Načelno podržavam velike gradske javne garaže. Kad su se već limene kutije na kotačima toliko razmnožile, bolje da ih barem dok miruju sklonimo s ulica, s otvorenoga, jer bi inače sve zakrčile.
Normalno je da se u današnjem ustroju svijeta parkiranje u takvim garažama naplaćuje, iako bi bilo bolje, pa čak i moguće da to parkiranje bude besplatno jer onaj koji pohranjuje vozilo na takvim mjestima zapravo pošteđuje lice svijeta od nakaznosti. Stoga bi javne garaže trebale biti uvrštene u onu imovinu koja će biti obuhvaćena u prvom valu nacionalizacije, da u punom značenju te riječi postanu javne. Do tada je razumljivo i prihvatljivo da se korištenje garaža naplaćuje jer je potrebno sakupiti sredstva i da bi se sagradile, da bi se održavale, a vlasnici su zavrijedili i nekakvu zaradu.
Sve to se konkretno odnosi i na garažu u Kaptol-centru između Tkalčićeve ulice i Nove vesi, kao i sve druge koje u uvjetima korištenja imaju jedan od uvjeta u prvi mak prividno pošten i naizgled opravdan - za izgubljenu parking-kartu naplaćuje se 200 kuna. Kakvih ima ljudi, vjerojatno bi neki iskoristili mjesto u garaži od jutra do navečer, a onda došli da su izgubili karticu i da su bili unutra svega petnaest minuta, te da ne žele platiti više od toga. Spomenutim pravilom takvi se onemogućuju, a nepažljive se kažnjava za njihov propust, što također vrlo nategnuto možemo prihvatiti da je u redu. Antologijska snimka Jakova Sedlara prikazana u televizijskim vijestima kako pokušava ne plativši pobjeći automobilom kojeg je mjesecima ostavio u garaži nije dokaz da su svi koji zađu u neku garažu Jakovi Sedlari.
Ono što se nikako ne može prihvatiti jest da to zapravo nikako nije u redu. Naime, svaka garaža, pa tako i ona u Kaptol-centru ima video nadzor, sve se bilježi i sve se može prekontrolirati, o čemu već i slučaj sa Selarom svjedoči. Da nema tih kamera koje neprestano sve nadziru (čije postavljanje i održavanje također košta i ulazi u cijenu korištenja garaže), izgovor bi čak i bio opravdanje. Ovako je to samo pokazatelj pravog karaktera cijele rabote.
Uzalud je ekipa koja naplaćuje u garaži susretljiva, uljudna i uglađena, oni moraju raditi po propisanim pravilima. Pravila kažu, ako netko izgubi parking kartu ne smije mu se pomoći tako da se precizno ustanovi kad je zaista stigao pregledom snimki, pa da mu se naplati koliko je stvarno bio u garaži, čak da mu se nadodaju i troškovi te intervencije, već ga treba odrati kao lopova uhvaćenog u krađi ili varalicu osujećenog u prevari. Ni pedeset svjedoka mu ne bi koristilo. Kadija te tuži, kadija te sudi, kadija naplaćuje!
Hajdemo to nazvati pravim imenom. To je naprosto lopovluk. Kao što bi rekao Đoni Štulić „zakonom, umjesto pištoljem“. Tko je donio taj zakon? Vlasnik i uprava garaže. Kako ga provode? Silom. Automobil je zarobljen dokle god se kazna ne naplati, a onaj tko bi ga pokušao silom osloboditi navukao bi na sebe legalne društvene organe represije. Kako se zove lopovluk uz primjenu sile? Razbojništvo.
Kako se zove onaj tko je inače mio, drag, pristojan i koristan, jedino što povremeno, kad god mu se pruži prilika, u pravilu bez iznimaka, počini razbojstvo? Razbojnik. Utoliko su i garaže u koje se danas možemo skloniti razbojničke jazbine, klopke za nevine žrtve. Mogao bih to i drugačije obrazložiti, ali ovako i ovoliko mi se čini dovoljnim.