Marketing
utihnula harfa
Gospođa Rajka bila je virtuoz na harfi. Svirala je taj instrument u orkestru Hrvatskog narodnog kazališta, a davala je i samostalne koncerte. Desetljećima je bila jedina osoba u Hrvatskoj koja je znala svirati harfu i najbolja harfistica u Jugoslaviji. Kasnije je podučavala mlađe, naučila nekoliko učenica, i svi koji danas znaju svirati harfu kod nas naučili su to od nje. Da nje nije bilo možda bi se sve nekako drugačije odvijalo, ali - obzirom da je ona bila ovdje - to da se u Hrvatskoj mogla čuti harfa i da će se i dalje čuti možemo zahvaliti samo njoj.
Kao dijete i mladić stanovao sam u istoj kući u kojoj je i ona stanovala, a kasnije sam se kao odrastao čovjek ponovo u tu kuću vratio. Nebrojeno puta sam se ujutro probudio i kroz debele zidove u savršenoj tišini jedva čujno se čulo kako ona neumorno usavršava svoj repertoar prebirući po žicama. Napinjao sam uši i činilo mi se kao da sam se probudio u raju. Već zbog toga, ako ničega drugoga, osjećao sam dužnost da joj dođem na sprovod. Ono što sam od nje samo slušajući svirku naučio jest koliko mnogo treba raditi da bi se u nečemu postalo izvrsnim.
Bila je kćerka kompozitora Antuna Dobronića, sestra jedne od naših najpoznatijih pokojnih povjesničarki Ljelje Dobronić i tetka našem znanstveniku koji radi u Americi Vuku Pavloviću. Iz kulturne intelektualne porodice, sama umjetnica, u kasnijim godinama posvetila se znanstvenom radu. Napisala je nekoliko knjiga o povijesti i teoriji harfe, a kako u svijetu ima vrlo malo takve literature, većina ih je prevedena na engleski, te je postala jedan od najvećih svjetskih autoriteta za harfu.
Kad se to uzme u obzir, to što nijedne novine nisu zabilježile da je preminula, nekako sumnjam da se to igdje spomenulo na radiju ili televiziji (ispravite me ako griješim), a da je na sprovod došlo svega četrdesetak ljudi, više govori o sredini iz koje je otišla nego o njoj. Da je u ludoj noćnoj jurnjavi smrtno stradala neka dvadesetogodišnja pevaljka koja je znala otpjevati tri note skakućući na visokim petama vjerojatno se krematoriju ne bi moglo prići ni blizu.
javascript:%20void(0);
Dobro, možda će netko pomisliti: fućkaš harfu, što nama harfa znači u životu? Možemo živjeti i bez harfe! Zašto bi se oko nekoga tko je bio stručnjak za harfu, pa makar i svjetski, imalo uzbuđivali? Naravno, u društvu u kojem je netko stručnjak za bilo što ništa ne znači dok osnovnu intonaciju sveukupnoj orkestraciji daju nestručnjaci koji se u ništa ne razumiju, u prvom redu ono čime se bave.
U dvorani u kojoj se odvijao posljednji ispraćaj tijekom obreda su ispod stropa letjele lastavice. Da se našalim ovom tužnom prigodom – anđeli su jedva dočekali da im dođe netko tko će ih podučiti kako bolje svirati, pa su poslali svoje zemaljske izaslanike. Kako u svakoj šali ima pola zbilje, kakvi smo mi to ljudi kojima je beznačajno ono što je anđelima dobro?
Post je objavljen 14.05.2011. u 07:33 sati.