|
. Posljednjih dana suočio sam se s dva zanimljiva materijala koji govore o povijesti. Prvi je sjajna knjiga Arisa Angelisa „Ljudi XX. stoljeća“ o kojoj ću sigurno uskoro opširnije pisati. Drugi je dvodijelni film koji se može vidjeti na internetu, „Tuđman i Milošević - dogovorni rat?“. Angelis je proveo radni vijek kao radijski novinar i našavši se pred zadatkom da napiše knjigu odjednom je otkrio da jezik ima dva oblika - razgovorni i pisani, a time se razlikuju i novinarstvo koje se temelji na pisanoj riječi i ono koje koristi snimke (zvučne i tonske) stvarnih razgovora, „živu riječ“. Ta razlika je u dokumentarnim filmovima bolno očita. Kroz dva sata dokumentarnog filma svjedoci smo da ih je autor sa strukovne strane visoko profesionalno sročio, ali oba počinju sa svega nekoliko pisanih rečenica koji pokazuju da isti autor kad piše zna jedva sricati, kao da je riječ o dva čovjeka.I FILMAŠI BI TREBALI ZNATI PISATI  Za one koji ne vladaju ćirilicom, navesti ću kako prvi dio počinje: Rat na prostoru SFRJ počeo je sukobom u Sloveniji, 26. juna 1991. godine, dan nakon što je Slovenija proglasila nezavisnost. U sukobu TO i JNA poginula su 44 vojnika jugoslovenske vojske. Rat je okončan 6. jula 1991. godine, a nekoliko dana kasnije JNA je povučena iz Slovenije. Prvi sukobi na prostoru Hrvatske počeli su 1. aprila 1991, godine, kada su na Plitvicama pale i prve žrtve rata na prostoru SFRJ… Za one koji se ne snalaze u srpskim (ili engleskim) nazivima mjeseca moram navesti tumačenje: 26. jun je 26.lipanj, 6. jul je 6. srpanj, a 1. april je 1. travanj. Drugim riječima, kaže se da je rat na prostoru SFRJ počeo sukobom u Sloveniji 26.6. i završio 6.7, kao da to se što se nakon toga rasplamsao u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ne broji, pa na Kosovu, kao da Hrvatska, Bosna i Hercegovin, pa Kosovo nisu bili u okvirima SFRJ. Dalje se kaže da su prvi sukobi na prostoru Hrvatske počeli već 1.4, kada su pale i prve žrtve rata na prostoru SFRJ, pa se moramo pitati kako je moguće da su prvi sukobi izbili i prve žrtve pale gotovo dva mjeseca ranije nego je rat izbio? Pismenost nije samo poštivanje gramatičkih pravila, pismenost je mišljenje u pisanom obliku, a kada logika zakaže zaludu je poznavanje slova. Na drugi način se to iskazalo na početku drugog dijela: Rat u Bosni i Hercegovini, koji je vođen između Vojske Republike Srpske, Armije BiH i Hrvatskog veća obrane, bio je najkrvaviji trogodišnji rat na prostoru bivše Jugoslavije. Naravno da je to bio najkrvaviji trogodišnji rat na prostoru bivše Jugoslavije kad drugog trogodišnjeg rata na tom prostoru i nije bilo. Time ne želim reći da taj rat nije bio krvav, nego da onaj tko je napisao tu rečenicu općepoznatu činjenicu iznosi na način koji podrazumijeva da je bilo i drugih trogodišnjih ratova (više ili manje krvavih) i čini je dvojbenom. Slijedeće četiri rečenice ponovo posrću na elementarnu logiku mišljenja i kazivanja: Hrvati su želeli da dio Bosne i Hercegovine pripoje Republici Hrvatskoj i tako ponovo ostvare granice Banovine Hrvatske iz 1939. godine. Srbi su hteli da ostanu u skraćenoj Jugoslaviji. Bošnjaci su želeli unitarnu Bosnu. Međunarodna zajednica podržavala je taj stav. Sad, kad ste pročitali navedeni odlomak, pokušajte na temelju njega odgovoriti na pitanje - koji je stav od navedena tri podržavala međunarodna zajednica? No pustimo međunarodnu zajednicu. Pogledajmo ponovo odlomak. Zar je zaista istina da su Hrvati, svi Hrvati, željeli upravo navedeno, i da su Srbi, svi Srbi također željeli navedeno, kao i da su Bošnjaci, svi Bošnjaci, željeli upravo ono što im se pripisuje? Većini Hrvata, Srba i Bošnjaka nikakvo pripojavanje, skraćivanje ni unitarivanje nisu bili ni na kraj pameti, većina Hrvata, Srba i Bošnjaka željela je živjeti na miru, daleko od raspomamljenih fanatika koji su ih salijetali s takvim zamislima, ali im, nažalost, nije uspjelo. Ostatak filma, kako rekoh, kao da je radio drugi čovjek i vrijedi oba dijela pogledati. (Nastavak sutra, u nedjelju u isto vrijeme.) |
 No na ovoj fotografiji su dvije pojedinosti koje su me zgranule. (Povećao sam ih ispod nje.) Prva je da kalendar na zidu pokazuje godinu - 1981. Druga je fotoaparat na stolu, Leica M3, u to doba jedan od najboljih i najskupljih fotoparata te klase na svijetu. Godina i fotoaparat nikako ne idu zajedno. Naime, imao sam Leicu M3, ali sam nesretnim slučajem ostao bez nje 1975. godine! Takav gubitak se ne zaboravlja. Prva je pomisao da je posrijedi neka druga Leica, to je jedino moguće. Uvijek sam imao u isto vrijeme nekoliko fotoaparata, ali Leica nije nešto što bi se moglo zaboraviti. To bi bilo kao da se netko tko je čitav vozio „fiće“ ne sjeća da je u nekom razdoblju vozio i Rollce Roysa. Druga mogućnost je da senilim, ali kako se onda sjećam daleko beznačajnijih aparata? Kako sam imao nekoliko aparata, imao sam običaj da na kraju filma napišem s kojim je uslikan i eventualno neku zabilješku koju sam tada smatrao važnom. Izvukao sam film iz skanera i zgrozio se. Mojim rukopisom na njegovom kraju piše „Leica“! Da li to znači da je slika uslikana autoknipsom s trećom Leicom? Ili je fotografija usnimljena onom koja leži na stolu, a nestala je šest godina ranije? Teoretski je moguće da sam zaboravio da sam u nekom trenu, nakon što je moja nestala, možda posudio neku Leicu, ali da sam u istom trenu u kući imao dvije Leice, to bi bilo nezaboravno. Osim toga, Leice ni danas nisu nešto tako uobičajeno da bi se dvije mogle naći na istom mjestu u isto vrijeme u opticaju. Zapravo, danas poznam samo jednog čovjeka koji ima suvremenu Leicu, a taj živi u Americi i viđamo se svakih pet godina. Ova fotografija je više od fotografije - to je tajna koja vapi da ju se razotkrije. Možda je ta tajna neka važna poruka koja bi mi mnogo rekla? Prisjećam se jedne od prvih priča koje je objavio Pavao Pavličić. Zove se „Sidro za pučinu“. Toliko je upečatljiva da je pamtim već pola stoljeća. Govori o porodici u kojoj kad god netko umre iz kuće nestane jedna stvar, neka od onih beznačajnih koje se gotovo svakodnevno rabe u tolikoj mjeri da nitko više na njih ne obraća pažnju, bezvrijednih, tako da ne postoje izgledi da bi itko tko je u kuću navratio poželio ukrasti, a onda ta stvar nadalje vrlo nedostaje jer su svi svikli da im je uvijek na dohvatu, a često je zatrebaju. Postoje neke tajne veze između osoba i stvari, nepoznate a čvrste, ali kako su nepoznate ništa ne znamo o njima. Možda je ova fotografija slučajno iskrsnuli dokaz tajnog života stvari koji za sada nismo u stanju protumačiti. |
 Brojni su prigovori na tu zaluđenost djece i mladih kompjuterskim igrama. Svi počinju pod toga da mladež na tu zabavu troši mnogo, previše vremena. U tome su svi odrasli, bili ili ne bili roditelji, suglasni. Na to se nadograđuju kritike da kompjutorske igre stvaraju iskrivljenu sliku svijeta i pretvaraju se u ovisnost. Zadržimo se na prvoj zamjerci – trošenju vremena. Činjenica je da ako se ostavi takvog poluovisnika ili ovsanika ispred ekrana s mišom ili joystickom u ruci, ostati će pred njim ne jedući ni pijući dok se od umora ne strovali u nesvijest. No sadašnja generacija u pogledu trošenja vremena na svoj porok zapravo se ne razlikuje od generacije roditelja i one još starije. Kad se samo sjetim koliko sam sati, dana, tjedana i mjeseci za vrijeme gimnazije i studiranja potrošio na šnaps, belu, ajnc, raub, poker, preferans, kanastu, remi, loru i blic - vjerojatno ne manje od toga koliko ovi današnji potroše na tamanjenje monstruma i neprijatelja od piksela. Ne mogu reći – a gle kako smo, usprkos tome, dobro ispali! Ispali smo da te bog sačuva. Moja generacija je prepuna likova koje bi, kada bi to bilo tako lako, jednostavno i neproblematično kao u kompjutorskim igrama, zavrijedilo odmah upucati. Ipak mi se čini da je način kako smo mi tratili vrijeme bio bolji, zdraviji, korisniji. Razlike proizlaze već iz elementarnih različitosti kako se onda gubilo vrijeme i kako se to danas radi. Najveća je razlika što su sve kartaške igre, kao i „Čovječe ne ljuti se“ i slične igre na tablama ili s kockama (jamb! – još jedan strašan gutač vremena) socijalne aktivnosti koje zahtijevaju partnere, društvo. Već samim time su ograničene jer im se pojedinac može prepustiti samo kad nađe dovoljan broj drugih zgubidana. U perspektivi je to značilo da će vremenom društva opadati, neki partneri će otputovati sa školarinama da studiraju, drugi se zaposliti i raditi od jutra do navečer, treći se poženiti i izroditi dječicu, četvrti se porazboljevati, društvo će se neumitno osipati. I danas se povremeno nađemo i zaigramo ponešto, ali ako se za to pruži prilika jednom mjesečno imamo osjećaj da smo se mnogo naigrali. Nasuprot tome, kompjutorske igre su osamljenička aktivnost, nije nužno naći partnere nego upravo suprotno – osamiti se, a to je moguće uvijek i na svakom mjestu, pa u perspektivi ovisnik o kompjutorskim igrama može završiti kao pedesetogodišnjak koji iz dana u dan visi pred ekranom od jutra do večeri. Zgubidanjenje ranijih perioda bilo je socijalna aktivnost, upadalo se „u loše društvo“, ali to je bilo nedvojbeno korisnije nego današnje atomiziranje pojedinaca na socijalno neprilagođene osamljenike i čudake. Za biti prihvaćen u društvo trebalo se izboriti i potruditi, čak i najjednostavnije ili najgluplje igre zahtijevale su međusobnu interakciju koja je dalje razvijala vještine međuljudskog ophođenja. Trebalo se znati i posvađati i preći preko toga što smo se posvađali i surađivati i zajednički osigurati mjesto i potreban pribor da bi se zajedno zabavljalo... Trebalo je paziti da li netko vara u igri i izbrojiti gubitak iz vlastitog džepa ako se izgubilo. Pred ekranom je sve to nepotrebno. Utoliko je svojevremeno zgubidanjenje bilo korisna vježba za druge, daleko korisnije aktivnosti, dok je današnje nešto što one koje zahvati čini samo još nesposobnijima da se otisnu u stvarni život, „real life“, i samo ih sve više i više priljepljuje uz izvor nesposobnosti pretvarajući ih u prave ovisnike. Socijalna komponentna, bez obzira koja je igra u pitanju, ostavlja bitno različitu poruku. U kartaškim igrama, na primjer, koliko god se rasrdili na partnera što je odigrao krivu kartu, ne možemo pucketanjem prsta napraviti da nestane. Treba s tim istim partnerom nastaviti igru ili, ako se posvađamo toliko da bacamo vaze jedan na drugoga, u drugom navratu za istim stolom igrati protiv tog istog čovjeka. U kompjutorskim igrama u bilo kojem trenu možemo promijeniti igru, a svaki gubitak je beznačajan jer čak i ako nas upucaju ostaje nam još devet života. Stvarni život je ipak ovo prvo, a ovo drugo nije, pa onome tko nije svikao pravom životu preostaje samo bježati u iluziju virtualnog. Koliko god bili uspješni i pobjeđivali u virtualnim igrama, tako se formiraju gubitnici. Moja punica ima vikendicu u Zaostrogu. Supruga i šogorica su kao djeca i mlade djevojke jedva čekale otići na more i ostati ondje što duže. Prije neki dan sam razgovarao sa sinom o planovima za ljeto i on je mrzovoljno procijedio da mu se ne da ići preko ljeta na more. Zašto? „Ondje je dosadno!“ Kako mu je dosadno, a njegovoj majci je bilo upravo suprotno?! Što se u dvadeset godina promijenilo? Generacije nisu toliko različite da njegova majka ne bi, u svoje vrijeme, trošila sate i sate na svemirska čudovišta (samo da ih je bilo), niti da on, da je živio u doba njene mladosti, ne bi trošio isto toliko vremena na kartanje, loptanje i prskanje u valovima. Nije razlika u ljudima nego u okolnostima, a okolnosti stvaraju različite ljude. Supruga i šogorica su u Zaostrogu imale društvo koje su nalazile svakog ljeta i žalile što se na kraju ljeta moraju razdvojiti do druge godine. Sin u Zaostrogu nema nikoga, jednako kao i u Zagrebu. Još bi mogao nekako podnijeti vrućinu bez klimatizacije kad bi sjedio u na stijeni uz more u sjeni s laptopom u krilu. Kako to da on nema društva, a kad ga nema da ga ne može pronaći? Kako to da nema saznanja da će ondje biti i druge djece njegove dobi niti pouzdanje da bi s njima mogao uspostaviti odnose u kojima bi se svi zabavljali? Zato jer će ondje naći samo druge slične sebi koji bi svaki najradije sjedili na svojoj stijeni u svojoj sjeni sa svojim laptopom. Tako se stvaraju atomizirani pojedinci idealni svakom sistemu, nesposobni da razmijene nezadovoljstva i otkriju da su svi istim nezadovoljni, te još nesposobniji da se zajednički pobune. Time i sistem sam pod sobom kopa rupu: imati će pasivne sljedbenike nesposobne da išta korisno urade. Kompjutor je danas nužnost. Nažalost uz njega ide i štetna privaga, a ludistička rješenja razbijanja strojeva neće nas te privage poštedjeti. Ograničenje kompjutorskih igara na sat dnevno pokazuje se manjkavo jer se svakom prilikom tih sat vremena produži u dva-tri, a nije moguće neprestano kao kobac nadzirati. Sin mi je na pragu puberteta. Najveće nade polažem u buđenje seksualnog nagona. Nadam se da će biti dovoljno jak da ga odvuče od ekrana u potjeru za curicama. Proplakati ću od ganuća kad ga ulovim kako se nekoj udvara, ali bojim se da će to biti preko Facebooka. |
|
ZA DOBAR POČETAK TJEDNA
