Stigla je tužna vijest – umro je Vujica Rešin Tucić. Sutra mu je sprovod. Umjesto cvijeta na ispraćaju, jedan njegov kratki tekst, napisan prije više od četvrt stoljeća, a da mu vrijeme ništa nije naudilo, pokazat će - i onima koji nisu imali sreću poznavati ga - iskru njegovog jedinstvenog životnog duha.
VUJICA REŠIN TUCIĆ
JBŠ LI NEŠTO?
- Jbš li nešto? – pita prijatelj.
Iako je to pitanje izraz prijateljske muške solidarnosti, ono satire upitanog. Podriva ga. Jer nitko ne sme da kaže:
- Ne jbm ništa.
Tim pitanjem pokreće se točak sudbine. Prijatelj pita, naceren, zaverenički, sav u očekivanju. Odgovor je uvek potvrdan.
Šta potvrdan odgovor, stvarno, znači?
Upitani njime potvrđuje svoju neperkidnu pripadnost svetu muških potentnih, ali, istovremeno, on biva razoren, dotučen, doveden u poziciju psihičkog rasula (pojbn je).
- Jbš li nešto? – pita prijatelj, čime postojano sumnja da ti, možda i ne jbš.
Ali pošto obojica znate da ti moraš da jbš, ta opasnost je konvencionalna.
Prva opaska tek dolazi.
Svi muškarci, čim su zapitani – jbu.
Znamo da je jbanje privatan, intiman događaj. Onaj koji pita, također to zna. Ali on se zavlači u krevet, hoće da gleda, da procjenjuje.
Tu poziciju upitani mora dopustiti, čim je odgovorio potvrdno. Ali, pitač se ne zaustavlja! Naterao je prijatelja da kaže kako jbe i sad udara u najniže mjesto. Dobronameran, već u zajedničkom krevetu, bezmerno blag, on traži da upitani otkrije ko je i šta je to nešto što prijatelj jbe.
U svesti upitanog već lebdi lik.
Zabava je počela.
Tu je i ona druga, jbna strana.
Ako je zapitani nešto zaljubljen, suočen je s prisilom da odabere:
A) Njegova nežna ljubav mora biti imenovana.
B) On mora slagati, reći neko lažno ime i tako, privremeno, raskinuti sa svojom voljenom.
Dakle, prijatelj još uvek naceren, nehajno pita:
- Šta jbš?
Na to, recimo, mesar mangupski odgovara:
- Jbm suvi vrat u presovanu glavu!
Ozbiljan čovek nema izlaza. On trpi nasilnost pitanja, mora da slaže. Ono što jbe (kako grub izraz) postaje nešto, po cenu da najdraža, već uprljana plaća skrianje tajne seleći se pod nečije tuđe ime, u tuđe telo.
Upitani odgovara:
- Sinoć sam klao onu malu iz dragstora.
Ili:
- Mazim, iznutra, onu Leposavu.
Tek tada prijatelj ulazi, prodire, jbe sve dublje!
- A jbe li se kako?
Upitani, prvi put, odahne:
- Ko aždaja!
I, odmah, protivpitanje, po prvi put:
- A ti, jbš li ti nešto?
Prekasno! Prekasno!
To protivpitanje postavlja uništen, razjbn čovek. Nijedan odgovor neće ga izlečiti. On je neutešan.
Dakle, među nama, prijatelja prvi moraš upitati:
- Jbš li nešto?
Ostalo je poznata priča.
Post je objavljen 30.11.2009. u 23:05 sati.