Često previđamo da odgovor na pitanje koja smo i kakva zemlja ovisi o tome kolika smo zemlja. Turistički slogan „Mala zemlja za veliki odmor“ u prvom dijelu je savršeno točan. Mala smo zemlja, što može biti i prednost i mana, ali kad smo uz to još i mentalna provincija, onda to može biti samo mana.
Na to da smo provincija svako malo me nešto podsjeti. Na primjer, nedavno sam na Monitoru.hr vidio jednu vijest iz svijeta. Nisam si dao truda provjeriti kolike su to novine i portali također prenijeli, ali ne sumnjam da ih je bilo nekoliko, vjerojatno većina ostalih, jer je osnovni domaći obrazac ponašanja „kud svi Turci, tud i mali Mujo“.
Dvadeset i četverogodišnja Alexis Tyron iz New Yorka došla je na ideju da iznajmljuje umjetnine, posao joj je krenuo, pa - eto - o tome piše čak i kod nas. Sve je to lijepo i dobro, da nije jedne sitnice. Barem šest mjeseci ranije isto to je krenuo kod nas raditi i naš domaći slikar Nenad Burcar, ali je to malo koga zanimalo, nitko nije o tome pisao, a sumnjam da je polučio neki značajniji uspjeh.
U velikoj zemlji, na velikom tržištu, za neke poslove dovoljno je zainteresirati pola promila stanovništva, pa da posao bude vrlo uspješan. U maloj zemlji i cijeli promil osvojenog tržišta još ne znači da je privučeno dovoljno potrošača, konzumenata, publike... da bi se ulaganja vratila, a posao isplatio.
U velikoj zemlji poduzetnik ima petsto adresa na koje se može obratiti ako mu neka pomoć ustreba. U maloj ima svega pet, i ako među njima ne naiđe na razumijevanje nitko ga drugi ne može podržati. Što je još gore, tih pet se vjerojatno među sobom znaju, razmišljaju na isti ili sličan način, te ako čovjek samo jednom nije po volji vjerojatno će ga ostali bez razmišljanja odbiti.
Mnoge okolnosti koje određuju naš život nisu posljedica ni interesnih grupa, ni turskih osvajanja ni socijalističke prošlosti, ni kulturnog nivoa ni nacionalnog mentaliteta, ni bilo kojeg drugog izgovora koji se prigodno izvlači. Posljedica su puke činjenice da smo mala zemlja. Mnoga zbivanja u prošlosti odvila bi se bitno drugačije da smo bili velika zemlja, kao što je i mnogo toga u sadašnjosti prvenstveno time određeno. Utoliko je to što smo postali još manja zemlja samo otežalo situaciju, a to da ćemo možda (vjerojatno) uskoro (ili nešto kasnije) postati dio veće zemlje nekim će poslovima trenutačno pomoći. Za druge poslove će to biti svejedno sve dok se i druge zemlje našeg kulturnog i tradicijskog kruga (čitaj: Slovenija, BiH, Srbija, Crna Gora...) ne uključe u tu veću zajednicu.
Nažalost, za sada i do daljnjega smo bez obzira na veličinu samo provincija, o čemu svjedoči da bilo što - ako se dogodi u svijetu - kod nas postaje novost, a isto to nije novost ako nam se događa pred nosom. To precjenjivanje stranoga i podcjenjivanje vlastitoga glavno je obilježje provincije, a upravo to da smo provincija od naše veličine čini samo manu.
Hrvatskoj bi trebao neki „Institut za male zemlje“ koji bi se ozbiljno, znanstveno prihvatio toga da razjasni zašto od činjenice da smo mala zemlja većina nas trpi samo štetu, a jedino lopovima i muljatorima to koristi.