ponedjeljak, 30.11.2009.

Vujica kakvog najradije pamtim



Stigla je tužna vijest – umro je Vujica Rešin Tucić. Sutra mu je sprovod. Umjesto cvijeta na ispraćaju, jedan njegov kratki tekst, napisan prije više od četvrt stoljeća, a da mu vrijeme ništa nije naudilo, pokazat će - i onima koji nisu imali sreću poznavati ga - iskru njegovog jedinstvenog životnog duha.


VUJICA REŠIN TUCIĆ


JBŠ LI NEŠTO?


- Jbš li nešto? – pita prijatelj.

Iako je to pitanje izraz prijateljske muške solidarnosti, ono satire upitanog. Podriva ga. Jer nitko ne sme da kaže:

- Ne jbm ništa.

Tim pitanjem pokreće se točak sudbine. Prijatelj pita, naceren, zaverenički, sav u očekivanju. Odgovor je uvek potvrdan.

Šta potvrdan odgovor, stvarno, znači?

Upitani njime potvrđuje svoju neperkidnu pripadnost svetu muških potentnih, ali, istovremeno, on biva razoren, dotučen, doveden u poziciju psihičkog rasula (pojbn je).

- Jbš li nešto? – pita prijatelj, čime postojano sumnja da ti, možda i ne jbš.

Ali pošto obojica znate da ti moraš da jbš, ta opasnost je konvencionalna.

Prva opaska tek dolazi.

Svi muškarci, čim su zapitani – jbu.

Znamo da je jbanje privatan, intiman događaj. Onaj koji pita, također to zna. Ali on se zavlači u krevet, hoće da gleda, da procjenjuje.

Tu poziciju upitani mora dopustiti, čim je odgovorio potvrdno. Ali, pitač se ne zaustavlja! Naterao je prijatelja da kaže kako jbe i sad udara u najniže mjesto. Dobronameran, već u zajedničkom krevetu, bezmerno blag, on traži da upitani otkrije ko je i šta je to nešto što prijatelj jbe.

U svesti upitanog već lebdi lik.

Zabava je počela.

Tu je i ona druga, jbna strana.

Ako je zapitani nešto zaljubljen, suočen je s prisilom da odabere:

A) Njegova nežna ljubav mora biti imenovana.
B) On mora slagati, reći neko lažno ime i tako, privremeno, raskinuti sa svojom voljenom.

Dakle, prijatelj još uvek naceren, nehajno pita:

- Šta jbš?

Na to, recimo, mesar mangupski odgovara:

- Jbm suvi vrat u presovanu glavu!

Ozbiljan čovek nema izlaza. On trpi nasilnost pitanja, mora da slaže. Ono što jbe (kako grub izraz) postaje nešto, po cenu da najdraža, već uprljana plaća skrianje tajne seleći se pod nečije tuđe ime, u tuđe telo.

Upitani odgovara:

- Sinoć sam klao onu malu iz dragstora.

Ili:

- Mazim, iznutra, onu Leposavu.

Tek tada prijatelj ulazi, prodire, jbe sve dublje!

- A jbe li se kako?

Upitani, prvi put, odahne:

- Ko aždaja!

I, odmah, protivpitanje, po prvi put:

- A ti, jbš li ti nešto?

Prekasno! Prekasno!

To protivpitanje postavlja uništen, razjbn čovek. Nijedan odgovor neće ga izlečiti. On je neutešan.

Dakle, među nama, prijatelja prvi moraš upitati:

- Jbš li nešto?

Ostalo je poznata priča.



četvrtak, 26.11.2009.

uobičajeno buđenje



- Glava?
- Lagano bolucka.
- Hoćeš se razbuktati i gnjaviti me cijeli dan?
- Ne. Čim se razbudim, sasvim će se razbistriti.
- Sinusi?
- Začepljeni! Treba nas ispuhati.
- Zubi!
- Svi na broju, koliko nas je ostalo.
- Vrat?
- Ukočen. Treba razgibati.
- Grlo?
- Suho.
- Lijevo rame?
- Ograničeno pokretno.
- Desno rame?
- Odlično!
- Lijeva šaka?
- Boli. Vraški boli.
- Desna šaka?
- Sasvim u redu.
- Lijeva šako, zašto boliš kad inače bolite, vi šake, zajedno i podjednako?
- Pojma nemam.
- Zglob desne šake?
- Boli uobičajeno.
- Zglob lijeve šake?
- Uobičajeno.
- Zamislite, čitao sam da zglobovi mogu boljeti kao posljedica šupljikavih pluća!
- Ma nije moguće?!
- Kad vam kažem... Idemo dalje, kad sam već spominjao – pluća!
- Ovdje!
- Srce?
- Kuca!
- Probadanje u desnoj podrebrici, na tebe sam zamalo zaboravio kad se ne javljaš.
- Danas me nema.
- Leđa?
- Donji dio ukočen kao da je cigla ondje.
- Kurac?
- Tko me zove? Tko me zove?
- Nitko te ne zove! Jesi tu?
- Nešto malo...
- Crijeva?
- Spremna za pražnjenje.
- Koljena?
- Lijevo kleca.
- Gležnjevi?
- Isti bol kao i u zglobovima. Nije valjda i to od pluća?
- Moglo bi biti, ako je to s plućima točno...
- Lijevo stopalo?
- Boli svaka koščica.
- Desno?
- Ko novo!
- To volim - da se imam na što osloniti... Svima zajedno: dobro jutro!
- Dobro jutro! Dobro jutro!
- Dobro je, znači da smo živi. Orni za novi dan, spremni za nove pustolovine?
- Orni! Orni! Spremni! Spremni!
- Idemo!







