|
TRAG DOBROTVORA I ZLOTVORA  Iznad Cmroka u blizini bivšeg „Šumskog dvora“, u tuškanačkom parku pored odavno zatvorenog javnog zahoda, te na Rokovom perivoju, stajale su i radile tri javne pumpe iz kojih se svaki namjernik mogao napiti i konja napojiti. Postavljene su vjerojatno još u vrijeme Austro-Ugarske, od masivnog lijevanog željeza da su praktički bile neuništive, uz uvjet da ih se ipak kad-tad provjeri i dotjera. Od nedavno ih više nema. Umjesto njih ondje su sada samo prazne betonske ploče. Kome su mogle smetati? Vjerojatno upravo onima čija je dužnost bila da o njima brinu. Nakon što su ih uklonili, više nema ni brige. Uz mjesto gdje je stajala jedna od njih ostao je samo vandalski uništen idiotski natpis da je s pumpe zabranjeno pojiti životinje. Jedna takva pumpa ostala je na Britanskom trgu, ali kako je krenulo – pitanje je dokle će.   Grad ne čine samo zgrade, ulice, javne ustanove, javni promet i raznorazni monumenti. Grad čine i javne pumpe, klupe i javni zahodi. Naime, naiđe li namjernik, naročito ako tek upoznaje grad, pa ožedni, razliku čini može li se napiti na svakom uglu ili mora ući u neku gostionicu i platiti za piće. U prvom slučaju se za grad može reći da je gostoljubiv i prijateljski, u drugom da je netrpeljiv prema došljacima i gramziv jer ih kani samo opeljušiti ako već dođu. To se vidi i potencira i klupama i javnim zahodima, da li putnik može prisjesti i odmoriti se bilo gdje ili mora u hotel, može li se olakšati ako ga snađe nužda ili se ne smije micati daleko od svratišta u kojem je odsjeo. Grad koji je neprijateljski nastrojen prema došljacima, neobazriv je i prema svojim vlastitim stanovnicima. Bilo koji građanin može se uputiti podalje od svoje kuće, ožedniti, umoriti ili da ga stisne nužda. Taj problem ne postoji u naseobinama koja imaju manje od sto kuća, gdje se svatko u pet minuta može pješke vratiti do svog doma. Onima koji su rođeni i odrasli u takvim mjestima teško je pojmiti o čemu je riječ. Bez javnih česmi, klupa i javnih zahoda grad se pretvara u mnoštvo izoliranih zgrada, što također onima čija briga za okoliš prestaje na ogradi vlastita vrta nije nikakav problem. Njima nije, iako nije slučajno da su poznati dobrotvori kroz povijesti gradili česme, kao što ih zlotvori uništavaju, eksplozivom, artiljerijom i komunalnim odlukama. Grad se pokazao otvorenim da neprestano prima u sebe mnoštvo onih koji dolaze, pruža im priliku i da postanu prvi građani, gradonačelnici. Po svakom, pa i arhaičnom poimanju poštenja trebali bi mu uzvratiti time da ga učine boljim, a ne da ga devastiraju. Oni koji su došli donijevši skučena mjerila imaju priliku da ih razviju, unaprijede. U protivnom su zaista zavrijedili da se vrate odakle su došli. Zaista je surovo, kako piše Igor Mandić, kad demonstranti kreću iz Varšavske noseći kufere na kojima piše "S ovim si došel, s ovim odlazi!" i sve što on piše o toj poruci stoji, osim što je nešto propustio napisati. Tim postupkom demonstranti samo vraćaju isto jednome od onih koji su svojevremeno to priređivali drugima, neka i sam vidi kako je to. Još i više, dobrodošao je svako tko je došao u novu sredinu s ciljem da doprinese toj sredini tako da svima, pa i njemu, bude bolje, što podrazumijeva da je i među demonstrantima u Varšavskoj bilo onih koji su došli u Zagreb tek pred koju godinu. Međutim, nije dobrodošao onaj koji je došao s jedinim i isključivim ciljem da jedino njemu bude bolje, bez obzira je li za to potrebno posjeći stabla na Dubravknom putu i slično. Ovi posljednji ponašaju se kao komandosi ubačeni na neprijateljski teritorij s ciljem da počine što više štete prije nego ih otkriju, da se infiltriraju što dublje i što više kako bi mogli više štete počiniti. Oni zaista nisu zavrijedili piti vodu s Manduševca. |
