Marketing
o ljubavi i pisanju
Marina Vujčić udovica je prije nekoliko godina prerano preminulog književnika Borislava Vujčića. Na promociji njezinog prvog romana "Tuđi život" prije neki dan u "Profilu" okupilo se mnoštvo ljudi, da ih više ne bi ni stalo, usprkos tome što se pola sata prije početka prosuo po gradu pljusak koji je sigurno spriječio neke ljude da dođu. Promocija je - po kriterijima promocija - bila vrlo uspješna, no usprkos tome što je zabilježilo nekoliko fotografa, narednog dana nisam o tome u dnevnim novinama našao ni retka.
Posljednja je na promociji govorila sama autorica, Marina. Do tada se hvalila njezina vještina pisanja i kako je dobro obradila temu ljubavi. Biranim riječima i opširno obrazlažući zašto zahvalila se Dragi Glamuzini, glavnom uredniku "Profila", Ani Bogišić, urednici knjige, Milani Vuković-Runjić na govoru na promociji, vlastitom sinu na potpori i strpljenju dok je gotovo godinu dana pisala, Jasni Bilušić, koja je čitala odlomke iz romana, a zatim je završila vrlo kratko, prepričavam po sjećanju:
- … a zahvaljujem i onome kojega ovdje nema, Bori s kojim sam naučila sve što znam o ljubavi i pisanju.
Zatekla me nespremnog, kao na lijevoj nozi, i samo mi se stisnulo u grudima i grunule su mi suze. Lapidarnost te zahvale davala joj je posebno dramatičan ton jer je bilo jasno da bi o tome mogla pričati najviše. Srećom sam se uspio izvući promucavši začuđenim osobama pored sebe da me muči prehlada, što je bilo dovoljno da dobijem na vremenu dok se nisam pribrao. Iako sam Boru poznavao decenijama, nismo bili toliko prisni da bih ga mogao nazvati prijateljem, ali me je njegova smrt svejednako pogodila. Mnogo puta smo sjedili zajedno na kavi i vrlo otvoreno i srdačno pričali uglavnom o književnim temama ili aktualnim kulturnjačkim tračevima, a njegovu tadašnju suprugu vidio sam možda jednom ili dvaput u prolazu, na manje od minutu, pri čemu mi je ostavila dojam da se radi o rasnoj plavuši koja ne zna do tri nabrojati. Tek kasnije, kada smo počeli oboje raditi na istom projektu, otkrio sam koliko je prvi površni dojam bio pogrešan.
Marina još uvijek živi sama, premda sa sinom, ali ne očekujem i da će zauvijek tako, a kao prijatelj se nadam da se će što prije naći u novoj zadovoljavajućoj vezi. Ipak, jedan od razloga zašto su me njezine riječi toliko ganule bila je i pomisao - na udovici se vidi koliko je brak bio dobar.
Po kolopletu asocijacija prisjetio sam se i svog pokojnog prijatelja Milana Milišića i njegovog nenadmašnog naslova pjesničke zbirke ŽIVJELA NAŠA UDOVICA! Asocijacije učas daleko odvedu i prizvale su u sjećanje davno zapisani stih na koji nisam pomislio desetljećima:
…i ako ništa ne ostane od nas,
već jedna pjesma i dobar glas,
i to će biti mnogo.
Post je objavljen 15.05.2010. u 01:08 sati.