 Riječ je o milijun kuna sakupljenih porezom u državi koja je pred ekonomskim kolapsom. Ako je netko to napravio u najboljoj vjeri, iz banalne gluposti, umjesto da nadalje figurira kao zaslužni javni djelatnik, zaslužio je da ga se premaže katranom, oblijepi perjem i protjera na rodni kamenjar ili odakle je već izmilio. Ako se ustanovi da je samo kunu od tih milijun kuna stavio u svoj džep, to nije samo pljačka, to je više od izdaje, u ovim okolnostima to je veleizdaja, nešto zbog čega bi ga trebalo poslati tucati kamen na nekom toplom otoku sljedećih dvadeset godina. U bilo kojem od tih slučajeva, onaj tko se osobno založio da taj čovjek dođe na mjesto s kojeg je počinio takvu štetu, onaj koji je garantirao za njega, nakon što mu je štićenik zahvalio ponekim pršutom i time da je po preporuci zagovaratelja zaposlio još ponekog jednako djelotvornog, zaslužio je da podnese i taj negativni dio odgovornosti za svoju intervenciju i odleti zajedno s njim. Sve to zajedno nije više pitanje reda i poštenja, pravne države i uređenog društva. To je pitanje opstanka. |
 Neću reći da je tako, ali moglo bi biti tako… Ako krenete Ilicom i ponesete sa sobom neki dobar atlas svijeta, pa sjednete u neki mirni kafić i pokušate je pronaći - naći ćete je, ali na zapadu Turske, zapadno od grada Izmira, kojega mi zovemo i Smirna. Krenete li od Izmira (Smirne) na zapad prema Cesme (ovo C u Turskoj ima dolje neku kvačicu, pa se čita Č, a cijeli naziv je dakle Česma) na pola puta naći ćete i Ilicu. Ilica na turskom znači izvor (odatle i naziv Ilidža za mjesto pored Sarajeva - Ilidža je termalno vrelo), a česma je naprosto česma. Prema tome, naziv zagrebačke Ilica govori da je to ulica koja vodi prema ili od izvora, a izvor je Manduševac na današnjem Trgu bana Jelačića, gdje je bila postavljena česma. Grad Cesme u Turskoj sagrađen je oko neke česme, a Ilica je ljupko primorsko ljetovalište u kojemu je bio izvor po kojemu je mjesto dobilo ime. Oni koji koriste program Google Earth mogu to provjeriti. Pa kad smo već kod zemljopisa i zemljopisnih naziva, da vam pokažem jednu od meni najmilijih pjesama:  |
 Proputovao sam dobar dio svijeta, ali nisam od onih koji pamte imena kvartova, ulica, restorana u kojima su jeli, jela na jelovniku… Uglavnom sve takve podatke zaboravim, pa ni ne pričam o putovanjima jer znam da bi to zvučalo neuvjerljivo: "…kad sam bio u New Orleansu, više se ne sjećam koje je to godine bilo, koliko sam dana ondje bio ni gdje sam odsjeo, svaki dan sam išao u neki kafić u Burbon Streetu, zaboravio sam kako se zvao…" Zato radije takve priče izbjegavam, pa ispada kao da nigdje nisam bio.A jesam. Zato fotografiram. Nažalost, nikoga više ne zanimaju diapozitivi. |
|
Nakon pet sati brze vožnje stigao sam na odredište. Putem sam zastao samo na tren kupiti suhi smrznuti "Montana"-sendvič. Ekipu sam zatekao na večeri i pridružio im se gladan kao vuk. Poznavao sam svega dvojicu od dvadesetak ljudi koji su se okupili, ali su svi bili zanimljivi i prijatni i bez muke sam se uklopio. Već prvoga dana, a kasnijih nakon dnevnih programa, ostajali smo u grupicama od šest-sedam-osam do dva-tri ujutro i brbljali.
U jednom trenutku krenuli smo svi zajedno preko nekog brdašca. Nije to bilo naročito brdašce, stotinjak metara blagog uspona, ali mojim pušenjem izjedenim plućima i to je bilo previše. Zaostao sam i zaustavljao se svako malo gledajući ostale kako se udaljuju. Jedna kolegica je ostala sa mnom. Bio sam joj zahvalan što me nije ostavila samoga i činilo mi se da shvaća moju slabost, pa me niti ne požuruje niti se raspituje zašto se tako vučem i stenjem. Pitao sam se da li mi pravi društvo iz sažaljenja, vidjevši kakav sam nikakav, kako me i takva neznatna strmina može iscrpiti, ili sam joj zanimljiv, pa se ponadala da ću nešto zgodno pričati. Nažalost, nisam u stanju hodati uzbrdo i istovremeno govoriti, pa sam znao da sam sve drugo nego zabavan. Drugoga dana sam trebao nazad. Njih dvadesetak se okupilo oko moga automobila i do posljednjeg trenutka su me nagovarali da se predomislim i ostanem, ali - koliko god to i mene privlačilo - zaista nisam mogao. Opraštali smo se izmjenjujući posjetnice i brojeve mobitela, a kada je došao red na onu kolegicu, pružila mi je mali zamotuljak, sendvič omotan salvetom, i rekla: "Neka ti se nađe na putu…" Iznenadio sam se jer smo čas ranije svi dobro jeli, ali sam prihvatio sendvič da je ne povrijedim odbijanjem i zahvalio misleći: "Što će mi to? Ima toliko mjesta gdje mogu putem zastati i nešto pojesti, uzeti sendvič ako zatreba…" Ipak, ganulo me, ali nisam imao vremena razmišljati o tome jer su ostali navrli da se oproste. Malo kasnije vozio sam praznom cestom slušajući dobru muziku, a sendvič u salveti vozio se pored mene na sjedalu za suvozača. Vjerovao sam da mi neće zatrebati, ali nisam mogao prestati misliti o njemu. Koliko već ima vremena da nitko nije pokazao takvu brigu za mene? Godine? Deceniji? I to netko tko mi je nitko i ništa, koga nikada više neću vidjeti, a kamoli netko do koga mi je stalo! Nakon sedam-osam odslušanih CD-ova počeo sam osjećati glad. Da stanem na nekom odmorištu i gricnem nešto? Izgubio bih barem pola sata. Da pojedem sendvič? Bilo mi je žao. Premišljajući se još sat vremena, napokon sam odlučio - poklonjen mi je zato da bih ga pojeo! Nije valjda zato da ga zadržim za uspomenu! Razmotao sam papirnatu salvetu i ne prekidajući vožnju zagrizao. Bio je nevjerojatno ukusan! Mekan, da su ga i moji siroti slabi zubi lako žvakali. Nije bio ništa posebno, ali sasvim po mom ukusu: margarin, da je sočno, ne samo jedna šnita sira i šunke, pa da zalogaj ima uglavnom ukus kruha, nego nekoliko redova sira i nekoliko šnita šunke, tako da tijesto samo popuni zalogaj. Pitao sam se: kakvu je to životnu mudrost ta mlada žena uspjela sakupiti kada je bolje od mene predvidjela da ću ogladniti i kako je mogla pogoditi kakav bi mi sendvič najviše prijao? Što bi ona sve drugo znala, mogla i htjela? Jeo sam i mislio - kako me se za sitnicu može kupiti! Kako sam postao jeftin! |
 Putovao naš čovjek negdje po svijetu kada ga smrtonosno zabolio zub. Krene tražiti po gradu i nađe zgradu kojoj pored ulaza piše DENTIST, ali i na kući na suprotnoj strani ulice piše DENTIST. Uđe naš čovjek kod prvog zubara, a u predvorju visi cjenik: vađenje zuba - 150 nečega, anestezija - 100 nečega… Skupo.Ode čovjek zubaru preko puta i raspita se, kad ondje isto: vađenje zuba - 150 (kakva god da je bila valuta), anestezija - 100. Što se može, kaže čovjek - dajte mi anesteziju. Zubar mu zabije injekciju i kaže - pričekajte u čekaonici pet minuta da injekcija prihvati. Ode naš čovjek u čekaonicu i prisjeti se jedne svoje poznate, rođakinje, koja je dobila rak dojke u Americi, trebalo joj odrezati sisu. Pogleda cijene: uklanjanje jedne dojke 4000 $, dvije - 7000. Kaže ona - režite obje! Kako se prisjeti, tako izjuri iz čekaonice, izleti na ulicu, uleti onom zubaru nasuprot, baci se u stolicu i vikne: - Vadite bez anestezije! |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
