! POZIVNICA Ajde, ajde, budemo jeli burek! Ajde, ajde! Budemo jeli bu. Ajde, ajde, budemo pili šljivu! Ajde, ajde! Budemo pili šlju. Ajde, ajde, bit će i pečenka. Ajde, ajde, bit će i pe! Ajde, ajde, doći će i mačke. De, požuri - možda čak i dve! I ležat ćemo mekani čitavo popodne i zahvaljivati šljivi za njene grane rodne i dizati zdravicu ko stari grčki bozi u zdravlje i plodan život nježnoj mladoj lozi. Ajde, ajde, a ti donesi vino; može demižon, može manja bačva… Prelazimo s kulture na agrikulture, sav raskvašen život nam se račva, gasim čik na očnom kapku i dugo žuljam, tapkam u mraku, ______________ sve sažimam _________________________ i - drombuljam. Dromb! Dromb! Dromb! Bu, šlju, pe, kru i ma! Lju, mr, ži, fi i fa! Dromb! I evo, konačno, preko bregulja, jedna jegulja. U lelujavo izbljedujuće podne-sunce lavanda miriše topim se, kao plastelin, i - nema me više. -------------------------------------------------------------------- Preporuka za blog koji još niste vidjeli: ZAPISI SREDOVJEČNOG UDOVCA |
Bruka nastala crkvenim natezanjem oko imovine i mešetarenjem ogromnim novcima izazvala je skandal u koji je spremno uskočio niz ostraščenih i nekompetentnih likova napokon je naizgled razjašnjena nedavnim tekstom u „Glasu koncila“. Između ostaloga napominje se da talijanski benediktinci nisu ni prvi ni jedini stranci koji imaju svoje nekretnine u Hrvatskoj, što je točno, no ocjena da im nitko ništa nije dao, već im je vraćen samo dio njihova imanja, donekle je dvojbena. Da je Crkvi vraćeno imanje koje je pripadalo benediktincima također je točno, ali pitanje je koliko je to bilo pravno osnovano.
Imovina oduzeta za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine vraćana je po zakonu koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. (objavljen u „Narodnim novinama“ broj 92 godine 1996). Taj je zakon uvelike lopovskim već po onome kako je napisan i što u njemu piše, a nebrojene priče o marifetlucima pri njegovoj provedbi samo potvrđuju to moje uvjerenje, pri čemu je epizoda sa istarskim samostanom samo još jedna u nizu. Da svoje uvjerenje o lopovskom zakonu ilustriram samo jednim primjerom: moja obitelj je bila vlasnik zemljišta na kojem je danas zagrebački hipodrom, još nešto zemljišta uokolo, pa čak i onoga na kojem je danas savski nasip. Ne treba ni napominjati koliko to zemljište danas vrijedi, no umjesto da nam ga vrate, moja majka i njene dvije sestre dobile su obeštećenje od 150 kuna dva puta godišnje koje će im se isplaćivati kroz dvadeset godina, sve u svemu ni 20.000 kuna. Ako to nije lopovluk - ne znam što je, sve u skladu s onim Stublićevim stihom „zakonom umjesto pištoljem“. Zanemarujući ovom prilikom lopovski karakter zakona, podrazumijevajući da ga se treba pridržavati, postavlja se pitanje koliko su benediktinci imali pravo da im se išta vrati, a i to koliko se ono što je pripadalo benediktincima smjelo vratiti nekome drugome. Članak 9. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine kaže: Prava iz ovoga Zakona priznaju se fizičkoj osobi - prijašnjem vlasniku, odnosno njegovim zakonskim nasljednicima prvoga nasljednoga reda… koji na dan donošenja ovoga Zakona imaju hrvatsko državljanstvo. Ne uzlazim u to zašto je pravo povrata priznato samo onima koji su zadržali hrvatsko državljanstvo, ali članak spominje samo fizičke osobe, pri čemu je ograničenje na nasljednike prvog nasljednog reda van pameti ili namjerna diskriminacija. Pedeset godina nakon što je počinjena nepravda koja se navodno kani ispraviti, za koje vrijeme su mnogi od ljudi koji su bili oštećeni pomrli, pravo na obeštećenje dano je samo njihovim kćerima i sinovima, ali je unukama i unucima zauvijek uskraćeno. U članku 11 odjednom se pored fizičkih pojavljuju i pravne osobe. Prvi stavak: Stranim fizičkim i pravnim osobama ne pripadaju prava iz ovoga Zakona. Ograničenje iz prvog stavka odmah je narušeno drugim stavkom: Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, prava propisana ovim Zakonom mogu se priznati i stranim fizičkim i pravnim osobama ako se to utvrdi međunarodnim sporazumima. Je li postojao neki takav sporazum? Možda i jeste, ali reklo bi se da se ne njega nije pozivalo jer je imovina vraćena istarskim svećenicima, a ne talijanskim benediktincima. Doduše mogla je biti vraćena i njima po članku 12, ali i nije jer članak 12 kaže:“Pravne osobe, odnosno njihovi pravni sljednici kojima je imovina oduzeta… imaju pravo na naknadu za oduzetu imovinu samo ako su do donošenja ovoga Zakona na teritoriju Republike Hrvatske održale neprekinuto pravno sljedništvo, obavljale djelatnost i imale sjedište“, što benediktinci nisu. Doduše i nakon toga se navode iznimke: „Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka Vlada Republike Hrvatske može donijeti odluku kojom se pravnim osobama, odnosno njihovim pravnim sljednicima, koje do dana donošenja ovoga Zakona nisu mogle na teritoriju Republike Hrvatske održati neprekinuto pravno sljedništvo, obavljati djelatnost i imati sjedište jer su iz političkih razloga zabranjene i raspuštene, a promicale su hrvatske državotvorne nacionalne interese, priznaje pravo na naknadu oduzete imovine, kad za to postoje opravdani razlozi“. Benediktinci nisu ni zabranjeni ni raspušteni, naprosto su otišli, a - svaka im čast - ne vidim kako su nakon toga promicali hrvatske državotvorne nacionalne interese. Sve u svemu, ako je ovaj slučaj koji je u dobroj mjeri strgnuo obrazinu s lica katoličke crkve uvelike i razjašnjen, pitanje je hoće li biti moguće razriješiti ga bez da se dobrano zažmiri barem na jedno, ako ne i na oba oka. |
Prošetao sam kratko na Dan zahvalnosti središtem Zagreba, prijestolnicom Hrvata. Oduševilo me je kako je grad prazan, pa sam izvukao fotoaparat i škljocnuo nekoliko puta da to ovjekovječim. Tek danas, pregledavajući snimljeno, uočio sam da je na taj dan slavlja, radosti i obljetnice ispunjenja stoljetnog, ako ne i tisućljetnoga sna, središte grada izgledalo otprilike kao i drugi njegovi krajevi kojima sam prošao - osim nedostatka ljudi - kao i uvijek.
Zapitao sam se - gdje su zastave? Pronašao sam ih na internetu: - u Kninu - u Čavoglavima - uz političare Tako smo proslavili Dan zahvalnosti. |
Mala plava se dograbila novog miljenika, ali ja neću biti takve sreće. Ono za čim moje srce stremi naprosto je izvan dohvata. Dovoljno sam star da mogu procijeniti da po svemu sudeći nikada neću imati priliku staviti ruke na ono što bi mi bilo najmilije. Sazriti znači pomiriti se s tim da se neke želje i potrebe nikada neće ostvariti. Zaludu mi moja infantilna crta vječne pobune, ne da sam samo zreo, nego već i truo, pa mi nitko ne treba da mi kaže da od moje nakane neće biti ništa. Vruća želja pretvara se u tihu patnju… Priznao sam već da sam fetišist što se tiče visokih peta na dobrim nogama, ali postoji nešto još gore. To što sam zainteresiran za fotoaparate nije ništa prema tome kad je u pitanju jedan od njih - Leica. Da bi stvar bila gora, na mene se obrušilo ono prokletstvo „najgore je imati, pa nemati“. Još se mogu prisjetiti njene težine. U mraku zavezanih očiju bih prepoznao da mi bilo tko spusti jednu na dlan. Jučer sam pio kavu s jednim poznatim koji vozi Ferrari. Pih! Ali da je izvadio Leicu, kako bih počeo sliniti! Sreća da nije! Živim u strahu da ću jednoga dana vidjeti neku Leicu oko vrata nekog bezveznjaka. U potpunosti razumijem stih Gorana Bregovića „…strašno me nervira kad neka lijepa žena vodi kretena…“ iz pjesme „Dame biraju“ koju sam priključio prethodnom blogu. Tako bih se osjećao da vidim Leicu kod nekoga čija je jedina kvalifikacija da je imao novce da je može nabaviti. Kad, recimo, Mala plava izvadi svog Nikona, onda mi mogu grunuti suze od ganuća da se prava stvar našla u pravim rukama, ali rijetki su uopće dostojni za Leicu. Kad se bilo koji aparat nađe kod onoga tko zna kako ga najbolje iskoristiti i što će s njim raditi izgleda kao da je svijet ipak smisleno, suvislo, barem donekle sređeno mjesto, ali u suprotnom slučaju kontradikcije njegove bezumnosti je očita. Za one koji ne znaju što je Leica i po čemu je posebna, jedinstvena, pronašao sam dva filmića koji tek donekle to naznačuju. Već po paketu u kojem dolazi vidi se da je iznad svih drugih. Kutija izgleda kao da je u njoj mikrovalna pećnica. A tek onaj jebački revolveraški holster! Aaaaah! Ono što ne kažu u filmićima jest da je taj fotoaparat napravljen u svega 500 primjeraka i da košta 22.000 eura. Od toga je gori jedino crveni model napravljen u svega 30 primjeraka kojemu se ne može ni saznati cijena. Eto u čemu je problem. Ne dvojim da ona zaista vrijedi deset tisuća eura, a više nego dvostruka cijena nije tu samo zato da proizvođač više zaradi nego i zato da proizvodu priskrbi aureolu nedohvatljivosti, pa da se upravo radi nje raspomame kreteni kojima je glavni cilj da se imaju čime kurčiti. Pokazuje to već i to što tako skupi aparat nema ekran za zaokretanje. Ta mala pojedinost otkriva da kod najboljeg fotoaparata na svijetu fotografske kvalitete ipak nisu bile u prvom planu. Bolesno. Kao svaki pravi fetišist mogao bih sada naklapati do beskraja. Bolje da se suspregnem i samo tiho stenjem prepustivši se tužnoj sudbini. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)