|
PROSIJANI BLOGERI Otprilike prije pet godina na internetu su počeli bujati blogovi, vrsta web-stranica za čiju izradu nisu bili potrebni ni posebni programi ni znanje veće od onoga da se uključi računalo i priključi na internet. Kako su to znanje imali svi koji su zalazili na internet, svi su odjednom mogli od pukih korisnika postati i stvaratelji sadržaja na interentu i mnogi tome nisu odoljeli. Broj novootvorenih blogova se iz mjeseca u mjesec udvostručavao, tako da najpoznatije blog-rojilište kod nas, Blog.hr, danas udomljuje vjerojatno otprilike milijun blogova. Milijun blogova u zemlji od četiri milijuna stanovnika sigurno ne znači i postojanje toliko aktivnih blogera jer su mnogi od njih otvarali i više od jednog bloga, a vremenom su mnogi i odustajali od već otvorenih blogova. Moguća je samo procjena da je danas aktivnih blogera u Hrvatskoj otprilike sto tisuća, desetak tisuća više ili manje. Dvije su bile glavne zamjerke blogovima. Prva da su nepregledni, da u njima ima svašta, ali se posjetitelji teško mogu snaći u tom mnoštvu. Druga je bila da su nekvalitetni, da se nudi obilje beznačajnog i narakadnog sadržaja. Kako su blogovi bili odraz onih koji su ih stvarali, podaci o blogerima su uvelike objašnjavali zašto su blogovi upravo takvi kakvi jesu. Pokušavajući prepoznati svoje korisnike, Blog.hr je u nekoliko navrata pokušao saznati tko su i kakvi su oni. Rezultati jedne ankete iz 2007. godine pokazuju godišta onih koji su tada bili aktivni blogeri:  Skupine "manje od 13", "od 13 do 17" i "od 17 do 23 godine" zajedno obuhvaćale su više od 75% blogera. U kategoriji od 24 do 50 godina nije bilo ni dvadeset posto ljudi. Blogovi su bili izrazito mladenački, a za mnoge bi se moglo reći i nedorasli. Nedavna anketa Bloga.hr pokazala je suštinski drugačiju sliku:  Mlađih od 24 godine sada nije ni 35%, dok je onih od 25 do 50 godina 45%, a porastao je i udio blogera starijih od pedeset godina. Istovremeno je zamjetno i smanjivanje broja ljudi koji su odgovorili na anketu. Blogerska populacija je ostarila, sazrela. Dva su razloga toj promjeni. Najznačajniji je pojava "društvenih mreža" poput Facebooka koje su privukle mlađariju. Blogovi su zahtjevniji. Kvalitetan blog ipak zahtjeva da onaj tko se na njemu javlja ima što objaviti i zna kako to uobličiti. Na Facebooku i sličnim servisima mogu se javljati i oni koji nemaju reći išta više od neke lapidarne izjave, usklika ili "smajlića". Taj egzodus nedoraslih i pubertetlija s blogosfere primjetljiv je u komentarima među kojima su gotovo sasvim iščeznuli oni poput "Kiss! Blog ti je supač! LOL! Wow!" Drugi je razlog što je pod održavanja vjerojatno odustao znatan broj ljudi koji su isprobali što to jeste i otkrili da im iz bilo kojeg razloga to ne odgovara. U blogosferi su ostali oni koji se mogu nositi s njezinim zahtjevima, a još uvijek značajan broj mladih ljudi govori da su to vjerojatno oni koji su zreliji i ozbiljniji od svojih vršnjaka. Da je blogosfera ostala zanimljiva i utjecajna i usprkos zaustavljenog rasta broja blogera, vjerojatno zahvaljujući upravo uozbiljavaju strukture korisnika, pokazuje i nedavni slučaj objavljivanja registra branitelja. Da nekolicina utjecajnih i čitanih blogera nije gotovo istovremeno objavilo da je on dostupan i poveznice kojima se do njega može doći vjerojatno nitko ne bi ni znao da je objavljen negdje u bezmjernim i nepreglednim prostranstvima interneta. Blogeri su se prosijali i ostali su uglavnom oni koji imaju neku težinu, dok su oni lagani odlepršali. Moglo bi se reći da je ovom slučaju promjena kvantitete urodila novom kvalitetom. |
|
Znate kako to ide - na prvo gledanje zastaje, koči se, propinje, požuruje, grči se.., ali na "replay", pri ponovnom gledanju teče glatko, bez prekida. I još ona ikona s četiri stelice donjem desnom uglu rastegne sliku preko cijelog ekrana! Nikako ne mogu procijeniti je li ova glazba čemu… Već mi je sam vizualni nivo jedna muzika. Jedini komentar za koji sam u ovom trenu sposoban je ovaj mačak: |
 Tri-četiri puta sedmično moram poslom u centru grada ostati tri do pet sati. Parkiranje na otvorenim prostorima je svugdje (ako ga se nađe) ograničeno na jedan ili dva sata. Postoji i mogućnost cjelodnevne karte, ali to me ne zanima jer nikada ne kanim ostati cijeli dan. Dakle, moram u garažu. Četiri sata parkiranja u garaži koštaju 28 kuna. Pedeset sedmica godišnje u tri do četiri navrata puta 28 kuna (50 X 3,5 X 28) je 4.900 kuna. To je minimum koji mi ta garaža godišnje naplati. Išao sam pitati koliko bi me koštala godišnja parkirna karta. Jedanaest tisuća kuna! (11.000!) Imaju li neku drugu vrstu godišnje karte koja bi mi više odgovarala? Nemaju. Unaprijed mogu kupiti samo osam sati parkiranja svakodnevno ili ništa, a ako budem toliko blesav da to platim, mogu ostati i više. Kakva je to pretplata po kojoj sat parkiranja košta više nego da se zbroje svi sati stvarnog parkiranja po punoj cijeni?!  Pristalica sam velikih javnih garaža u gradu, podržavam da su promet i parkiranje sređeni, jasno je da to treba i naplatiti, ali tri stvari nikako ne mogu prihvatiti i silno me živciraju. Prvo, regulacija nekih segmenata gradskog saobraćaja koja podrazumijeva postoji zadovoljavajući javni prijevoz, dovoljno mjesta za parkiranje i da je sve ostalo ne mož' bolje - čega nema. Drugo, cijena naplate koja je prihvatljiva za najbogatijih 5% stanovništva. Treće, sistem je uglavljen tako da je svaki građanin koji slijedi sve propise nužno natjeran da svako malo postane prekršitelj i to mu se papreno naplati (o čemu sam pisao u nekoliko ranijih navrata).Drugi primjer - svojevremena kritika da "Zagrebparking" naplaćuje neustavne kazne urodila je time da su uveli tzv. "dnevno parkiranje". Ne ulazeći u to koliko je i to zakonito, u prvi mah inovacija djeluje kao poboljšanje. Recimo, umjesto 400 kuna harača sada treba platiti svega 100. Koliko i kakvo je to poboljšanje vidi se tek kad se prisjetimo da postoje dvije grupe građana: oni kojima je i 100 kuna mnogo i oni koji bahato ostavljaju aute bilo gdje ne osvrćući se na to koliko košta. Zanemarujući sve matematike i statistike i oslanjajući se na golo iskustvo vidim samo jedan učinak te inovacije: kome je 400 kuna mnogo - mnogo je i 100, a kome je 400 kuna ništa, 100 kuna je manje od ništa. Sirotinju se i dalje guli, a bogatune se gladi peruškama. Francuska revolucija nije počela time da je narod krenuo na kralja, nego na Bastillu. Ako jednog dana Zagrepčani krenu na "Zagrebparking", biti ću u prvim redovima. |
 Marina Vujčić udovica je prije nekoliko godina prerano preminulog književnika Borislava Vujčića. Na promociji njezinog prvog romana "Tuđi život" prije neki dan u "Profilu" okupilo se mnoštvo ljudi, da ih više ne bi ni stalo, usprkos tome što se pola sata prije početka prosuo po gradu pljusak koji je sigurno spriječio neke ljude da dođu. Promocija je - po kriterijima promocija - bila vrlo uspješna, no usprkos tome što je zabilježilo nekoliko fotografa, narednog dana nisam o tome u dnevnim novinama našao ni retka. Posljednja je na promociji govorila sama autorica, Marina. Do tada se hvalila njezina vještina pisanja i kako je dobro obradila temu ljubavi. Biranim riječima i opširno obrazlažući zašto zahvalila se Dragi Glamuzini, glavnom uredniku "Profila", Ani Bogišić, urednici knjige, Milani Vuković-Runjić na govoru na promociji, vlastitom sinu na potpori i strpljenju dok je gotovo godinu dana pisala, Jasni Bilušić, koja je čitala odlomke iz romana, a zatim je završila vrlo kratko, prepričavam po sjećanju: - … a zahvaljujem i onome kojega ovdje nema, Bori s kojim sam naučila sve što znam o ljubavi i pisanju. Zatekla me nespremnog, kao na lijevoj nozi, i samo mi se stisnulo u grudima i grunule su mi suze. Lapidarnost te zahvale davala joj je posebno dramatičan ton jer je bilo jasno da bi o tome mogla pričati najviše. Srećom sam se uspio izvući promucavši začuđenim osobama pored sebe da me muči prehlada, što je bilo dovoljno da dobijem na vremenu dok se nisam pribrao. Iako sam Boru poznavao decenijama, nismo bili toliko prisni da bih ga mogao nazvati prijateljem, ali me je njegova smrt svejednako pogodila. Mnogo puta smo sjedili zajedno na kavi i vrlo otvoreno i srdačno pričali uglavnom o književnim temama ili aktualnim kulturnjačkim tračevima, a njegovu tadašnju suprugu vidio sam možda jednom ili dvaput u prolazu, na manje od minutu, pri čemu mi je ostavila dojam da se radi o rasnoj plavuši koja ne zna do tri nabrojati. Tek kasnije, kada smo počeli oboje raditi na istom projektu, otkrio sam koliko je prvi površni dojam bio pogrešan. Marina još uvijek živi sama, premda sa sinom, ali ne očekujem i da će zauvijek tako, a kao prijatelj se nadam da se će što prije naći u novoj zadovoljavajućoj vezi. Ipak, jedan od razloga zašto su me njezine riječi toliko ganule bila je i pomisao - na udovici se vidi koliko je brak bio dobar. Po kolopletu asocijacija prisjetio sam se i svog pokojnog prijatelja Milana Milišića i njegovog nenadmašnog naslova pjesničke zbirke ŽIVJELA NAŠA UDOVICA! Asocijacije učas daleko odvedu i prizvale su u sjećanje davno zapisani stih na koji nisam pomislio desetljećima: …i ako ništa ne ostane od nas, već jedna pjesma i dobar glas, i to će biti mnogo. |
 Glavni lik romana je ženska koji voli čitati. Dograbila se neke knjige i čita čak u autu dok pred semaforom čeka da se promijeni crveno svjetlo. Iz susjednog automobila spazi to neki tip, te mu se njezina čitalačka strast toliko svidi da se zakači za nju i počne je slijediti. Tako počinje jedan od zapleta u romanu. Epizoda je zanimljiva. Tip koji se zakačio kasnije kaže da ga je privukao njezin čitalački žar. Istovremeno nije slijep i priznaje kako je ona zgodna ženska, ali tome ne pridaje posebno značenje jer svakodnevno viđa stotine lijepih ženski, ali ne trči za svima. Što je zapravo bilo posrijedi? Da je ženska bila neatraktivna, da mu se nije svidjela kao ženska, njezino čitanje na semaforu bilo bi mu samo simpatično, ali ne bi bilo dovoljno da momak krene za njom. Dakle, krenuo je za njom zato jer mu je bila zgodna. Tek na pitanje zašto je među svim zgodnim ženama koje svakodnevno viđa krenuo upravo za njom odgovor je - zato što je čitala. Po čemu je čitanje, koliko god bilo simpatično, toliko važno da može nagnati momka da slijedi nepoznatu ženu? Banalni odgovor da nepoznata ima dvije pozitivne karakteristike (zgodna je + pasionirana čitateljica) nasuprot svim ostalim nepoznatim zgodnim ženskama koje imaju samo jednu (zgodne su), nije dovoljan. Sve nepoznate koje mimoilazimo na ulici sigurno imaju još neku pozitivnu karakteristiku koju bi otkrili da im priđemo, ali im ipak ne prilazimo. Pravi odgovor je u tome da je i momak načitan, da je na prvi pogled uočio "srodnu dušu", a kad su već "srodne duše" lako bi mogli naći "zajednički jezik", a nakon što nađu "zajednički jezik" - pod pretpostavkom da ona nije zauzeta na drugoj strani i da je i on njoj jednako zgodan - kada će se spanđati samo je pitanje vremena. Da je mislio da joj se neće svidjeti, da će dobiti sigurnu odbijenicu, ne bi ništa ni pokušavao. Drugim riječima, formula privlačnosti ima tri sastavna elemenata. Prvi je da privlačna osoba ima poželjne osobine koje je čine vrijednim ciljem. Drugi je da postoji način kako se može zadobiti njezina naklonost, put do nje, ulaz, poveznica, što je izdvaja od svih drugih mogućim ciljeva. Pučki rečeno - da je dostupna. Treći je da onaj tko poželi ima dovoljno samopouzdanja da bi mogao biti prihvaćen. Kroz povijest je u slučajevima usklađenosti prvog i trećeg elementa obično drugi bio problem: kako joj prići i da li će mi prići? Internetske komunikacije (chatovi, blogovi, "Iskrice" i slično) preokrenule su situaciju. Drugi element više nije problem. Problem su postali prvi i treći element: da li su na oba kraja komunikacije osobe koje si odgovaraju i kako to provjeriti. Mnogo se može razbrati već iz pristupa, ali na kraju ipak ostaje onaj ključni moment, trenutak kada se stvarne osobe napokon sretnu oči u oči, koji je nekoć bio na samom početku, a danas je često na samom kraju. "Tuđi život" priča između ostaloga o isprepletenosti starog i novog načina (koji imaju svojih prednosti i mana) u vremenu dok još nije iznađen neki treći kojim bi svi bili zadovoljni. |
 Ne samo da bismo toliko potrošili da smo preko vikenda skoknuli do Makarske, nego sam četvrti-peti dan postao svjestan užitka koji nije bio istaknut u turističkoj ponudi niti mi je palo na pamet da ga očekujem. Nakon što je paket-aranžman bio plaćen više ništa nije trebalo plaćati, pa je osjećaj ondje bio kao da je sve besplatno i koliko god to zapravo bilo zavaravajuće, stvarna posljedica bila je da o novcima uopće nije trebalo misliti, a kamoli brinuti. Ako me je zainteresirao koktel koji je netko pio za susjednim stolom, naručio sam ga, otpio gutljaj, i ako mi se nije svidio naručio drugačiji, a ako mi se svidio zatražio drugi bez pitanja koliko to košta. Dapače, daleko od domovine tih dana nisam kupovao ni novine, a nije bilo straha da ću u poštanskom kastliću zateći neki račun od kojega će me šlag trefiti. Sve zajedno, upravo zbog toga sam se opustio i odmorio više nego da sam proveo mjesec dana kod kuće ništa ne radeći, a u svemu što sam koristio uživao sam nemjerljivo više nego da sam u podsvijesti preračunavao koliko ću to trebati platiti. Naravno da sve ima svoju cijenu. Da smo išli u sezoni platili bi dvostruko više. No čak i tada ostao bih u uvjerenju da se isplatilo. |
