Čudni životni putovi naveli su me da prije nekoliko dana svratim na neko vrlo posjećeno predavanje. Gurnuo sam glavu kroz vrata upravo u trenutku dok je jedan vrlo ostrašćeni ugledni govornik tvrdio da Bosna i Hercegovina nikada nisu bili jedna zemlja, niti to mogu biti, pri čemu mu je u fascinantnom sunovratu pameti činjenica da je to kroz povijest bila jedna zemlja, a i sada je tako, bila argument da to nije tako i nije moguće. Burnim odobravanjem publike prihvaćen je kvaziargument da već samo ime te zemlje kazuje da se zapravo radi o dvije zemlje: prvo - Bosna, drugo - i Hercegovina.
Ovaj navodni argument mi se posebno svidio: govornik je očito mnogo razmišljao o temi i tezama svog nastupa kad se tako nečega dosjetio. Odmah nakon toga sam napustio predavanje jer mi je izneseno bilo i više od onoga što mogu podnijeti u jednom danu. Po istom argumentu i Trinidad i Tobago nisu mogući, usprkos tome što postoje otprilike već pola milenijuma. Još gore, u bivšoj koloniji koja je od 1962. prosperitetna nezavisna država, u kojoj složno žive ljudi barem tri rase, pripadnici tri veće i niza manjih religija, govore tri jezika, po analogiji s Bosnom i Hercegovinom sve bi trebalo biti u kaosu i svi zavađeni. No ako povlačimo analogiju Trinidada i Tobaga s Bosnom i Hercegovinom, zašto ne bismo povukli analogiju Bosne i Hercegovine s Trinidadom i Tobagom?
Po istoj logici uvaženog govornika i Baden-Wűrttenberg su dva mjesta (nemaju čak ni ono „i“ između), a sir i vrhnje su dva jela.
Koliko god argumentiranje s dva imena bilo kakvo već jeste (da ja ne kažem kakvo je jer sam fin) bilo je zapanjujuće i zastrašujuće kako je oduševljeno prihvaćeno. Nikome od prisutnih nije palo na pamet da se i ime „Hrvatska“ prihvatilo relativno kasno u povijesti, te da slučajno nije i da se naša domovina naziva „Dalmacija, Slavonija, Lika, Međimurje i Istra“ to ne bi promijenilo ni njenu veličinu ni kako se živi u njoj. Ruža jednako miriše kojim god je imenom nazivali, zar ne?
Ipak, zbog naivnih i nedotupavnih, lako povodljivih, bilo bi spretnije da se ime nama susjedne zemlje sastoji od jedne riječi, bez onoga „i“. Recimo, ništa se ne bi promijenilo, ali bi se izbilo iz ruku mutikaša jedna od demagoških doskočica kada bi se zemlja nazvala, recimo, Boha. Pa neka se Boha i dalje sastoji od Bosne i Hercegovine, a nadajmo se i da će se za onu nakaradnu tvorevinu od Republike Srpske naći neko pametno i zadovoljavajuće rješenje.