Usklici su najpouzdanija vrsta riječi. Usporedimo ih, na primjer, s imenicama. Imenice su vrsta riječi kojim označavamo bića, stvari, pojave, radnje, stanja, svojstva i slično. Recimo, usklike smo još do nedavno zvali „uzvici“, pa premda bi se u prvi čas moglo pomisliti da je upotreba drugog sinonima potpuno nevažna, pitanje je – ako je nevažna – zašto se odjednom rabi druga riječ? Mora postojati neki razlog, a čim postoji neki razlog znači da izbor naziva nije proizvoljan, to jest da se tom zamjenom postiže nešto što ne znamo što je, dakle – da smo prihvatili nešto što izmiče našoj kontroli. Glagoli, da ne kazujemo što su jer to valjda svatko zna, također su nepouzdani. Recimo „raditi“. Ima ih koji kobajagi rade, a zapravo ništa ne rade ili bi bilo bolje da ni ne rade, a što rade – vrag će ga znati! Možda mijenjaju nazive vrsta riječi... Zamjenice. Ja. „Ja“ je zamjenica. Djeluje pouzdano, ali ništa nije nepouzdanije. Tko je taj „ja“ i kakav je? Podvojena ličnost, šizofreno podvojena, lažni identitet, pritajeni tajni agent, patološki lažac, drastični licemjer... Ni „ja“ nije više što je nekada bio! Pridjevi mogu biti opisni, posvojni i gradivni. Recimo „moj, moje, moja...“ Naizgled jasno, ali se iz toga ne vidi je li to navodno moje pod hipotekom, ukradeno, kolektivno vlasništvo, koliko je moje, je li zaista moje... Recimo „moja žena“. Kako može biti „moja“ kad je istovremeno „svoja“, pa kad je „njezina“ koliko može biti „moja“? Nepouzdane riječi služe više za zavaravanje da se u njih možemo pouzdati. Brojevi. Recimo „trilijun“. Postoji li uopće taj broj? Tko ga zna napisati? Može li itko predočiti trilijun zrnaca pijeska? Brojevi su navodno precizni, ali može li itko zamisliti milijun Mercedesa? Da li bi oni, parkirani jedan uz drugoga, pokrili površinu Novog Zagreba ili parking promjera od Zagreba do Karlovca? I tako dalje, sve dok je dođemo do uzvika. Joj! „Joj!“ je samo „joj!“ i ništa drugo. Zato se u njega možemo pouzdati, iako uzvike ne smijemo pomiješati s raznim onomatopejskim glasanjima koja znaju biti višeznačna, zavaravajuća ili lažna. Pravi usklik je uvijek samo uzvik bez obzira kakav mu je ushit, razlog i povod. Značenje uzvika „uh!“ uvijek ovisi o kontekstu, pa mu se značenje mijenja, ali nikada ne može biti „oh!“ „Oh!“ je sasvim nešto drugo. Kako bilo da bilo, opalite li nekoga čekićem po nožnom palcu i taj usklikne „Joj!“, možete se u to u potpunosti pouzdati. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)