 Makinalno listam - evo Belme Hodžić! Gledam slike. Lijepa mlada žena. Naslov članka "Želim se udati i osnovati obitelj". Aha! Ona se zapravo već rodila, odrasla, i sada bi i sama htjela postati majkom. Lijepo. Ali - da li to mene zanima? Da li to ikoga zanima osim onoga koji je odabran za oca, njihovih roditelja i nekolicine prijateljica i prijatelja? Pročitam otprilike dva reda teksta. Ona je tv-voditeljica! Ne znam tv-voditeljice jer uopće ne gledam televiziju. Ako slučajno prođem pored nekog upaljenog prijemnika jedino što me pože zadržati da buljim minutu-dvije jest ako je na ekranu Nikolina Pišek. Evo i Nikoline Pišek! Vele da je sjajno obučena. Je li ikada itko vidio Nikolinu Pišek da nije sjajno izgledala, čak i kada nije obučena? Što se mene tiče, mogao bi postojati ovakav magazin samo o Nikolini. Zvao bi se "NIKOLINA". Ili bi možda maheri iz redakcije i marketinški stručnjaci smislili neko bolje ime? Znam Nikolinu još iz vremena dok nije postala planetarno poznata, svakodnevno je zalazila u kafić "Velvet" u Dežmanovom prolazu i svakodnevno ju je bilo milo pogledati, pa bi takav magazin nadomjestio tu prazninu otkako nema više vremena ondje zalaziti. A onda - šok! "Glumac Goran Navojec izveo je pravu predstavu kada je došao u polikliniku po suprugu Larisu i sina Grgura…" Potpuno ga razumijem. "Odjeven u bolničku halju s kapuljačom i maskom na licu, skrivao se od znatiželjnih pogleda…" Kakvih pogleda?! Skrivao se od fotoobjektiva! Ipak su ga i takvoga uspjeli fotografirati, premda nije sigurno da je to uopće bio on jer je bio potpuno zamaskiran. Ali to nije šok. Šok je mala fotografija na kraju članka s potpisom koji počinje "Goranov brat, glumac Bojan Navojec, jako se razveselio…", a na slici njih dvojica. Čekaj! Znam čovjeka! Zovem ga samo "Navojec". Sad mi kažu da ih je dvojica! Moj poznati se podijelio na dvojicu, kao ameba. Istina, kadikad se pomalo čudno ponaša. Gledam fotografiju - potpuno su mi isti, samo što je jedan izbrijan, a drugi se nije brijao nekoliko dana. Zovem ženu u kupaonici, ona kadikad gleda domaće sapunice. I ona kaže da ih je dvojica. Morat ću tog Navojca kad ga sljedeći put sretnem malo bolje pogledati. Družim se gotovo svakodnevno i s nekim Filipom Šovagovićem. Ono - sretnemo se pored šanka i baljezgamo. Govori se za njega da je i on glumac. Možda i je. Nekidan se radikalno ošišao i sad izgleda isti pljunuti Laurence Olivier. Morat ću ga pitati. Pitao sam tako Sinišu Svilana nešto za Ivanu Katić, a on pojma nema tko je ona. Slučajno znam prilično o njoj jer je naša, blogerica - Mala plava. Cura koja vodi jedan od posjećenijih blogova, slikala se za "Playboy" ili nešto takvo, "Klikova" djevojka iz susjedstva, djevojka dana Dnevnika.hr, Miss Facebooka, "Champion hotest model" - blogerska diva, u posljednje vrijeme je nekoliko puta bilo govora o njoj u "Red Carpetu", Nova TV joj je sponzorirala unapređenje poprsja… a on koji je najglavniji od glavnih na Novoj TV - pojma nema. Pitao sam "Zar vi toliko dijelite sise naokolo da ni ne znate kome ste ih dali?" To mu nekako zvuči poznato - kaže uglađeno kakav već je - zaista se prisjeća da su nekoga darivali sisama, ali ne zna više koga… Zamišljam stotine tisuća čitatelja "Storya" koji se trude zapamtiti svako ime i lik koji se na njegovim stranicama pojave i uspoređujem ih s onima poput Svilana koji imaju moć promovirati bilo koga u sličnim i srodnim televizijskim emisijama i novinama, a ne zamara se time da ikoga od onih kojima se bavi zapamti. Čekaj - mene pamti! (Iako se nisam, a vjerojatno ni neću ikada pojaviti u "Red Carpetu".) Ne može se reći da nikoga ne pamti. Reklo bi se da on, pa tako vjerojatno i njemu slični, pamte po sasvim drugim kriterijima od onih po kojima uređuju ono što već uređuju. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
