četvrtak, 12.05.2011.

sunčeva svjetiljka

„Dionin“ dućan u koji svakodnevno svratim zbog kruha, mlijeka, toaletpapira i takvih uobičajenih nabavki svako malo ima nešto „na akciji“. Kao da mi nije dovoljno upozoravajuće da se akcijom naziva prodaja, prije neki dan nisam odolio kupiti solarnu svjetiljku za svega 20 kuna.

Donio sam stvarčicu kući i zadubio se u nju. Čudo tehnologije! Zabode se u vrt ili u zemlju u tegli s cvijećem na terasi, preko dana sakuplja sunčevu energiju, a noću svijetli. U doba mog djetinjstva tako nešto mogao je imati samo Den Deri, Flash Gordon i slični SF-junaci djetinjstva. Još za mene nedavno, prije četvrt stoljeća, da mi je netko pokazao tako nešto udivljeno bih zinuo i dvije-tri tisuće maraka smatrao sasvim primjerenom cijenom. A danas – dokle smo došli! – prodaje se u dućanu svakodnevnih potrepština za dvadeset kuna!

Veselo sam zapiknuo svjetiljku u teglu s cvijećem iako mi uopće ne treba, ali neka kad srce veseli, pogotovo za tu cijenu. Pojavio se samo jedan problem – svjetiljka ne radi.

Preciznije, nisam pažljivo pročitao upute. Pronašao sam najjače povećalo u kući, proučio što piše na etiketi i otkrio da ima neki „on-off“ prekidač koji treba uključiti. Aktivirao sam ga, svjetiljka je zasvijetlila oko pet sekundi i nakon toga već četiri dana ništa je ne može nagovoriti da to ponovo uradi.

Što da napravim? Da pronađem nekoga tko popravlja solarne svjetiljke? Za tramvaj ili parking platio bih više nego da kupim novu. Garanciju nisam dobio niti sam se sjetio tražiti za nešto tako jeftino. Da odem u dućan i pokušam vratiti? Prodavačice bi je vjerojatno čak i primile, ali što će one sa svjetiljkom kojoj je stalak za zapikavanje zaprljam zemljom u koji sam ga zabio? Da stvar izgleda kao nova bez riječi bi je vratile među ostale neprodane svjetiljke. Da pokvarim svoj dobar odnos s njima, godinama građen, zbog kojega ne prave problema ako mi za račun uzmanjka kuna ili dvije ili ako zaboravim novčanik, jer znaju da ću se već za sat-dva vratiti i platiti što dugujem, a neću tražiti da mi izbroje baš svaku lipu, pa ni kunu kusura. Da tužim proizvođača ili nabavnika? Zbog tako sitne love ne isplati mi se gubiti vrijeme, živce i novce.

Svjetiljka očigledno vrijedi i manje nego sam je platio. Ako odbijem od cijene trgovački rabat, troškove transporta, pa uračunam da je kupljena na veliko, pojedinačno mora da je svaka koštala u proizvodnji manje od kune. Koliko para, toliko i muzike.

Primjer te solarne svjetiljke ne govori samo o napretku tehnologije i tome da masovna proizvodnja pojeftinjuje proizvode. On još više govori o tome da se takve „akcije“ ne može poduhvatiti netko tko bi proizveo petnaest, sto i pedeset ili čak tisuću i petsto takvih stvari. To može samo netko tko ima veliki kapital, tko će proizvesti na desetke ili stotine tisuća komada proizvoda i ima veze da ih rasturi širom svijeta. Drugim riječima, svijet je ustrojen tako da zarađuju samo oni koji već imaju novaca, a oni koji nemaju na svaki način samo osiromašuju. To je ta „akcija“.

Na kraju, svjetiljka koja ne svijetli osvjetljava daleko više od onoga što je obećano. Ono ništa što isijava kao reflektorom otkriva karakter našeg vremena. Nisu potrebne nikakve teorije zavjera i tajnih društva da bi se protumačilo tko upravlja svijetom. Svi su oni uvršteni u javne poslovne imenike.
- 20:25 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (16) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker