 Moja obitelj se šezdesetih godina preselila u Zagreb. Nismo se još ni raspakirali, a već su prvi stanovnici B-a počeli navraćati. Neki su svratili da vide kako smo se smjestili, neki samo da nas pozdrave, drugi da prenesu pozdrave, ali najčešće su usput imali i neki konkretan razlog: da odu na zahod, da popiju čašu vode, ostave ono što su kupili da mogu dalje obilaziti po gradu, pa se vratiti po ostavljeno, da bi ostavili neki paket koji će netko drugi podignuti... Naš stan je neprekidno bio prepun ljudi iz B-a, od jutra do navečer ih je bilo po dvoje-troje, a u nevolji su i preko noći neki ostajali prespavati. Jedne večeri ih je troje spavalo u predsoblju i dvoje na balkonu. Neke smo viđali i češće nego dok smo još stanovali u B-u! Vjerojatno se sve do zbivalo i zahvaljujući tome što smo stanovali u Preradovićevoj ulici, praktički na putu od Glavnog kolodvora prema Trgu Republike. Zanimljivo, obitelji Peterlinović, koja se otprilike u isto vrijeme doselila u Zagreb, ali su stanovali na kraju Kustošije, gotovo nitko nije navraćao, nego i Peterlinovići svraćali do nas. Trgovci nekretninama znaju da su za vrijednost svake nekretnine bitne samo tri njene osobine. Lokacija, lokacija i lokacija. Kako je malo mjesto B. jedna nekretnina u svakom pogledu, nije se na nikakav način pomaknulo niti se u njemu išta promijenilo, ali je enormni porast broja automobila u vlasništvu stanovništva uvelike umanjio njegovu izoliranost, a to je promijenilo značaj lokacije na koju smo doselili. Posjete su se prorijedile. Ima već pet godina da nikoga iz B-a nije bilo. Napokon imamo osjećaj da smo se odande zaista odselili. |
 Normalno je da se u današnjem ustroju svijeta parkiranje u takvim garažama naplaćuje, iako bi bilo bolje, pa čak i moguće da to parkiranje bude besplatno jer onaj koji pohranjuje vozilo na takvim mjestima zapravo pošteđuje lice svijeta od nakaznosti. Stoga bi javne garaže trebale biti uvrštene u onu imovinu koja će biti obuhvaćena u prvom valu nacionalizacije, da u punom značenju te riječi postanu javne. Do tada je razumljivo i prihvatljivo da se korištenje garaža naplaćuje jer je potrebno sakupiti sredstva i da bi se sagradile, da bi se održavale, a vlasnici su zavrijedili i nekakvu zaradu. Sve to se konkretno odnosi i na garažu u Kaptol-centru između Tkalčićeve ulice i Nove vesi, kao i sve druge koje u uvjetima korištenja imaju jedan od uvjeta u prvi mak prividno pošten i naizgled opravdan - za izgubljenu parking-kartu naplaćuje se 200 kuna. Kakvih ima ljudi, vjerojatno bi neki iskoristili mjesto u garaži od jutra do navečer, a onda došli da su izgubili karticu i da su bili unutra svega petnaest minuta, te da ne žele platiti više od toga. Spomenutim pravilom takvi se onemogućuju, a nepažljive se kažnjava za njihov propust, što također vrlo nategnuto možemo prihvatiti da je u redu. Antologijska snimka Jakova Sedlara prikazana u televizijskim vijestima kako pokušava ne plativši pobjeći automobilom kojeg je mjesecima ostavio u garaži nije dokaz da su svi koji zađu u neku garažu Jakovi Sedlari. Ono što se nikako ne može prihvatiti jest da to zapravo nikako nije u redu. Naime, svaka garaža, pa tako i ona u Kaptol-centru ima video nadzor, sve se bilježi i sve se može prekontrolirati, o čemu već i slučaj sa Selarom svjedoči. Da nema tih kamera koje neprestano sve nadziru (čije postavljanje i održavanje također košta i ulazi u cijenu korištenja garaže), izgovor bi čak i bio opravdanje. Ovako je to samo pokazatelj pravog karaktera cijele rabote. Uzalud je ekipa koja naplaćuje u garaži susretljiva, uljudna i uglađena, oni moraju raditi po propisanim pravilima. Pravila kažu, ako netko izgubi parking kartu ne smije mu se pomoći tako da se precizno ustanovi kad je zaista stigao pregledom snimki, pa da mu se naplati koliko je stvarno bio u garaži, čak da mu se nadodaju i troškovi te intervencije, već ga treba odrati kao lopova uhvaćenog u krađi ili varalicu osujećenog u prevari. Ni pedeset svjedoka mu ne bi koristilo. Kadija te tuži, kadija te sudi, kadija naplaćuje! Hajdemo to nazvati pravim imenom. To je naprosto lopovluk. Kao što bi rekao Đoni Štulić „zakonom, umjesto pištoljem“. Tko je donio taj zakon? Vlasnik i uprava garaže. Kako ga provode? Silom. Automobil je zarobljen dokle god se kazna ne naplati, a onaj tko bi ga pokušao silom osloboditi navukao bi na sebe legalne društvene organe represije. Kako se zove lopovluk uz primjenu sile? Razbojništvo. Kako se zove onaj tko je inače mio, drag, pristojan i koristan, jedino što povremeno, kad god mu se pruži prilika, u pravilu bez iznimaka, počini razbojstvo? Razbojnik. Utoliko su i garaže u koje se danas možemo skloniti razbojničke jazbine, klopke za nevine žrtve. Mogao bih to i drugačije obrazložiti, ali ovako i ovoliko mi se čini dovoljnim. |
 Često previđamo da odgovor na pitanje koja smo i kakva zemlja ovisi o tome kolika smo zemlja. Turistički slogan „Mala zemlja za veliki odmor“ u prvom dijelu je savršeno točan. Mala smo zemlja, što može biti i prednost i mana, ali kad smo uz to još i mentalna provincija, onda to može biti samo mana. Na to da smo provincija svako malo me nešto podsjeti. Na primjer, nedavno sam na Monitoru.hr vidio jednu vijest iz svijeta. Nisam si dao truda provjeriti kolike su to novine i portali također prenijeli, ali ne sumnjam da ih je bilo nekoliko, vjerojatno većina ostalih, jer je osnovni domaći obrazac ponašanja „kud svi Turci, tud i mali Mujo“.  U velikoj zemlji, na velikom tržištu, za neke poslove dovoljno je zainteresirati pola promila stanovništva, pa da posao bude vrlo uspješan. U maloj zemlji i cijeli promil osvojenog tržišta još ne znači da je privučeno dovoljno potrošača, konzumenata, publike... da bi se ulaganja vratila, a posao isplatio. U velikoj zemlji poduzetnik ima petsto adresa na koje se može obratiti ako mu neka pomoć ustreba. U maloj ima svega pet, i ako među njima ne naiđe na razumijevanje nitko ga drugi ne može podržati. Što je još gore, tih pet se vjerojatno među sobom znaju, razmišljaju na isti ili sličan način, te ako čovjek samo jednom nije po volji vjerojatno će ga ostali bez razmišljanja odbiti. Mnoge okolnosti koje određuju naš život nisu posljedica ni interesnih grupa, ni turskih osvajanja ni socijalističke prošlosti, ni kulturnog nivoa ni nacionalnog mentaliteta, ni bilo kojeg drugog izgovora koji se prigodno izvlači. Posljedica su puke činjenice da smo mala zemlja. Mnoga zbivanja u prošlosti odvila bi se bitno drugačije da smo bili velika zemlja, kao što je i mnogo toga u sadašnjosti prvenstveno time određeno. Utoliko je to što smo postali još manja zemlja samo otežalo situaciju, a to da ćemo možda (vjerojatno) uskoro (ili nešto kasnije) postati dio veće zemlje nekim će poslovima trenutačno pomoći. Za druge poslove će to biti svejedno sve dok se i druge zemlje našeg kulturnog i tradicijskog kruga (čitaj: Slovenija, BiH, Srbija, Crna Gora...) ne uključe u tu veću zajednicu. Nažalost, za sada i do daljnjega smo bez obzira na veličinu samo provincija, o čemu svjedoči da bilo što - ako se dogodi u svijetu - kod nas postaje novost, a isto to nije novost ako nam se događa pred nosom. To precjenjivanje stranoga i podcjenjivanje vlastitoga glavno je obilježje provincije, a upravo to da smo provincija od naše veličine čini samo manu. Hrvatskoj bi trebao neki „Institut za male zemlje“ koji bi se ozbiljno, znanstveno prihvatio toga da razjasni zašto od činjenice da smo mala zemlja većina nas trpi samo štetu, a jedino lopovima i muljatorima to koristi. |
 Kako sam ja organizirao niz sprovoda svojih najbližih, pa sam iskusan u takvim poslovima, posjeo sam ga u auto i obišli smo pogrebni zavod, dali oglas u novine, naručili cvijeće za pogreb i obavili sve ostalo što je bilo potrebno. S njegovom sam majkom bio toliko dobar da sam je oduvijek zvao „teta“, pa je to bilo posljednje što sam mogao za nju učiniti. NJegova obitelj se dogovorila da će ispraćaj biti najjednostavniji mogući. Kako ona nije bila religiozna, svećenika nije trebalo naručiti. Očekivali su da će doći manje od desetak ljudi od rodbine, te ne više od šačica prijatelja i susjeda. Majka je bila već vrlo stara i većina njenih prijatelja je odavno pomrla, a preživjeli nisu bili u stanju da bi se mogao očekivati masovni dolazak. Na dan kad je bio zakazan posljednji oproštaj u krematoriju u 13 sati i 40 minuta, oko jedanaest smo se nas dvojica našli u lokalnom kafiću. Planirao sam nakon toga otići kući, otuširati se, obrijati i presvući da izgledam barem donekle pristojno, kako je red. Iznenada prijatelj reče: - Ipak smo naručili neku muziku... Ti bi mogao reći nekoliko riječi... Vrisnuo sam: - Mogao si mi to jučer reći! Dok se vratim kući i upristojim doći će čas da krenem prema krematoriju. Nije mi preostalo vremena ni da zapišem natuknice. S druge strane, za nekoga tko mi je bio toliko blizak kao teta Anica nisam se usudio govoriti iz glave jer se nisam mogao pouzdati u sebe da me emocije ne bi ponijele, te bih svašta mogao istrkeljati. Jurnuo sam doma, otvorio laptop na vešmašini i stao pod tuš. S mokrom rukom, stojeći u kadi, zapisivao sam rečenicu po rečenicu. Još u kafiću smo kratko porazgovarali o tome što bi bilo poželjno reći, pa je između ostaloga napomenuo da je teta Anica rođena u brojnoj obitelji u kojoj je uz nju bilo još desetero braće i sestara. Iznenadio sam se jer tako nešto nikada ranije nisam čuo, ali je podatak bio pogodan da na njemu utemeljim cijeli oproštajni govor. Tek što sam završio s pisanjem govora, nazvao je prijatelj: - Oprosti, nije ih bilo jedanaestero djece, bilo ih je svega šestero... Nisam imao vremena da mu kažem sve što sam mu u tom trenu poželio reći. Kako me je mogao tako zafrknuti?! S druge strane, majka mu je tek umrla, nisam mogao ni očekivati da je sasvim pri sebi. Preostalo mi je samo nabrzinu sve napisati iznova. Poseban problem bilo mi je što mi je palo na pamet da će događaju prisustvovati nekolicina religioznih ljudi koji će doći s očekivanjima kako bi takva prigoda trebala izgledati, pa nije red da ih razočaram, a kamoli da iskoristim priliku i izvrijeđam religioznost i svećenike. Lako njima, njihova organizacija već stoljećima uvježbava pogrebne rituale, koliko su se oni naučili toliko su naučili i ljude na ono što izvode. Oko jedan i petnaest napisao sam posljednju točku, kliknuo za ispis dokumenta, pričekao da papiri izađu iz printera, uskočio u auto i juruo preko grada kao glavni junak u akcionom filmu. A u krematoriju - dvorana dupkom puna. Sakupilo se valjda sto i pedeset ljudi. Još bez daha od jurnjave jedva sam se oporavio dok su okupljeni pjevači nešto pjevali, a zatim stao iza mikrofona. Uzevši u obzir kako je govor nastao nisam nezadovoljan kako je ispao. Okupili smo se ovdje da bi se rastali od Anice Komarice, rođene Vukotić, dobre žene koja je svakome od nas bila nešto drugo i nešto drugo značila, ali svima bila dovoljno dragocjena da se danas okupimo. Kakav je već život, došli bi i mnogi koji su već ranije otišli poput nje sada, mnogi koji su predaleko da bi mogli doći, mnogi koji nisu ni saznali da se danas okupljamo, mnogi koji su iz tko zna kojeg razloga spriječeni. Utoliko ovdje stojimo svatko sam za sebe, ali svi zajedno kao predstavnici svih ljudi koji su je znali i cijenili. Glavninu svojih godina Anica je proživjela u drugačijem svijetu od današnjeg, u svijetu bez mobitela, u kojem se susjedi nisu najavljivali telefonom da bi dogovorili susret za nekoliko dana, u kojemu se kućna vrata nisu zaključavala ni po noći. Kao dijete sam dolazio u njezinu kuću kao u svoju i mogu reći da sam dijelom odrastao i kod nje. Nijedna druga žena na svijetu nije znala ispeći štrudlu od trešanja poput moje pokojne bake - osim Anice. Sad, kad je i ona pokojna, nikada više neću okusiti takvu štrudlu, i ta sitna banalna pojedinost govori kako ima ljudi koji su nam nezamjenjivi, a upravo taj gubitak pokazuje koliko su nam bili značajni i dragocjeni. Naravno, spominjanje štrudle je samo simbolična naznaka bogatstva života unutar kojega je kuharsko umijeće bilo samo jedna nit. Anica je bila žena koja je držala tri ugla kuće, ali je isto tako - kada je zatrebalo - s oružjem u ruci krenula braniti cijeli svoj narod, ostvarenja civilizacije i temeljne civilizacijske vrijednosti. Drugi svjetski rat završila je tako da je proglašena kapetanom prve klase, pa i u tome ima neke simbolike - bila je prvoklasna u svemu, čemu svi ovdje možemo posvjedočiti. Rođena je u brojnoj obitelji u kojoj je bilo šestero djece, pa je tako od samog početka bila svjesna da nam je živjeti među ljudima i da su drugi ljudi ne samo sadržaj i ogledalo naših života, nego upravo zajednički život s drugima daje smisao i našim životima. Anica nije bila jedna od onih koji vjeruju da ćemo se nakon smrti ikada više sresti na nekom oblaku svirajući harfama. Utoliko je naš današnji rastanak konačan. Ona se vratila ondje gdje je bila prije rođenja, ali ne u ništavilo jer ni njega ondje nema. Ona ostaje među nama po onome što je svakome od nas podarila, pa i po tome što ćemo od toga i bez spominjanja njenog imena uspjeti podariti drugima. Ljudi, rastajemo se od čovjeka. Pri konačnom rastanku s jednim od nas postavljamo si pitanja na koja nema odgovora i ne zavaravajući se prividnim rješenjima ipak možemo naznačiti smjer u kojem se rješenje možda nalazi. Što je mogla znati užarena planeta na početku vremena o kamenju, vodi i zemlji koji će je jednoga dana prekriti? Ništa. Niti je imala mehanizam s kojim bi išta znala. Niti bi s njim - da ga je i imala - mogla išta znati. Što je moglo znati kamenje, zemlja i voda o živim stanicama koje će na njoj niknuti? Ništa. Što su mogle znati prve žive stanice o biljkama koje će prekriti površinu planeta i dubine mora? Ništa. Što su mogle znati biljke o životinjama koje će se razviti u nebrojeno vrsta s najrazličitijim sposobnostima? Niti su imale čime znati niti su mogle išta saznati. Ni najpametnija životinja nije mogla predvidjeti pojavu čovjeka i premda nas neke od njih iz svog ugla sagledavaju, ni najpametnija životinja ne može razumjeti čovjeka. Na isti način ni mi, ljudi, ne možemo reći što će biti nakon nas, a vjerovati da s nama sve završava jednako je ograničeno kao da su alge vjerovale da nakon njih neće biti ničega ni ikoga. Sve religije suočene s pitanjem života objašnjavaju tajnu njegova postanka s tim da je u početku bio nekakav bog. Nakon stotina tisuća godina tijekom kojih se čovječanstvo suočava s tim pitanjem možemo možda pomisliti da je nešto poput boga, u ljudskim kategorijama prostora i vremena, zapravo na kraju, te da je svaki od naših konačnih života samo mali korak na tom putu. Ako postoji nešto takvo onda ono živi u sasvim drugim okolnostima i barata sasvim drugim kategorijama nego mi, pa ni riječ „živi“ nije primjerena jer ni ljudsko vrijeme ondje ne postoji. U nekakvim nama neshvatljivim sferama možda postoje sva naša vremena istovremeno, svaki trenutak svakog našeg života, pa smo - našim rječnikom i unutar našeg okvira mišljenja - zapravo vječni, a da to ne možemo ni dokučiti ni spoznati. Možda, jednom, ali do tada nam preostaje samo konačan rastanak, a u našem svijetu to je samo to i ništa više. U našem svijetu pokojna Anica je bila kćerka majke Ane i unuka Ane, treća Ana u izravnoj krvnoj liniji. Zvonkova supruga, majka Ratku i Goranu, baka Borjanu, Draženu i Igoru, Ružina sestra, rodbinski, prijateljski, poslovno i susjedski povezana s mnogima. Rođena u Koprivnici godine 1924, stjecajem životnih putova provela je godine u Indiji i Turskoj, umrla u Zagrebu. Ti šturi podaci su poput štrudle: čvrsti omotač koji sadrži bogat sadržaj. Mi ovdje okupljeni posvjedočujemo da Anica nije živjela uzalud, da je iskoristila čudo života na najbolji mogući način. Ostat će u našim trajnim uspomenama, slava joj. |
 Gospođa Rajka bila je virtuoz na harfi. Svirala je taj instrument u orkestru Hrvatskog narodnog kazališta, a davala je i samostalne koncerte. Desetljećima je bila jedina osoba u Hrvatskoj koja je znala svirati harfu i najbolja harfistica u Jugoslaviji. Kasnije je podučavala mlađe, naučila nekoliko učenica, i svi koji danas znaju svirati harfu kod nas naučili su to od nje. Da nje nije bilo možda bi se sve nekako drugačije odvijalo, ali - obzirom da je ona bila ovdje - to da se u Hrvatskoj mogla čuti harfa i da će se i dalje čuti možemo zahvaliti samo njoj. Kao dijete i mladić stanovao sam u istoj kući u kojoj je i ona stanovala, a kasnije sam se kao odrastao čovjek ponovo u tu kuću vratio. Nebrojeno puta sam se ujutro probudio i kroz debele zidove u savršenoj tišini jedva čujno se čulo kako ona neumorno usavršava svoj repertoar prebirući po žicama. Napinjao sam uši i činilo mi se kao da sam se probudio u raju. Već zbog toga, ako ničega drugoga, osjećao sam dužnost da joj dođem na sprovod. Ono što sam od nje samo slušajući svirku naučio jest koliko mnogo treba raditi da bi se u nečemu postalo izvrsnim. Bila je kćerka kompozitora Antuna Dobronića, sestra jedne od naših najpoznatijih pokojnih povjesničarki Ljelje Dobronić i tetka našem znanstveniku koji radi u Americi Vuku Pavloviću. Iz kulturne intelektualne porodice, sama umjetnica, u kasnijim godinama posvetila se znanstvenom radu. Napisala je nekoliko knjiga o povijesti i teoriji harfe, a kako u svijetu ima vrlo malo takve literature, većina ih je prevedena na engleski, te je postala jedan od najvećih svjetskih autoriteta za harfu. Kad se to uzme u obzir, to što nijedne novine nisu zabilježile da je preminula, nekako sumnjam da se to igdje spomenulo na radiju ili televiziji (ispravite me ako griješim), a da je na sprovod došlo svega četrdesetak ljudi, više govori o sredini iz koje je otišla nego o njoj. Da je u ludoj noćnoj jurnjavi smrtno stradala neka dvadesetogodišnja pevaljka koja je znala otpjevati tri note skakućući na visokim petama vjerojatno se krematoriju ne bi moglo prići ni blizu. javascript:%20void(0); Dobro, možda će netko pomisliti: fućkaš harfu, što nama harfa znači u životu? Možemo živjeti i bez harfe! Zašto bi se oko nekoga tko je bio stručnjak za harfu, pa makar i svjetski, imalo uzbuđivali? Naravno, u društvu u kojem je netko stručnjak za bilo što ništa ne znači dok osnovnu intonaciju sveukupnoj orkestraciji daju nestručnjaci koji se u ništa ne razumiju, u prvom redu ono čime se bave. U dvorani u kojoj se odvijao posljednji ispraćaj tijekom obreda su ispod stropa letjele lastavice. Da se našalim ovom tužnom prigodom – anđeli su jedva dočekali da im dođe netko tko će ih podučiti kako bolje svirati, pa su poslali svoje zemaljske izaslanike. Kako u svakoj šali ima pola zbilje, kakvi smo mi to ljudi kojima je beznačajno ono što je anđelima dobro?  |
 Donio sam stvarčicu kući i zadubio se u nju. Čudo tehnologije! Zabode se u vrt ili u zemlju u tegli s cvijećem na terasi, preko dana sakuplja sunčevu energiju, a noću svijetli. U doba mog djetinjstva tako nešto mogao je imati samo Den Deri, Flash Gordon i slični SF-junaci djetinjstva. Još za mene nedavno, prije četvrt stoljeća, da mi je netko pokazao tako nešto udivljeno bih zinuo i dvije-tri tisuće maraka smatrao sasvim primjerenom cijenom. A danas – dokle smo došli! – prodaje se u dućanu svakodnevnih potrepština za dvadeset kuna! Veselo sam zapiknuo svjetiljku u teglu s cvijećem iako mi uopće ne treba, ali neka kad srce veseli, pogotovo za tu cijenu. Pojavio se samo jedan problem – svjetiljka ne radi. Preciznije, nisam pažljivo pročitao upute. Pronašao sam najjače povećalo u kući, proučio što piše na etiketi i otkrio da ima neki „on-off“ prekidač koji treba uključiti. Aktivirao sam ga, svjetiljka je zasvijetlila oko pet sekundi i nakon toga već četiri dana ništa je ne može nagovoriti da to ponovo uradi. Što da napravim? Da pronađem nekoga tko popravlja solarne svjetiljke? Za tramvaj ili parking platio bih više nego da kupim novu. Garanciju nisam dobio niti sam se sjetio tražiti za nešto tako jeftino. Da odem u dućan i pokušam vratiti? Prodavačice bi je vjerojatno čak i primile, ali što će one sa svjetiljkom kojoj je stalak za zapikavanje zaprljam zemljom u koji sam ga zabio? Da stvar izgleda kao nova bez riječi bi je vratile među ostale neprodane svjetiljke. Da pokvarim svoj dobar odnos s njima, godinama građen, zbog kojega ne prave problema ako mi za račun uzmanjka kuna ili dvije ili ako zaboravim novčanik, jer znaju da ću se već za sat-dva vratiti i platiti što dugujem, a neću tražiti da mi izbroje baš svaku lipu, pa ni kunu kusura. Da tužim proizvođača ili nabavnika? Zbog tako sitne love ne isplati mi se gubiti vrijeme, živce i novce. Svjetiljka očigledno vrijedi i manje nego sam je platio. Ako odbijem od cijene trgovački rabat, troškove transporta, pa uračunam da je kupljena na veliko, pojedinačno mora da je svaka koštala u proizvodnji manje od kune. Koliko para, toliko i muzike. Primjer te solarne svjetiljke ne govori samo o napretku tehnologije i tome da masovna proizvodnja pojeftinjuje proizvode. On još više govori o tome da se takve „akcije“ ne može poduhvatiti netko tko bi proizveo petnaest, sto i pedeset ili čak tisuću i petsto takvih stvari. To može samo netko tko ima veliki kapital, tko će proizvesti na desetke ili stotine tisuća komada proizvoda i ima veze da ih rasturi širom svijeta. Drugim riječima, svijet je ustrojen tako da zarađuju samo oni koji već imaju novaca, a oni koji nemaju na svaki način samo osiromašuju. To je ta „akcija“. Na kraju, svjetiljka koja ne svijetli osvjetljava daleko više od onoga što je obećano. Ono ništa što isijava kao reflektorom otkriva karakter našeg vremena. Nisu potrebne nikakve teorije zavjera i tajnih društva da bi se protumačilo tko upravlja svijetom. Svi su oni uvršteni u javne poslovne imenike. |
 Vrijeme radnje: 1. svibanj 2011. u 10 sati. Radnja: nema radnje. Pored ulaza u toaletne prostorije na zagrebačkom autobusnom kolodvoru izvješen je natpis WC ZA INVALIDE U KVARU. Nedaleko je i drugi koji kazuje da su toaletne prostorije dostupne od 0 do 24 sata, dakle da su stalno otvorene. Ako se zanemari estetski dojam obavijesti ispisanih na kompjutorskom printeru i zalijepljene na zid, preostaje osvrt na sadržaj poruka. Sadržaj je neodgovarajući. Naime, toaletne prostorije su zaključane, nedostupne, ne rade. Da li ne rade zato što je nedjelja ili zato što je Praznik rada ili naprosto ne rade gotovo nije važno. Važno je da se sve to događa-ne događa u zemlji koja bi htjela biti turistička zemlja u gradu koji je centar regije, poslovno, prometno i turističko središte, na autobusnom kolodvoru. Sudeći prema ovom primjeru nikada mi nećemo postati turistička zemlja, ni da nas posjeti deset milijuna turista ne bismo to postali. Možda bi postali turistička zemlja da nas posjeti milijun turista iz Japana, Švicarske, Finske ili neke druge takve normalne zemlje, i to s tenkovima, da nas sve lijepo porobe i privedu svrsi. U međuvremenu možemo pritisnuti prirodnim potrebama cupkati pred zaključanim vratima, kad postane neizdrživo možemo zagaditi negdje gdje je inače sve u redu i sve se to pretvara u jednu veliku metaforu. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
