NEMAM SNAGE

ZA NASLOV

Laknulo mi je kada sam začuo glas doktora Bobana, ali je jednu zebnju zamijenila druga. Zapitao sam:

- Jesi li u službi?

Prednost mobitela je da su ljudi svugdje dostupni, ali je mana da mogu biti na Tenenerifima.

- Jesam. Što ima, što se događa?

- Mislim da… umirem.

Na trenutak je zašutio. Znao je da se ne bih šalio na takav način, i vjerojatno prepoznao po glasu da je ozbiljno. Kada je ponovo progovorio, zvučao je oštro kao skalpel:

- Gdje se nalaziš?

- Parkirao sam auto… nisam mogao voziti dalje… pored ceste… - s mukom sam istiskivao svaku riječ kroz zgrčene vilice. Srećom, Boban zna koji auto vozim, pa to ne moram objašnjavati. - Dolazim po staroj cesti, s mora… Ne vidim ništa od kiše… Nedavno sam prošao oznaku… da sam izišao iz Tušilovića…

- Izdrži. Uključi signalna svjetla da trepću. Sad ću odmah poslati kola Hitne pomoći po tebe.

Nisam imao snage spustiti mobitel u džep. Samo sam ga pustio da klizne iz ruke i presavio se preko upravljača. Bol me tresla i razdirala. Uz veliki napor volje uspio sam uključiti signalna svjetla. Koliko će trebati kolima Hitne pomoći da stignu? Još mi samo treba da se skrhaju u oluji koja bjesni uokolo!

---------------

Otvorio sam laptop koji je ležao na sjedištu suvozača i uključio ga. Dok se sistem budio i dizao, potražio sam mobitel na podu pored nogu. Nasreću, USB kabel je bio zataknut u računalo. Drugi kraj uspio sam utaknuti u mobitel. Stišćući lijevom rukom iz sve snage bolno mjesto pod rebrima, drhtavom desnom sam ruljio po tačpedu i kuckao po tastaturi dok se nisam spojio na internet.

Na mahove obnevidio i na rubu magnovenja besvijesti napisao sam ovo gore.. Pišem dalje što u svjetlosti ekrana koja blago osjetljuje tastaturu, što koristeći bljesak munja, što napamet. Ne znam da li pri tome cvilim ili urlam jer kiša tako bubnja po krovu i po prozorima da sve zaglušuje. Nebo se otvorilo. Čujem u blizini krckanje drveta kojega čupa vjetar i tresak pada odlomljene teške grane…

Ako čitate, znači da sam tekst uspio i poslati.

Poslavši ga, preostaje mi samo čekati. Sve ostalo zavisi od toga koliko će brzo doći po mene, pa ako stignem živ do operacionog stola, koliko će pouzdane biti doktorove ruke.

Narednih nekoliko dana sigurno neće biti mojih novih postova. A možda ni nikada više…



Klikni za nastavak OVDJE.