Ovo se isplati vidjeti! Ceremonija zatvaranja granice između Indije i Pakistana. Tako se granica zatvara svake večeri, preko noći je granica zatvorena - ne može se preći, a ujutro se ponovo otvara. Naravno, kakvo je zatvaranje, nemoguće je da dođe neka čistačica i otvori je. I ujutro imaju sličnu ceremoniju otvaranja. Na Youtubeu imaju niz klipića koji isto prikazuju, ovaj mi je najbolji. Kako su ozbiljni i koliko važnim smatraju svoj posao! |
 Prvi korak - saznati prave informacije! Obilazeći kafiće oko Skupštine grada i plativši brojne ture pića saznao je da je će nebrojeni autobusi koji će pristići na doček iz cijele Hrvatske i Bosne i Hercegovine parkirati na Jarunu. Svi će putnici izaći iz autobusa gladni i žedni, milijun njih! Odmah je požurio u gradsku skupštinu i iznajmio na pet dana mjesto za štand na Jarunu. To je koštalo nekoliko tisuća maraka, ali nije žalio troškova. Iznajmio je pokretnu drvenu štand-kućicu i nakupovao ogromnu količinu osvježavajućih pića, pive i materijala za sendviče. Noć prije Papina dolaska uposlio je suprugu, ljubavnicu, brata, bratovu ljubavnicu, četiri sestrične i šest susjeda da prave sendviče. Nadzirao je kao kobac da tanko mažu margarin i narezuju šunku na debljinu toaletpapira i do jutra su imali dvanaest tisuća sendviča umotanih u celofan. Dok je ekipa radila Zlatko im je objašnjavao genijalnost svoje zamisli - svi drugi prodavači su otišli ondje gdje će se Papa ukazati, a on se jedini dosjetio smjestiti ondje gdje će autobusi iskrcavati putnike. U šest ujutro prenijeli su sve do prodajnog mjesta i počeli čekati. Do podne Jarun ne da se popunio nego je bio i daleko prazniji nego inače, zapravo, bio je potpuno prazan, potpuna pustoš, pustinja. Sve osim Zlatkova štanda bilo je zatvoreno, nije se vidjelo ni prolaznika nadaleko, a kamoli ikakav autobus. Ni cucka ni mačeta. Očigledno, svi su otišli dočekati Papu, a autobusi se parkirali negdje drugdje. - Nemoguće! - uzvikivao je Zlatko. - Moj izvor informacija je pouzdan! - Jesi li siguran da ti je točno rekao? - To je bila strogo čuvana tajna. Morao sam ga naliti sa šest piva da bi mi je odao! Počeli su padati prijedlozi da napune košare sendvičima i odu ondje gdje je doček, umiješaju se među ljude i pokušaju prodati koliko se može, ali je Zlatko bio uporan: - Pričekajmo! Moraju doći! Možda, kad se napuni parkiralište gdje su otišli, višak pošalju ovdje! Do ponoći nije došao nitko. Zlatko se izbezumljeno verao na krov štand-kućice i buljio kroz dalekozor. U tri ujutro je rekao svojoj izgladnjeloj ekipi kojoj cijeloga dana nije dozvolio da pojedu ni sendvič da im ne bi uzmanjkalo za kupce: - Jedite! Pojedite sve! Kad se Papa drugi put najavio Zlatko je prepoznao priliku da se napokon obogati. Podučen prvim neuspjehom odlučio je igrati na sigurno. Zakupio je štand uz sam rub hipodroma. To je koštalo tri puta više nego prvi put, ali bio je uvjeren da mu je poduhvat ovaj put blagoslovljen. Ekipa je cijelu noć priređivala sendviče. Pred svitanje su kombijem prevezli kartonske kutije sa hranom i sanduke s pićem. Uskoro su počeli pristizati prvi ljudi doji su došli na doček satima ranije, a svakim časom nailazilo ih je sve više i više. Ubrzo je pored štanda prolazila nevjerojatna gomila ljudi, ženskih i muških, mladih i starih, i dogodilo se nešto nerealno - nitko nije kupovao sendviče ni piće, ništa. Prizor je djelovao nadrealistički, i tako satima. Gledajući to ogromnu masu od koje ama nitko nije ni zastao pored njihova štanda ekipa je sve više uviđala da neće ništa prodati. Ljudi su očigledno došli na doček Pape, a ne na dernek, većina ih je bila sirotinja koja pazi na svaki novčić, neki su ponijeli flašu vode sa sobom, a ako su ih počeli mučiti glad i žeđ, to se uklapalo u događaj - na dočeku Pape dolično je trpjeti. No zato je štand pored njih odlično poslovao, oko njega je bila grdna gužva jer su prodavali jeftine plastične krunice, križeve, fotografije Svetog Oca i sličnu bižuteriju. - Ne brinite! - umirivao je Zlatko ekipu. - Sad im je na pamet samo kako vidjeti Papu. Ali kad on ode, o, to će biti druga stvar! Vraćat će se nazad, gladni i žedni! Pored našeg štanda! Tako je i bilo. Nepregledna gomila ljudi zaputila se nazad pored njihova štanda, prolazili su, prolazili i prolazili i ama baš nitko nije ništa kupio. Nakon što su satima i satima boravili na tom mjestu, obavili zašto su došli, jedino što im je bilo na pameti bilo je da se što prije udalje. Ekipa je ostala na praznom hipodromu okružena brdima kutija sa sendvičima i pićem. - Mogli smo im sve besplatno podijeliti kad su odlazili… Da pokažemo kršćansko milosrđe! - rekao je netko. - Jebi ga! Sad ste se sjetili! Kad više nikoga nema, kad ne možemo ni podijeliti! - žestio se Zlatko. Isplatio je ekipu kutijama sa sendvičima i svi su još desetak dana jeli samo njih dok nisu došli u stanje da im se sendviče nije smjelo ni spomenuti i ogadilo im ih do daljnjega. Čim je Zlatko čuo da Papa kani i treći put doći u Hrvatsku živnuo mu je poduzetnički duh namirisavši nepogrešivu priliku nabrzinu zgrnuti velike novce. Treći put Bog pomaže! Ovaj put je odlučio ništa ne prepustiti slučaju. Na vrijeme je naručio s Tajvana kontejner krunica, križeva, kipića Majke Božije, Papinih fotografija u sedefastim okvirima i sličnih drangulija. No Papa nije kanio ni svratiti u Zagreb, nego u Rijeku, Zadar, Dubrovnik, Osijek i Đakovo. Zlatko je imao prijatelja u Rijeci koji je imao lokal na idealnom mjestu kuda će proći sam Papa, a za njim najveća gomila obožavatelja. Prijatelj je inače prodavao egzotične mirodije i upravo je kanio zatvoriti radnju, ali ga je Zlatko odgovorio. Dva dana ranije ispunili su izlog, dućan i skladište religioznim prčkarijama i čekali. U noći prije visokog posjeta došli su policajci i na rubu trotoara, dva metra od dućana postavili željeznu ogradu koja se protezala cijeli kilometar, a uz ogradu na svakih tri metra postavili čuvara. Nitko nije mogao prijeći s lijeve strane ulice na desnu i obrnuto. Zlatko je vrisnuo kad je to vidio, ali njegov vrisak je uzaludno odjeknuo. Papamobil se provezao sredinom ulice, okupljeni narod mu je mahao preko ograde, a glavninu onih koji su se htjeli okupiti oko Pape policija je sprovela okolnim ulicama. Ona nekolicina natiskana oko dućana bila mu je okrenuta leđima i nitko nije ama baš ništa kupio. Zlatko je natrpao sve u kombi s prikolicom i jurnuo u Zadar. Iz Zadra u Dubrovnik. Iz Dubrovnika u Osijek. Dok je bio u Osijeku, Papa je stigao u Đakovo. Kad je Zlatko stigao do Đakova, Papa je već bio u Osijeku… Zlatko se vratio u Zagreb sa svime s čim je i krenuo, potpuno izmožden neprekidnom vožnjom i višednevnim nespavanjem. Nikada nikome nije pričao što mu se sve putem dogodilo, osim da je iz svega je izvukao pouku - „S Papom tikve ne saditi!“ Na dan četvrtog papinskog posjeta Hrvatskoj Zlatko je odlučio otići daleko je zapjenjene gomile i spokojno ručati u kineskom restoranu pored Zvijezde. Upravo u trenu kad se kosooka konobarica nagnula pored njega da spusti zdjelu sa slatko-kiselom juhom, s ulice se zaorio stravičan urlik: - Ide Papa! Kao da su samo to čekali, gosti za susjednim stolom skočili su kao ispaljeni oprugama i jurnuli prema izlazu na ulicu. U prolazu jedan je trknuo konobaričin lakat i zdjela s ljepljivom juhom izlila se Zlatku u krilo. I on je skočio i zaurlikao: - Jebi Papu! - a zatim jurnuo na ulicu da ga gađa cipelom. Stigao je vidjeti kutijasti bijeli papamobil kako prolazi na drugoj strani višetračne ceste, daleko van dometa. No to ga je iznenada ispunilo ushitom i nekakvim neodređenim, ali snažnim osjećanjem da se tim duhovnim poslovima ipak može nekako zaraditi, zbog kojega je umjesto da posegne skinuti cipelu visoko podigao ruku i kad mu se učinilo da ga Papa gleda mahnuo mu za pozdrav. Na povratku u restoran na ulazu ga je presrela konobarica s nekom krpom i počela brisati komadiće povrća s mrlje na prednjoj strani njegovih hlača. To je bilo prijatno. Dok se konobarica trudila Zlatko se raspitivao: - A koji je ono vaš žrec? Dalaj-lama? Kani li i on svratiti u Zagreb? Za tu priliku mogao bi otvoriti salon za produhovljenu egzotičnu istočnjačku masažu… |
 Ovaj navodni argument mi se posebno svidio: govornik je očito mnogo razmišljao o temi i tezama svog nastupa kad se tako nečega dosjetio. Odmah nakon toga sam napustio predavanje jer mi je izneseno bilo i više od onoga što mogu podnijeti u jednom danu. Po istom argumentu i Trinidad i Tobago nisu mogući, usprkos tome što postoje otprilike već pola milenijuma. Još gore, u bivšoj koloniji koja je od 1962. prosperitetna nezavisna država, u kojoj složno žive ljudi barem tri rase, pripadnici tri veće i niza manjih religija, govore tri jezika, po analogiji s Bosnom i Hercegovinom sve bi trebalo biti u kaosu i svi zavađeni. No ako povlačimo analogiju Trinidada i Tobaga s Bosnom i Hercegovinom, zašto ne bismo povukli analogiju Bosne i Hercegovine s Trinidadom i Tobagom? Po istoj logici uvaženog govornika i Baden-Wűrttenberg su dva mjesta (nemaju čak ni ono „i“ između), a sir i vrhnje su dva jela. Koliko god argumentiranje s dva imena bilo kakvo već jeste (da ja ne kažem kakvo je jer sam fin) bilo je zapanjujuće i zastrašujuće kako je oduševljeno prihvaćeno. Nikome od prisutnih nije palo na pamet da se i ime „Hrvatska“ prihvatilo relativno kasno u povijesti, te da slučajno nije i da se naša domovina naziva „Dalmacija, Slavonija, Lika, Međimurje i Istra“ to ne bi promijenilo ni njenu veličinu ni kako se živi u njoj. Ruža jednako miriše kojim god je imenom nazivali, zar ne? Ipak, zbog naivnih i nedotupavnih, lako povodljivih, bilo bi spretnije da se ime nama susjedne zemlje sastoji od jedne riječi, bez onoga „i“. Recimo, ništa se ne bi promijenilo, ali bi se izbilo iz ruku mutikaša jedna od demagoških doskočica kada bi se zemlja nazvala, recimo, Boha. Pa neka se Boha i dalje sastoji od Bosne i Hercegovine, a nadajmo se i da će se za onu nakaradnu tvorevinu od Republike Srpske naći neko pametno i zadovoljavajuće rješenje. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
