Godine 1970. nabavio sam Rollei 35, tek izašli fotoapoarat veličine kutije cigareta, i odonda do danas uvijek imam fotoaparat uza se. Kasnije sam nabavio jedan od prvih digitalnih aparata, a zatim su uslijedili sve noviji i noviji modeli. Prvio je pravio slike od milijun i tristo tisuća piksela, drugi od dva i pol milijuna, naredni od tri i pol, a danas nosim Lumix s optičkim zumom od 16X koji bilježi fotografije na dvanaest i pol milijuna točaka. U tom razdoblju nije mi se dogodilo više od pet puta da sam nekako zaboravio fotoaparat kod kuće i čim sam to shvatio nadalje sam se osjećao kao da sam izišao bez hlača i samo sam hrlio da se vratim kući što prije i oboružam se.
Posljednjih četvrt stoljeća na isti način uvijek nosim uza se i mali diktafon. U početku su to bili diktafoni na male kazete, zatim na mikrokazete, a otkako su se pojavili digitalni diktafoni već sam ih četiri izmijenio. Diktafoni mi služe kad noću šećem psa mračnim parkom, ako mi štogod padne na pamet, kakva misao ili neka zgodna formulacija, da ih odmah zabilježim. Naučio sam, ako se odmah ne zabilježi, obično se nekoliko minuta kasnije sve zauvijek izgubi. Tako i početak ovog teksta govorim u diktafon, pa ću čim dođem kući prepisati ga u kompjutor i završiti ostatak dok mi je ono što želim reći još svježe u glavi.
Kako često šećem noću, kroz mrak, uz blokić i pisalicu uvijek imam i tanku baterijsku svjetiljku, Maglite, koja se već mnogo puta pokazala vrlo korisnom.
Posljedica svega toga je da svako malo moram kupovati svježe baterije. Barem jednom mjesečno nabavim velika pakiranja AA i AAA baterija i izmijenim ih u svojoj opremi da mi se ne dogodi da nešto ne radi kada mi zatreba. Sva sreća da mi još ne treba pacemaker.
---------------------
Neko sam vrijeme radio posao zbog kojega sam često sretao strance iz raznih zemalja. Jednom prilikom je navratio mladi Amerikanac koji je prije toga šest mjeseci putovao uzduž i poprijeko Jugoslavije. Svidio mi se, a stekao sam osjećaj i da sam ja njemu simpatičan, pa sam predložio da se nakon radnog vremena nađemo na Cvjetnom trgu. Obradovano je prihvatio, tim više što ionako nije imao ništa drugo raditi.
Bio je ugodan, sunčan dan i dotjerane lijepe djevojke su kuljale posvuda uokolo nas. U opuštenom raspoloženju prvo smo neslužbeno komentirali neka poslovna pitanja, zatim prešli na izmjenjivanje podataka o osobnim životnim prilikama, usput popratili poneku djevojku u prolazu prigodnim ocjenama, asocijacijama i željama, krenuli u razmjenu anegdota iz vlastitog iskustva i i trenu je prošlo dva-tri sata. Sve je bilo dobro dok ga nisam upitao kakve će uspomene ponijeti iz boravka u Jugoslaviji. Naveo je niz toga što mu se svidjelo, pa me zanimalo da li je bilo ponešto i što mu se nije svidjelo. Reče on – nije. Sve je bilo dobro i pohvalno. Ma dobro, nasmijem se, zar nije u tim putešestvijama naletio na neljubaznog portira ili konobara? Reče on da nije, svi koje je sreo bili su vrlo besprijekorno uslužni. Ponegdje gdje je dolazio trebao se prijavljivati i odjavljivati, obraćati državnoj i lokalnoj birokraciji: zar nije negdje naletio na neljubazne i indolentne birokrate. Reče on da nije, svi su bili maksimalno susretljivi. To me već začudilo, pa sam nastavio propitkivati nije li igdje naletio na nešto što ga je začudilo kako se radi traljavo, pogrešno, glupavo, bezvezno... Reče on da nije, sve što je vidio bilo je da ne mož' bolje. Tu sam se razgoropadio i počeo nabrajati niz toga s čim se morao susresti, a da ga je kao Amerikanca zgranulo. Ne, ništa od toga nije vidio, dapače suprotno, sve je po njegovim riječima bilo idealno. Nijedan taksist u Jugoslaviji mu nikada nije naplatio sumnjivo mnogo za vožnju, svi su razumjeli što je želio reći ili pitati, topla voda u svim hotelima bila je na najboljoj temperaturi. Naposljetku sam pitao nije li igdje naišao na popišan i zasran zahod. Nije. Svi zahodi na koje je išao bili su uredni i čisti, svi su vodokotlići radili i svagdje je bilo toalet-papira. Putovao je vlakom i autobusom i svratio na mnoge javne zahode na kolodvorima, zar su i ti bili bez zamjerke? Reče da jesu. I na zagrebačkom autobusnom kolodvoru? Da. I na splitskom autobusnom kolodvoru? Sve je bilo kao u svjetskim hotelima s pet zvjezdica. I u Beogradu? I u Beogradu. Bio je i u Prištini i na Kosovu, zar ni ondje nije naišao na uneređen wc? Ne, svi zahodi koje je vidio u Jugoslaviji bili su ogledno primjerni, nigdje nije vidio ni potrgane keramičke pločice na zidovima.
Gledamo se nas dvojica i više nisam znao što reći. Je li on normalan? Rastao sam se od njega zbunjen, nabrzinu, da se ne bih sasvim razgoropadio i počeo vikati na njega. Do tada mi je djelovao razumno, uravnoteženo, srdačno, no ono što je tvrdio bilo je nevjerojatno. Što mu bi? U šest mjeseci nije uočio ama baš ništa što mu je zasmetalo! To naprosto nije bilo moguće.
Navečer, a zapravo je već bilo gotovo pred jutro, kad sam se potpuno ispražnjenih baterija svlačio za odlazak u krevet, dok sam odlagao jaknu i košulju preko naslona stolice, pogled mi je pao na džepić na prsima. Ondje je izvirivao gornji rub diktafona s prepoznatljivim otvorima mikrofona. Odjednom mi se sve razjasnilo.
Zamislio sam Amerikanca po povratku kući, kako se okupljaju prijatelji da im priča što je doživio, pa zapanjeno i zgroženo slušaju: zamislite, naposljetku sam sreo i jednog KGB-ovca! Nastupio je prijateljski i srdačno, pravio se da je sve najnormalnije, a cijelo vrijeme sve snima, kao da nisam vidio! Mikrofon mu je virio tu, na prsima, kao da ne znam što je mikrofon! Naposljetku me je pokušao isprovocirati, da kažem nešto protiv države i sistema, ali se nisam dao!
A zapanjeni sunarodnjaci zadivljeno slušaju otvorenih usta kako je lukav, kako se nije dao. Tko zna kako bi završilo da je nasjeo? Završio bi u nekom gulagu, u Sibiru, progutala bi ga noć! On ima svoju istinu, on joj je svjedok! Kao da ne znam tu istinu, kao da i ja nisam čitao LeCarea i Solženicina!
Zapravo sam bio te večeri pozvan na neki tulum s obiljem dobrih ženskih, a time što me je toliko razljutio i razočarao na samom kraju razgovora preduhitrio me je da pozovem i njega ondje gdje bi se sigurno izvrsno proveo. Jedino što se nadam da Amer nije svoje uspomene pohranio negdje u formi izvještaja na osnovu kojega sam trajno klasificiran u nekim povjerljivim dokumentima koji bi me spriječili dobiti vizu, pa da nikada više ne vidim Disneyland.
|