svemu su Srbi krivi!

četvrtak, 04.03.2010.

Pokojni djed je smatrao za sebe da je prije svega dobar Hrvat pa u skladu s tim nije volio Srbe. Nije ih mrzio jer je bio dobar čovjek koji nije mrzio nikoga osim komunista, ali me je neprekidno učio i upozoravao da se Srbima ne smije vjerovati jer su dvolični, lažljivi, vole prevariti više od ičega i snuju samo opačine za Hrvate. Komunista se bojao jer su bili opasni, voljeli su trpati ljude u zatvore i ubijati, i sve zlo koje ga je u životu snašlo, prvenstveno nacionalizacija, poteklo je od njih. Židove je cijenio, da su sposobni, pošteni i pouzdani, da kad nešto kažu nikada neće prevariti, te je jedina zamjerka koju je imao prema njima bila što nisu Hrvati. Hrvati su u njegovoj slici svijeta bili bez mane, a najveća nevolja im je što su imali za vratom Srbe kojima je osnovni smisao i cilj u životu bio kako im što više naštetiti, pa su u krajnjoj liniji i komunisti potekli od Srba kao poseban vid zla kojeg su smislili i najveća nevolja koju su iznjedrili. Pravi Srbi bili su prema njegovom učenju oniži, debeljkasti, s čunjastim glavama i govorili ekavicom. Što se tiče međunarodne politike djed je prezirao i zazirao od Rusa, a obožavao Amerikance i polagao u njih sve nade. To je bilo načelno.

Konkretno je slika bila ponešto drugačija, a djed je bio dovoljno pošten da to nije tajio. Kad god ga je životu netko gadno prevario i oštetio, bili su to Hrvati, i to obično oni najbolji, antikomunisti i čvrsti katolici, veliki rodoljubi najčišćeg pedigrea. Djed je samo s takvima volio poslovati i svaki put se iznenadio i duboko ogorčio kada su ga izigrali, što nimalo nije okrnjilo njegovu vjeru u Hrvate, samo ga činilo još ogorčenijim da mu neki dobar i pošten Hrvat može tako nešto učiniti. Pričao mi je što mu se dogodilo upozoravajući me kakvi su ljudi, a to što su to odreda bili Hrvati smatrao je nevjerojatnim, slučajnim i nebitnim iznimkama. Nasuprot tome, svaki put kad mu je netko u životu stvarno pomogao, i to u velikim nevoljama, ničim izazvan ni očekujući ikakvu protuuslugu - još u Sarajevu, pa kasnije u zagrebu - bili su Srbi ili komunisti ili čak Srbi-komunisti. Djed je to tumačio time da oni ionako imaju vlast i moć za svako zlo, pa im se koji put i nešto dobro omakne.

Kad sam već dovoljno odrastao i naslušao se dovoljno djedovih priča nisam se mogao suzdržati da ga povremeno ne upozorim na očiglednu kontradikciju. Kako se slaže njegova izreka „Srbi su svemu krivi!“ s tim da mu je u životu samo netko od njih nepozvan pomogao kada je zatrebalo dok su ga samo Hrvati uvaljivali u nevolje i zlurado se smijuljili dok se u njima koprcao? Djed je to tumačio time da su oni Srbi koji su mu pomogli bili visoki, lijepi ljudi, markantni, čak nisu ni govorili ekavicom, pa prema tome zapravo i nisu bili sasvim pravi Srbi, a komunisti koji su mu pomogli bili su prije svega dobri ljudi, pa zapravo nisu bili pravi komunisti. S druge strane – Hrvati... Djeda ništa nije moglo pokolebati.

Sve djedove priče o Hrvatima uvjerile su me samo u jedno. Ako postoji neko nacionalno biće, nekakav kolektivni mentalitet, jedna od njegovih osobina je nepopravljiva nepokolebljiva naivnost, premda postoje i drugi nazivi za tu osobinu.

- 11:36 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>