srijeda, 22.06.2011.

male domaće misterije

Nabavio sam nedavno vrlo pristojan amaterski skaner koji može skenirati i filmove i dijapozitive. Tako su na red došli filmovi koje sam fotografirao prije nekoliko desetljeća, a nisam stigao iz njih razviti slike. Nevjerojatno što pronalazim! Tako su na ovoj fotografiji moja pokojna sestra, pokojna majka i tetka koja živi u Njemačkoj, a ja sam danas neprepoznatljivo drugačiji, pa mogu ovo objaviti bez bojazni da će me itko prepoznati na ulici.

No na ovoj fotografiji su dvije pojedinosti koje su me zgranule. (Povećao sam ih ispod nje.) Prva je da kalendar na zidu pokazuje godinu - 1981. Druga je fotoaparat na stolu, Leica M3, u to doba jedan od najboljih i najskupljih fotoparata te klase na svijetu. Godina i fotoaparat nikako ne idu zajedno. Naime, imao sam Leicu M3, ali sam nesretnim slučajem ostao bez nje 1975. godine! Takav gubitak se ne zaboravlja.

Prva je pomisao da je posrijedi neka druga Leica, to je jedino moguće. Uvijek sam imao u isto vrijeme nekoliko fotoaparata, ali Leica nije nešto što bi se moglo zaboraviti. To bi bilo kao da se netko tko je čitav vozio „fiće“ ne sjeća da je u nekom razdoblju vozio i Rollce Roysa. Druga mogućnost je da senilim, ali kako se onda sjećam daleko beznačajnijih aparata?

Kako sam imao nekoliko aparata, imao sam običaj da na kraju filma napišem s kojim je uslikan i eventualno neku zabilješku koju sam tada smatrao važnom. Izvukao sam film iz skanera i zgrozio se. Mojim rukopisom na njegovom kraju piše „Leica“!

Da li to znači da je slika uslikana autoknipsom s trećom Leicom? Ili je fotografija usnimljena onom koja leži na stolu, a nestala je šest godina ranije?

Teoretski je moguće da sam zaboravio da sam u nekom trenu, nakon što je moja nestala, možda posudio neku Leicu, ali da sam u istom trenu u kući imao dvije Leice, to bi bilo nezaboravno. Osim toga, Leice ni danas nisu nešto tako uobičajeno da bi se dvije mogle naći na istom mjestu u isto vrijeme u opticaju. Zapravo, danas poznam samo jednog čovjeka koji ima suvremenu Leicu, a taj živi u Americi i viđamo se svakih pet godina.

Ova fotografija je više od fotografije - to je tajna koja vapi da ju se razotkrije. Možda je ta tajna neka važna poruka koja bi mi mnogo rekla?

Prisjećam se jedne od prvih priča koje je objavio Pavao Pavličić. Zove se „Sidro za pučinu“. Toliko je upečatljiva da je pamtim već pola stoljeća. Govori o porodici u kojoj kad god netko umre iz kuće nestane jedna stvar, neka od onih beznačajnih koje se gotovo svakodnevno rabe u tolikoj mjeri da nitko više na njih ne obraća pažnju, bezvrijednih, tako da ne postoje izgledi da bi itko tko je u kuću navratio poželio ukrasti, a onda ta stvar nadalje vrlo nedostaje jer su svi svikli da im je uvijek na dohvatu, a često je zatrebaju.

Postoje neke tajne veze između osoba i stvari, nepoznate a čvrste, ali kako su nepoznate ništa ne znamo o njima. Možda je ova fotografija slučajno iskrsnuli dokaz tajnog života stvari koji za sada nismo u stanju protumačiti.
- 19:19 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (17) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker