Marketing
prijateljski grad
TRAG
DOBROTVORA
I ZLOTVORA
Iznad Cmroka u blizini bivšeg „Šumskog dvora“, u tuškanačkom parku pored odavno zatvorenog javnog zahoda, te na Rokovom perivoju, stajale su i radile tri javne pumpe iz kojih se svaki namjernik mogao napiti i konja napojiti. Postavljene su vjerojatno još u vrijeme Austro-Ugarske, od masivnog lijevanog željeza da su praktički bile neuništive, uz uvjet da ih se ipak kad-tad provjeri i dotjera. Od nedavno ih više nema. Umjesto njih ondje su sada samo prazne betonske ploče. Kome su mogle smetati? Vjerojatno upravo onima čija je dužnost bila da o njima brinu. Nakon što su ih uklonili, više nema ni brige. Uz mjesto gdje je stajala jedna od njih ostao je samo vandalski uništen idiotski natpis da je s pumpe zabranjeno pojiti životinje.
Jedna takva pumpa ostala je na Britanskom trgu, ali kako je krenulo – pitanje je dokle će.
Grad ne čine samo zgrade, ulice, javne ustanove, javni promet i raznorazni monumenti. Grad čine i javne pumpe, klupe i javni zahodi. Naime, naiđe li namjernik, naročito ako tek upoznaje grad, pa ožedni, razliku čini može li se napiti na svakom uglu ili mora ući u neku gostionicu i platiti za piće. U prvom slučaju se za grad može reći da je gostoljubiv i prijateljski, u drugom da je netrpeljiv prema došljacima i gramziv jer ih kani samo opeljušiti ako već dođu. To se vidi i potencira i klupama i javnim zahodima, da li putnik može prisjesti i odmoriti se bilo gdje ili mora u hotel, može li se olakšati ako ga snađe nužda ili se ne smije micati daleko od svratišta u kojem je odsjeo.
Grad koji je neprijateljski nastrojen prema došljacima, neobazriv je i prema svojim vlastitim stanovnicima. Bilo koji građanin može se uputiti podalje od svoje kuće, ožedniti, umoriti ili da ga stisne nužda. Taj problem ne postoji u naseobinama koja imaju manje od sto kuća, gdje se svatko u pet minuta može pješke vratiti do svog doma. Onima koji su rođeni i odrasli u takvim mjestima teško je pojmiti o čemu je riječ. Bez javnih česmi, klupa i javnih zahoda grad se pretvara u mnoštvo izoliranih zgrada, što također onima čija briga za okoliš prestaje na ogradi vlastita vrta nije nikakav problem. Njima nije, iako nije slučajno da su poznati dobrotvori kroz povijesti gradili česme, kao što ih zlotvori uništavaju, eksplozivom, artiljerijom i komunalnim odlukama.
Grad se pokazao otvorenim da neprestano prima u sebe mnoštvo onih koji dolaze, pruža im priliku i da postanu prvi građani, gradonačelnici. Po svakom, pa i arhaičnom poimanju poštenja trebali bi mu uzvratiti time da ga učine boljim, a ne da ga devastiraju. Oni koji su došli donijevši skučena mjerila imaju priliku da ih razviju, unaprijede. U protivnom su zaista zavrijedili da se vrate odakle su došli.
Zaista je surovo, kako piše Igor Mandić, kad demonstranti kreću iz Varšavske noseći kufere na kojima piše "S ovim si došel, s ovim odlazi!" i sve što on piše o toj poruci stoji, osim što je nešto propustio napisati. Tim postupkom demonstranti samo vraćaju isto jednome od onih koji su svojevremeno to priređivali drugima, neka i sam vidi kako je to. Još i više, dobrodošao je svako tko je došao u novu sredinu s ciljem da doprinese toj sredini tako da svima, pa i njemu, bude bolje, što podrazumijeva da je i među demonstrantima u Varšavskoj bilo onih koji su došli u Zagreb tek pred koju godinu. Međutim, nije dobrodošao onaj koji je došao s jedinim i isključivim ciljem da jedino njemu bude bolje, bez obzira je li za to potrebno posjeći stabla na Dubravknom putu i slično. Ovi posljednji ponašaju se kao komandosi ubačeni na neprijateljski teritorij s ciljem da počine što više štete prije nego ih otkriju, da se infiltriraju što dublje i što više kako bi mogli više štete počiniti. Oni zaista nisu zavrijedili piti vodu s Manduševca.
Post je objavljen 29.05.2010. u 23:52 sati.