nedjelja, 29.03.2009.

pismo slobodi



1.
Čitam jučer u novinama da je "gradski SDP odlučio rehabilitirati lik i djelo narodnog heroja Ive Lole Ribara koji je 1943. poginuo na Glamočkom polju. Do 1991. godine u Zagrebu je postojala ulica Ive Lole Ribara."

Kao prvo, višestruka je sramota da je Ivo Loli Ribaru ulica uopće oduzeta. To može biti zamisao samo nekog intelekta kojemu su svi partizani jedni te isti, a svi zajedno samo zlo, te plod vremena u kojemu su javno mnijenje i vlast generirali još gori.

Utoliko smatram i da je dobra ideja da se u počast Ive Lole Ribara nazove neka druga ulica, a Ulica baruna Filipovića neka ostane u spomen vremena kada se glupost hrvatska valjala ulicama. Čemu nazivati ulice samo po najboljima? Treba se sjećati i onog najgorega, kao opomena da šljam i danas postoji, a njegovi predstavnici i na uglednim i utjecajnim mjestima.

2.
Ivo Lolo Ribar bio je iz jedne od najbogatijih i najkulturnijih obitelji u Jugoslaviji prije Drugog svjetskog rata. On i njegov brat Jurica bili su bogataška djeca, ali nisu provodili noći jurcajući naokolo u najskupljim automobilima, što su bez problema mogli. Obojica su bili vrlo obrazovani, kulturni, vrhunski intelektualci, Jurica je bio i talentirani slikar, govorili su više jezika i putovali po svijetu, bili su svjetski ljudi. Obojica su otišli u partizane i ondje poginuli.

Ivo Lolo bio je politički značajniji od brata, vrlo utjecajan u komunističkom pokretu. Okolnosti njegove pogibije uvelike su sumnjive. Mnogo toga ukazuje da je možda stradao zbog izdaje "iz vlastitih redova". Njegovom pogibijom i likvidacijom hrvatskih intelektualaca koji su pobjegli iz Kerestinca oslabljena je intelektualno-elitistička grupacija unutar komunističke partije, a nadvladala ruralno-primitivna. To je uveliko odredilo našu sudbinu sve do danas.

3.
Za one koji pojma nemaju o Ivi Loli Ribaru, dobar dokument koji govori o njemu je pismo koje je napisao svojoj zaručnici Slobodi Trajković, da joj bude predano tek ako pogine. Pismo je ostalo sačuvano:

Najdraža jedina moja!

Pišući ovo pismo ja se pouzdano nadam – optimista sam, kao i uvijek! - da te ono nikad neće stići već da ćemo se nas dvoje vidjeti i uvijek ostati zajedno. Jer ovo pismo je zato i pisano.

U ovom trenutku, kada polazimo u posljednju, odlučnu etapu boja od kojeg zavisi, pored ostalog i naša lična budućnost i sreća - želim da ti kažem nekoliko prostih i jednostavnih stvari.

U mom životu postoje samo dvije stvari: moja služba našem svetom cilju i moja ljubav prema tebi, najmilija moja. Našu sreću i život koji smo htjeli nismo, kao ni milioni drugih, mogli ostvariti izolovano, već samo preko naše borbe i naše pobjede. I zato su te dvije stvari u suštini, u meni samom, jedno.

Znaj dušo, da si ti jedina koju sam volio i koju volim. Sanjao sam i sanjam o našoj zajedničkoj sreći - onakvoj kakvu smo željeli, o sreći dostojnoj slobodnih ljudi. To je jedina prava sreća, jedina koju treba željeti.

Ako primiš ovo pismo - ako dakle ja ne doživim taj veliki čas, nemoj mnogo tugovati, najdraža! U svijetu u kome budeš tad živjela, naći ćeš, uvijek živ, najbolji dio mene samog i svu moju ljubav prema tebi.

Za tebe sam siguran da će tvoj put biti prav i onakav kakav mora da bude. Na njemu, na putu života naći ćeš osvetu i sreću.

Mnogo, mnogo te volim, jedina moja! I želim da nikad ne dobiješ ovo pismo, već da zajedno s tobom dočekam veliki čas pobjede. Želim da te svojom ljubavi učinim onako srećnom kao što to zaslužuješ.

Uvijek tvoj.

Krajem šezdesetih ili početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, "Korni grupa" je uglazbila pjesmu čiji je tekst nastao na osnovu ovog pisma, uključujući i neke originalne riječi iz njega:
- 19:55 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (24) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker