korisno postaje nepotrebno

srijeda, 02.09.2009.

Nije prošlo ni petnaestak dana da sam otišao u Armiju, a Mario Bošnjak mi je poslao dar koji je nabavio uz pomoć „Vjesnikovog“ dopisnika u Švicarskoj – džepni švicarski „army knife“. Iz crvene drške moglo se izvuči veliku i malu oštricu, šilo, škarice, pilu, odvijač za vijke, odvijač za čepove, otvarač za pivske flaše, otvarač za konzerve, turpijicu, pincetu i čačakalicu, a sve zajedno u sklopljenom obliku ne veće od pola hrenovke. Ne znam je li Mario točno znao koji od nebrojenih modela sličnih noževa naručuje ili je kao čorava koka pogodio zrno, ali kombinacija je bila savšena. Sve potrebno, a ništa suvišno. Taj nož je učas postao najvrijedniji predmet koji je itko u četi posjedovao. Više je bio u upotrebi nego u mom džepu. Svaki čas je nešto zatrebalo, stalno je kružio od ruke do ruke, no nije me bilo nimalo strah da će ga netko prisvojiti. Tkogod bi ga uzeo morao bi ga vrlo brzo upotrijebiti, a svi su znali da je moj i koliko god je kružio naokolo besprijekorno mi se vraćao poput bumeranga.

U civilstvu je nezamislivo u kojim sve prilikama vojnog života je taj nož jedino što može pomoći. I ne samo da je imao sve, nego je otvarač za konzerve bolji od bilo kojeg ručnog otvarača koji sam ikada vidio. Nema te konzerve koju se njim ne može otvoriti. Oštrice su sjajne, čvrste i oštre, škarice su bolje od bilo kojih drugih škarica za nokte, pilom se moglo prepiliti dvostruko širu granu ili kost da se iz nje izvuče sočna moždina, a kad se netko našpranjio jedino je pinceta iz drške mogla izvuči trn. Uz sve to nož je pri pravilnoj upotrebi bio praktički neuništiv. Malokada ili nikada nisam dobio korisniji poklon i više puta dnevno sa zahvalnošću sam se prisjećao Bošnjaka što se toga sjetio.

(Po povratku iz vojske ostala mi je navika da mi je švicarski nožić uvijek u džepu. Danas služi za otvaranje pisama, raspakiravanje razne ambalaže, podrezivanje noktiju i slične mirnodopske namjene, no ipak je neusporedivo više u džepu nego što se pojavi potreba da ga izvadim. Kao što su spaljivali Vikinge zajedno s njihovim mačevima, neka mene pokopaju s mojim švicarskim nožićem.)

Kada mi se rodio sin, odlučio sam – kad će ići u vojsku, poklonit ću mu upravo takav nož. Padalo mi je na pamet i da vrlo vjerojatno neću doživjeti taj čas. Neka, neka, kanio sam kupiti nož ranije i ostaviti svojoj udovici da mu preda kad dođe čas. Veselilo me da će znati kako je otac mislio na njega.

Kad ono – ukinuše opću vojnu obavezu. Hvala Bogu i vragu i svim svetima da se moj sin neće morati gnjaviti s tim, blago njemu. Laknulo mi. S druge strane, (to me sjeća bake i djeda, te majke i oca, koji su mi u najboljoj namjeri pokušavali usaditi neka iskustva i pouke koji su nekoć sigurno bili vrlo vrijedni, ali su u promijenjenim okolnostima sasvim neprimjenjivi i nepotrebni, ako ne i opterećavajući i štetni,) ma koliko se tome radovao, nekako mi je žao što mi je izmakla jedna od prilika da pokažem sinu koliko mi je stalo do njega.

- 09:54 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>