Marketing
gramatika i pouzdanost
JOJ!
Usporedimo ih, na primjer, s imenicama. Imenice su vrsta riječi kojim označavamo bića, stvari, pojave, radnje, stanja, svojstva i slično. Recimo, usklike smo još do nedavno zvali „uzvici“, pa premda bi se u prvi čas moglo pomisliti da je upotreba drugog sinonima potpuno nevažna, pitanje je – ako je nevažna – zašto se odjednom rabi druga riječ? Mora postojati neki razlog, a čim postoji neki razlog znači da izbor naziva nije proizvoljan, to jest da se tom zamjenom postiže nešto što ne znamo što je, dakle – da smo prihvatili nešto što izmiče našoj kontroli.
Glagoli, da ne kazujemo što su jer to valjda svatko zna, također su nepouzdani. Recimo „raditi“. Ima ih koji kobajagi rade, a zapravo ništa ne rade ili bi bilo bolje da ni ne rade, a što rade – vrag će ga znati! Možda mijenjaju nazive vrsta riječi...
Zamjenice. Ja. „Ja“ je zamjenica. Djeluje pouzdano, ali ništa nije nepouzdanije. Tko je taj „ja“ i kakav je? Podvojena ličnost, šizofreno podvojena, lažni identitet, pritajeni tajni agent, patološki lažac, drastični licemjer... Ni „ja“ nije više što je nekada bio!
Pridjevi mogu biti opisni, posvojni i gradivni. Recimo „moj, moje, moja...“ Naizgled jasno, ali se iz toga ne vidi je li to navodno moje pod hipotekom, ukradeno, kolektivno vlasništvo, koliko je moje, je li zaista moje... Recimo „moja žena“. Kako može biti „moja“ kad je istovremeno „svoja“, pa kad je „njezina“ koliko može biti „moja“? Nepouzdane riječi služe više za zavaravanje da se u njih možemo pouzdati.
Brojevi. Recimo „trilijun“. Postoji li uopće taj broj? Tko ga zna napisati? Može li itko predočiti trilijun zrnaca pijeska? Brojevi su navodno precizni, ali može li itko zamisliti milijun Mercedesa? Da li bi oni, parkirani jedan uz drugoga, pokrili površinu Novog Zagreba ili parking promjera od Zagreba do Karlovca?
I tako dalje, sve dok je dođemo do uzvika. Joj!
„Joj!“ je samo „joj!“ i ništa drugo. Zato se u njega možemo pouzdati, iako uzvike ne smijemo pomiješati s raznim onomatopejskim glasanjima koja znaju biti višeznačna, zavaravajuća ili lažna. Pravi usklik je uvijek samo uzvik bez obzira kakav mu je ushit, razlog i povod. Značenje uzvika „uh!“ uvijek ovisi o kontekstu, pa mu se značenje mijenja, ali nikada ne može biti „oh!“ „Oh!“ je sasvim nešto drugo.
Kako bilo da bilo, opalite li nekoga čekićem po nožnom palcu i taj usklikne „Joj!“, možete se u to u potpunosti pouzdati.
Post je objavljen 25.02.2010. u 10:10 sati.