posljednje riječi za tetu Anicu

ponedjeljak, 16.05.2011.

Jedan od prijatelja iz djetinjstva s kojim sam odrastao danas živi u New Yorku. Ima već gotovo godinu dana da su mu javili da mu je staroj majci vrlo loše. U roku od sat-dva sjeo je na avion i hitno došao u Zagreb. Stigao ju je vidjeti, zateći je pri svijesti, porazgovarali su, a u noći nakon toga je umrla.

Kako sam ja organizirao niz sprovoda svojih najbližih, pa sam iskusan u takvim poslovima, posjeo sam ga u auto i obišli smo pogrebni zavod, dali oglas u novine, naručili cvijeće za pogreb i obavili sve ostalo što je bilo potrebno. S njegovom sam majkom bio toliko dobar da sam je oduvijek zvao „teta“, pa je to bilo posljednje što sam mogao za nju učiniti.

NJegova obitelj se dogovorila da će ispraćaj biti najjednostavniji mogući. Kako ona nije bila religiozna, svećenika nije trebalo naručiti. Očekivali su da će doći manje od desetak ljudi od rodbine, te ne više od šačica prijatelja i susjeda. Majka je bila već vrlo stara i većina njenih prijatelja je odavno pomrla, a preživjeli nisu bili u stanju da bi se mogao očekivati masovni dolazak.

Na dan kad je bio zakazan posljednji oproštaj u krematoriju u 13 sati i 40 minuta, oko jedanaest smo se nas dvojica našli u lokalnom kafiću. Planirao sam nakon toga otići kući, otuširati se, obrijati i presvući da izgledam barem donekle pristojno, kako je red. Iznenada prijatelj reče:

- Ipak smo naručili neku muziku... Ti bi mogao reći nekoliko riječi...

Vrisnuo sam:

- Mogao si mi to jučer reći!

Dok se vratim kući i upristojim doći će čas da krenem prema krematoriju. Nije mi preostalo vremena ni da zapišem natuknice. S druge strane, za nekoga tko mi je bio toliko blizak kao teta Anica nisam se usudio govoriti iz glave jer se nisam mogao pouzdati u sebe da me emocije ne bi ponijele, te bih svašta mogao istrkeljati. Jurnuo sam doma, otvorio laptop na vešmašini i stao pod tuš. S mokrom rukom, stojeći u kadi, zapisivao sam rečenicu po rečenicu. Još u kafiću smo kratko porazgovarali o tome što bi bilo poželjno reći, pa je između ostaloga napomenuo da je teta Anica rođena u brojnoj obitelji u kojoj je uz nju bilo još desetero braće i sestara. Iznenadio sam se jer tako nešto nikada ranije nisam čuo, ali je podatak bio pogodan da na njemu utemeljim cijeli oproštajni govor.

Tek što sam završio s pisanjem govora, nazvao je prijatelj:

- Oprosti, nije ih bilo jedanaestero djece, bilo ih je svega šestero...

Nisam imao vremena da mu kažem sve što sam mu u tom trenu poželio reći. Kako me je mogao tako zafrknuti?! S druge strane, majka mu je tek umrla, nisam mogao ni očekivati da je sasvim pri sebi. Preostalo mi je samo nabrzinu sve napisati iznova.

Poseban problem bilo mi je što mi je palo na pamet da će događaju prisustvovati nekolicina religioznih ljudi koji će doći s očekivanjima kako bi takva prigoda trebala izgledati, pa nije red da ih razočaram, a kamoli da iskoristim priliku i izvrijeđam religioznost i svećenike. Lako njima, njihova organizacija već stoljećima uvježbava pogrebne rituale, koliko su se oni naučili toliko su naučili i ljude na ono što izvode. Oko jedan i petnaest napisao sam posljednju točku, kliknuo za ispis dokumenta, pričekao da papiri izađu iz printera, uskočio u auto i juruo preko grada kao glavni junak u akcionom filmu.

A u krematoriju - dvorana dupkom puna. Sakupilo se valjda sto i pedeset ljudi. Još bez daha od jurnjave jedva sam se oporavio dok su okupljeni pjevači nešto pjevali, a zatim stao iza mikrofona. Uzevši u obzir kako je govor nastao nisam nezadovoljan kako je ispao.

Okupili smo se ovdje da bi se rastali od Anice Komarice, rođene Vukotić, dobre žene koja je svakome od nas bila nešto drugo i nešto drugo značila, ali svima bila dovoljno dragocjena da se danas okupimo. Kakav je već život, došli bi i mnogi koji su već ranije otišli poput nje sada, mnogi koji su predaleko da bi mogli doći, mnogi koji nisu ni saznali da se danas okupljamo, mnogi koji su iz tko zna kojeg razloga spriječeni. Utoliko ovdje stojimo svatko sam za sebe, ali svi zajedno kao predstavnici svih ljudi koji su je znali i cijenili.

Glavninu svojih godina Anica je proživjela u drugačijem svijetu od današnjeg, u svijetu bez mobitela, u kojem se susjedi nisu najavljivali telefonom da bi dogovorili susret za nekoliko dana, u kojemu se kućna vrata nisu zaključavala ni po noći. Kao dijete sam dolazio u njezinu kuću kao u svoju i mogu reći da sam dijelom odrastao i kod nje. Nijedna druga žena na svijetu nije znala ispeći štrudlu od trešanja poput moje pokojne bake - osim Anice. Sad, kad je i ona pokojna, nikada više neću okusiti takvu štrudlu, i ta sitna banalna pojedinost govori kako ima ljudi koji su nam nezamjenjivi, a upravo taj gubitak pokazuje koliko su nam bili značajni i dragocjeni.

Naravno, spominjanje štrudle je samo simbolična naznaka bogatstva života unutar kojega je kuharsko umijeće bilo samo jedna nit. Anica je bila žena koja je držala tri ugla kuće, ali je isto tako - kada je zatrebalo - s oružjem u ruci krenula braniti cijeli svoj narod, ostvarenja civilizacije i temeljne civilizacijske vrijednosti. Drugi svjetski rat završila je tako da je proglašena kapetanom prve klase, pa i u tome ima neke simbolike - bila je prvoklasna u svemu, čemu svi ovdje možemo posvjedočiti. Rođena je u brojnoj obitelji u kojoj je bilo šestero djece, pa je tako od samog početka bila svjesna da nam je živjeti među ljudima i da su drugi ljudi ne samo sadržaj i ogledalo naših života, nego upravo zajednički život s drugima daje smisao i našim životima.

Anica nije bila jedna od onih koji vjeruju da ćemo se nakon smrti ikada više sresti na nekom oblaku svirajući harfama. Utoliko je naš današnji rastanak konačan. Ona se vratila ondje gdje je bila prije rođenja, ali ne u ništavilo jer ni njega ondje nema. Ona ostaje među nama po onome što je svakome od nas podarila, pa i po tome što ćemo od toga i bez spominjanja njenog imena uspjeti podariti drugima. Ljudi, rastajemo se od čovjeka.

Pri konačnom rastanku s jednim od nas postavljamo si pitanja na koja nema odgovora i ne zavaravajući se prividnim rješenjima ipak možemo naznačiti smjer u kojem se rješenje možda nalazi. Što je mogla znati užarena planeta na početku vremena o kamenju, vodi i zemlji koji će je jednoga dana prekriti? Ništa. Niti je imala mehanizam s kojim bi išta znala. Niti bi s njim - da ga je i imala - mogla išta znati. Što je moglo znati kamenje, zemlja i voda o živim stanicama koje će na njoj niknuti? Ništa. Što su mogle znati prve žive stanice o biljkama koje će prekriti površinu planeta i dubine mora? Ništa. Što su mogle znati biljke o životinjama koje će se razviti u nebrojeno vrsta s najrazličitijim sposobnostima? Niti su imale čime znati niti su mogle išta saznati. Ni najpametnija životinja nije mogla predvidjeti pojavu čovjeka i premda nas neke od njih iz svog ugla sagledavaju, ni najpametnija životinja ne može razumjeti čovjeka. Na isti način ni mi, ljudi, ne možemo reći što će biti nakon nas, a vjerovati da s nama sve završava jednako je ograničeno kao da su alge vjerovale da nakon njih neće biti ničega ni ikoga. Sve religije suočene s pitanjem života objašnjavaju tajnu njegova postanka s tim da je u početku bio nekakav bog. Nakon stotina tisuća godina tijekom kojih se čovječanstvo suočava s tim pitanjem možemo možda pomisliti da je nešto poput boga, u ljudskim kategorijama prostora i vremena, zapravo na kraju, te da je svaki od naših konačnih života samo mali korak na tom putu. Ako postoji nešto takvo onda ono živi u sasvim drugim okolnostima i barata sasvim drugim kategorijama nego mi, pa ni riječ „živi“ nije primjerena jer ni ljudsko vrijeme ondje ne postoji. U nekakvim nama neshvatljivim sferama možda postoje sva naša vremena istovremeno, svaki trenutak svakog našeg života, pa smo - našim rječnikom i unutar našeg okvira mišljenja - zapravo vječni, a da to ne možemo ni dokučiti ni spoznati. Možda, jednom, ali do tada nam preostaje samo konačan rastanak, a u našem svijetu to je samo to i ništa više.

U našem svijetu pokojna Anica je bila kćerka majke Ane i unuka Ane, treća Ana u izravnoj krvnoj liniji. Zvonkova supruga, majka Ratku i Goranu, baka Borjanu, Draženu i Igoru, Ružina sestra, rodbinski, prijateljski, poslovno i susjedski povezana s mnogima. Rođena u Koprivnici godine 1924, stjecajem životnih putova provela je godine u Indiji i Turskoj, umrla u Zagrebu. Ti šturi podaci su poput štrudle: čvrsti omotač koji sadrži bogat sadržaj. Mi ovdje okupljeni posvjedočujemo da Anica nije živjela uzalud, da je iskoristila čudo života na najbolji mogući način.

Ostat će u našim trajnim uspomenama, slava joj.

- 10:46 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>