Marketing
generacija kompjutorskih igara
Brojni su prigovori na tu zaluđenost djece i mladih kompjuterskim igrama. Svi počinju pod toga da mladež na tu zabavu troši mnogo, previše vremena. U tome su svi odrasli, bili ili ne bili roditelji, suglasni. Na to se nadograđuju kritike da kompjutorske igre stvaraju iskrivljenu sliku svijeta i pretvaraju se u ovisnost.
Zadržimo se na prvoj zamjerci – trošenju vremena. Činjenica je da ako se ostavi takvog poluovisnika ili ovsanika ispred ekrana s mišom ili joystickom u ruci, ostati će pred njim ne jedući ni pijući dok se od umora ne strovali u nesvijest. No sadašnja generacija u pogledu trošenja vremena na svoj porok zapravo se ne razlikuje od generacije roditelja i one još starije. Kad se samo sjetim koliko sam sati, dana, tjedana i mjeseci za vrijeme gimnazije i studiranja potrošio na šnaps, belu, ajnc, raub, poker, preferans, kanastu, remi, loru i blic - vjerojatno ne manje od toga koliko ovi današnji potroše na tamanjenje monstruma i neprijatelja od piksela.
Ne mogu reći – a gle kako smo, usprkos tome, dobro ispali! Ispali smo da te bog sačuva. Moja generacija je prepuna likova koje bi, kada bi to bilo tako lako, jednostavno i neproblematično kao u kompjutorskim igrama, zavrijedilo odmah upucati. Ipak mi se čini da je način kako smo mi tratili vrijeme bio bolji, zdraviji, korisniji. Razlike proizlaze već iz elementarnih različitosti kako se onda gubilo vrijeme i kako se to danas radi.
Najveća je razlika što su sve kartaške igre, kao i „Čovječe ne ljuti se“ i slične igre na tablama ili s kockama (jamb! – još jedan strašan gutač vremena) socijalne aktivnosti koje zahtijevaju partnere, društvo. Već samim time su ograničene jer im se pojedinac može prepustiti samo kad nađe dovoljan broj drugih zgubidana. U perspektivi je to značilo da će vremenom društva opadati, neki partneri će otputovati sa školarinama da studiraju, drugi se zaposliti i raditi od jutra do navečer, treći se poženiti i izroditi dječicu, četvrti se porazboljevati, društvo će se neumitno osipati. I danas se povremeno nađemo i zaigramo ponešto, ali ako se za to pruži prilika jednom mjesečno imamo osjećaj da smo se mnogo naigrali. Nasuprot tome, kompjutorske igre su osamljenička aktivnost, nije nužno naći partnere nego upravo suprotno – osamiti se, a to je moguće uvijek i na svakom mjestu, pa u perspektivi ovisnik o kompjutorskim igrama može završiti kao pedesetogodišnjak koji iz dana u dan visi pred ekranom od jutra do večeri.
Zgubidanjenje ranijih perioda bilo je socijalna aktivnost, upadalo se „u loše društvo“, ali to je bilo nedvojbeno korisnije nego današnje atomiziranje pojedinaca na socijalno neprilagođene osamljenike i čudake. Za biti prihvaćen u društvo trebalo se izboriti i potruditi, čak i najjednostavnije ili najgluplje igre zahtijevale su međusobnu interakciju koja je dalje razvijala vještine međuljudskog ophođenja. Trebalo se znati i posvađati i preći preko toga što smo se posvađali i surađivati i zajednički osigurati mjesto i potreban pribor da bi se zajedno zabavljalo... Trebalo je paziti da li netko vara u igri i izbrojiti gubitak iz vlastitog džepa ako se izgubilo. Pred ekranom je sve to nepotrebno. Utoliko je svojevremeno zgubidanjenje bilo korisna vježba za druge, daleko korisnije aktivnosti, dok je današnje nešto što one koje zahvati čini samo još nesposobnijima da se otisnu u stvarni život, „real life“, i samo ih sve više i više priljepljuje uz izvor nesposobnosti pretvarajući ih u prave ovisnike.
Socijalna komponentna, bez obzira koja je igra u pitanju, ostavlja bitno različitu poruku. U kartaškim igrama, na primjer, koliko god se rasrdili na partnera što je odigrao krivu kartu, ne možemo pucketanjem prsta napraviti da nestane. Treba s tim istim partnerom nastaviti igru ili, ako se posvađamo toliko da bacamo vaze jedan na drugoga, u drugom navratu za istim stolom igrati protiv tog istog čovjeka. U kompjutorskim igrama u bilo kojem trenu možemo promijeniti igru, a svaki gubitak je beznačajan jer čak i ako nas upucaju ostaje nam još devet života. Stvarni život je ipak ovo prvo, a ovo drugo nije, pa onome tko nije svikao pravom životu preostaje samo bježati u iluziju virtualnog. Koliko god bili uspješni i pobjeđivali u virtualnim igrama, tako se formiraju gubitnici.
Moja punica ima vikendicu u Zaostrogu. Supruga i šogorica su kao djeca i mlade djevojke jedva čekale otići na more i ostati ondje što duže. Prije neki dan sam razgovarao sa sinom o planovima za ljeto i on je mrzovoljno procijedio da mu se ne da ići preko ljeta na more. Zašto? „Ondje je dosadno!“ Kako mu je dosadno, a njegovoj majci je bilo upravo suprotno?! Što se u dvadeset godina promijenilo? Generacije nisu toliko različite da njegova majka ne bi, u svoje vrijeme, trošila sate i sate na svemirska čudovišta (samo da ih je bilo), niti da on, da je živio u doba njene mladosti, ne bi trošio isto toliko vremena na kartanje, loptanje i prskanje u valovima. Nije razlika u ljudima nego u okolnostima, a okolnosti stvaraju različite ljude.
Supruga i šogorica su u Zaostrogu imale društvo koje su nalazile svakog ljeta i žalile što se na kraju ljeta moraju razdvojiti do druge godine. Sin u Zaostrogu nema nikoga, jednako kao i u Zagrebu. Još bi mogao nekako podnijeti vrućinu bez klimatizacije kad bi sjedio u na stijeni uz more u sjeni s laptopom u krilu. Kako to da on nema društva, a kad ga nema da ga ne može pronaći? Kako to da nema saznanja da će ondje biti i druge djece njegove dobi niti pouzdanje da bi s njima mogao uspostaviti odnose u kojima bi se svi zabavljali? Zato jer će ondje naći samo druge slične sebi koji bi svaki najradije sjedili na svojoj stijeni u svojoj sjeni sa svojim laptopom. Tako se stvaraju atomizirani pojedinci idealni svakom sistemu, nesposobni da razmijene nezadovoljstva i otkriju da su svi istim nezadovoljni, te još nesposobniji da se zajednički pobune. Time i sistem sam pod sobom kopa rupu: imati će pasivne sljedbenike nesposobne da išta korisno urade.
Kompjutor je danas nužnost. Nažalost uz njega ide i štetna privaga, a ludistička rješenja razbijanja strojeva neće nas te privage poštedjeti. Ograničenje kompjutorskih igara na sat dnevno pokazuje se manjkavo jer se svakom prilikom tih sat vremena produži u dva-tri, a nije moguće neprestano kao kobac nadzirati. Sin mi je na pragu puberteta. Najveće nade polažem u buđenje seksualnog nagona. Nadam se da će biti dovoljno jak da ga odvuče od ekrana u potjeru za curicama. Proplakati ću od ganuća kad ga ulovim kako se nekoj udvara, ali bojim se da će to biti preko Facebooka.
Post je objavljen 15.06.2011. u 23:30 sati.