četvrtak, 19.11.2009.

opasnosti pomirenja

Čim su se pomirili odjurili su u spavaću sobu, ljubeći i grleći se razodjenuli su se i sručili na krevet. Odjednom on uzvikne:

- Samo čas!

Skoči s kreveta, izjuri iz sobe i za nekoliko trenutaka se vrati noseći smotuljak široke plastične ljepljive vrpce.

- Evo!

Prihvati je za jednu nogu, podigne je i savine koljenom gotovo do ramena. Zatim prihvati ruku, gurne lakat ispod koljena i brzim pokretima omota vrpcu oko podlaktice i potkoljenice. Zubima otkine vrpcu i baci se na drugu nogu i ruku. I njih spoji na isti način. Učas je ležala na krevetu s razmaknutim nogama spojenim uz ruke i usmjerenima prema stropu. On se odmakne i nekoliko trenutaka je promatrao kako ju je pogodno aranžirao kao svojevrsnu ikebanu. Ležala je nemoćno kao kukac preokrenut na leđa, potpuno izložena. Ipak još nije bio zadovoljan. Otkine desetak centimetara trake i čvrsto je zalijepi preko njezinih usta. Tek tada se opusti i počne je pomno razgledavati.

- To sam želio cijelo vrijeme dok smo se svađali!

Ona, naravno, nije mogla ništa reći već je samo kolutala očima i čujno puhala kroz nos. On zaneseno izusti:

- Krasan prizor. Nadam se da me neće zgromiti infarkt prije nego te oslobodim.


srijeda, 18.11.2009.

moj čovjek!

Otac me je odveo autobusom u Zapruđe. Neke zgrade bile su već useljene, a oko nekih su još bile skele po kojima su se vrzmali radnici. Drveće je bilo tek posađeno, izgledalo je kao dva-tri metra visoke šibe. Ušli smo u prazan stan i otac je rekao "Ovdje ćemo živjeti".

Dobio sam ključ i prva stvar koju sam unio bio je gramofon. Mislim da se zvao "Turandot", gramofon, pojačalo i zvučnik sve u jednom komadu. Imao sam samo dvije long-play ploče Leonarda Cohena. Prije nego je stigao ostali namještaj dolazio sam danima i satima sjedio na plavkastom tapisonu u najvećoj sobi i preslušavao ih, iznova i iznova, a kako nije bilo svjetiljaka, kada je pala noć sjedio sam u mraku i prepuštao se šapćućem glasu nepoznatog pjevača. Tada nisam znao ništa o njemu, nisam znao ni engleski da bih razumio što pjeva, ali su mi boja njegova glasa, melodije, anđeoski prateći ženski glasovi i muzika kao takva bili dovoljni.

Kasnije sam naučio engleski, te su pjesme Leonarda Cohena dobile novu dimenziju. Prošla su desetljeća i nisu mi dosadile, a svaka nova ploča (ili kasniji CD-ovi) samo su učvrstili i obogatili ono što sam od njega dobivao. Sjećam se, kada sam prvi puta čuo "I'm Your Man", bez obzira o čemu pjesma govorila, imao sam osjećaj kao da mi već naslovom upućuje neku poruku, upravo meni, iako mi nije bilo jasno što bi to meni trebalo značiti.

Majka mi je zaspala. Ne znam koliko će spavati, pola sata ili sat. Tako to traje već danima i ja nastojim biti uz nju svaki put kad se probudi. Čekajući da se prene, dohvatim neke stare novine koje već danima nisam stigao ni prelistati i okrećem stranice da vidim čega ima. Odjednom - članak o Leonardu Cohenu. Piše Sven Semenčić. (Pa zar taj još piše?) Čitam:

"Još kao 16-godišnjak Cohen je naveo želju za ženama kao razlog bavljenja poezijom: 'Želio sam ih, a nisam mogao imati'… U filmskom intervjuu 1980. priznao je kako je opsjednut ženama otkako zna za sebe… U prvom razdoblju karijere bio je često besramno izravan sa ženama. Novinarkama je govorio da se svuku ili barem ogole grudi tijekom intervjua"… U neko doba zabrazdio je i u scijentologiju "dobrim dijelom i stoga što je čuo da je to 'dobro mjesto za upoznavanje žena'"… Njegova srednješkolska prijateljica Nancy Bacal rekla je za njega: "Leonard je stvarno volio žene iako ljubav nije prava riječ"… Opisujući njegovu vezu s Marianne rekla je "premda je bio s Marianne, nikada nije pripadao isključivo nekome".

Tako dakle! Ako iza grma viri vrh lavljeg repa, nije mi potrebno povlačiti za rep da bih znao tko se skriva u guštari. Znam taj vrh ledene sante da nije potrebno da išta više reći da bih znao onaj najveći dio koji se skriva ispod površine. I premda u pjesmi čiji sam naslov shvatio više od pouke, kao osobnu poruku, ne govori ništa o tome, odjednom mi je sjevnulo što mi se poručuje.

Moj čovjek!

Nikakva zagonetka odakle u takva čovjeka toliko melankolije. Nije ovaj svijet za nas. Tek rijetko sretne se u njemu neka ženska koja nas rado cima za jaja i veseli se pogledu na naše joysticke dok razgovaramo, kao normalno i uobičajeno, pa je svaki takav susret i zaslužio pjesmu koja će ga ovjekovječiti.




utorak, 17.11.2009.

usputna foto-bilješka


WC-i u HZZO


Na gornjim fotografijama zabilježena su vrata toaletnih prostorija u područnom uredu Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje u zagrebačkoj Jukićevoj ulici. Prva vrata su jedna od onih kakva su na svakom katu i namijenjena su službenicima. Druga su u podrumu, a namijenjena su strankama koje naiđu, dakle bolesnim ili starim nevoljnicima ili njihovim najbližima. Nisam mogao zaviriti iza njih jer su toaletne prostorije za zaposlene zaključane (a wc za stranke nisam imao srca fotografirati), no pretpostavljam po izgledu vrata da i iza njih postoji očita razlika.



nedjelja, 15.11.2009.

izmiješani rodovi

Zapisujem:

Sjeo sam na stolicu

Osoba koja mi se naviruje preko ramena kaže:

- Ne kaže se stolica, nego stolac. Nije ženskog roda nego muškog!

Pomislim "Ne bih rekao 'nije ženskog roda nego muškog' nego 'nije ženskog roda nego muškoga', ali kad bih već rekao 'muškoga', zašto ne bih rekao i 'ženskoga'? Dakle, mogao bih reći 'nije ženskoga roda nego muškoga'. Ali isto tako bih i ja mogao reći 'nije ženskog roda nego muškog'".

Imam povjerenja u osobu koja mi se naviruje preko ramena, ali moje povjerenje se osniva na tome da provjerim ono u što nisam uvjeren, da znam čemu vjerovati, a čemu ne. Zato se okrećem knjigama. U "Rječniku hrvatskoga jezika" piše "stolac, komad pokućstva s naslonom, obično s četiri noge, namijenjen sjedenju za jednu osobu", ali isto tako i "stolica, ž, v. stolac", to jest, ista stvar je i ženskog i muškog roda (ženskoga i muškoga). U "Pravopisnom priručniku hrvatskoga ili srpskog jezika" piše "stolac, stoličica", dakle, nešto muškog roda kad je umanjeno postaje ženskog roda. U "Hrvatskom enciklopedijskom rječniku" Navedeno je - pazi sad! - "stolica, ž, komad pokućstva s naslonom, obično s četiri noge, namijenjen sjedenju za jednu osobu", dakle, ista definicija, ali je predmet uvršten u ženski rod. Sve u svemu, zbunjen sam. Je li stolac ili stolica?

Sve je još zapetljanije kad se prisjetim da je za taj dio pokućstva moja baka govorila "štokrl" (muški rod), ali je istovremeno rabila i riječ "štokrla" (ženski rod), dok je za mali štokrl govorila "štokrlica" (ženski rod). Dakle, reklo bi se da postoje pojmovi/riječi koji mogu biti istovremeno i ženskog i muškog roda.

Naposljetku, ni knjigama se ne može bespogovorno vjerovati. I stolac i stolica opisuju se kao "komad pokućstva s naslonom, obično s četiri noge, namijenjen sjedenju za jednu osobu". To mi se čini pogrešno. Naime, taj opis odgovara stolcu, dok je stolica komad pokućstva s naslonom, obično s četiri noge, namijenjen sjedenju za jednu osobu, ali za razliku od stolca ima i naslon. Nije problem u ženskom ili muškom rodu istog predmeta, nego u tome što je riječ o dva predmeta: stolica ima naslon, a stolac nema. Pa i ono "obično s četiri noge" nije izvjesno, jer se stolac s tri noge zove u jednostavnoj izvedbi "tronožac", iako su nekim dizajnerski ekstravagantnim izvedbama i s stolica i stolac mogu imati po tri noge. Uz to, visoka elegantna barska stolica obično ima samo jednu nogu, ali bi se moglo reći za nju i da je barski stolac.

Kad sam zapisao "Sjeo sam na stolicu" kanio sam nadalje napisati nešto vrlo zgodno, ali sada je sve to izvjetrilo i više me ne zanima toliko da bih gubio vrijeme zapisujući to. Toliko me zaokupilo i iscrpilo ovo "stolica ili stolac" da mi se više ništa drugo ne da.

Sva sreća da nisam u gradu Stolcu (ili Stocu?), jer bih ondje sjeo na pod, na prljavo, i žuljalo bi me pod guzicom.




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker