četvrtak, 16.07.2009.

postao sam jeftin

Nakon pet sati brze vožnje stigao sam na odredište. Putem sam zastao samo na tren kupiti suhi smrznuti "Montana"-sendvič. Ekipu sam zatekao na večeri i pridružio im se gladan kao vuk. Poznavao sam svega dvojicu od dvadesetak ljudi koji su se okupili, ali su svi bili zanimljivi i prijatni i bez muke sam se uklopio. Već prvoga dana, a kasnijih nakon dnevnih programa, ostajali smo u grupicama od šest-sedam-osam do dva-tri ujutro i brbljali.

U jednom trenutku krenuli smo svi zajedno preko nekog brdašca. Nije to bilo naročito brdašce, stotinjak metara blagog uspona, ali mojim pušenjem izjedenim plućima i to je bilo previše. Zaostao sam i zaustavljao se svako malo gledajući ostale kako se udaljuju. Jedna kolegica je ostala sa mnom. Bio sam joj zahvalan što me nije ostavila samoga i činilo mi se da shvaća moju slabost, pa me niti ne požuruje niti se raspituje zašto se tako vučem i stenjem. Pitao sam se da li mi pravi društvo iz sažaljenja, vidjevši kakav sam nikakav, kako me i takva neznatna strmina može iscrpiti, ili sam joj zanimljiv, pa se ponadala da ću nešto zgodno pričati. Nažalost, nisam u stanju hodati uzbrdo i istovremeno govoriti, pa sam znao da sam sve drugo nego zabavan.

Drugoga dana sam trebao nazad. Njih dvadesetak se okupilo oko moga automobila i do posljednjeg trenutka su me nagovarali da se predomislim i ostanem, ali - koliko god to i mene privlačilo - zaista nisam mogao. Opraštali smo se izmjenjujući posjetnice i brojeve mobitela, a kada je došao red na onu kolegicu, pružila mi je mali zamotuljak, sendvič omotan salvetom, i rekla: "Neka ti se nađe na putu…"

Iznenadio sam se jer smo čas ranije svi dobro jeli, ali sam prihvatio sendvič da je ne povrijedim odbijanjem i zahvalio misleći: "Što će mi to? Ima toliko mjesta gdje mogu putem zastati i nešto pojesti, uzeti sendvič ako zatreba…" Ipak, ganulo me, ali nisam imao vremena razmišljati o tome jer su ostali navrli da se oproste.

Malo kasnije vozio sam praznom cestom slušajući dobru muziku, a sendvič u salveti vozio se pored mene na sjedalu za suvozača. Vjerovao sam da mi neće zatrebati, ali nisam mogao prestati misliti o njemu. Koliko već ima vremena da nitko nije pokazao takvu brigu za mene? Godine? Deceniji? I to netko tko mi je nitko i ništa, koga nikada više neću vidjeti, a kamoli netko do koga mi je stalo!

Nakon sedam-osam odslušanih CD-ova počeo sam osjećati glad. Da stanem na nekom odmorištu i gricnem nešto? Izgubio bih barem pola sata. Da pojedem sendvič? Bilo mi je žao.

Premišljajući se još sat vremena, napokon sam odlučio - poklonjen mi je zato da bih ga pojeo! Nije valjda zato da ga zadržim za uspomenu! Razmotao sam papirnatu salvetu i ne prekidajući vožnju zagrizao.

Bio je nevjerojatno ukusan! Mekan, da su ga i moji siroti slabi zubi lako žvakali. Nije bio ništa posebno, ali sasvim po mom ukusu: margarin, da je sočno, ne samo jedna šnita sira i šunke, pa da zalogaj ima uglavnom ukus kruha, nego nekoliko redova sira i nekoliko šnita šunke, tako da tijesto samo popuni zalogaj. Pitao sam se: kakvu je to životnu mudrost ta mlada žena uspjela sakupiti kada je bolje od mene predvidjela da ću ogladniti i kako je mogla pogoditi kakav bi mi sendvič najviše prijao? Što bi ona sve drugo znala, mogla i htjela?

Jeo sam i mislio - kako me se za sitnicu može kupiti! Kako sam postao jeftin!
- 09:30 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker