Privremeno prekidam niz postova o neovlaštenim "posudbama" sadržaja s blogova da bih se posvetio nečemu aktualnom, što se dogodilo praktički maloprije…

U 18.30 sjeo sam u auto i krenuo na neki sastanak. Nešto prije 19 sati nebo se otvorilo: započeo je biblijski prolom oblaka. Grad se u trenu našao u kolapsu. Kiša je bila toliko gusta da su je brisači jedva sklanjali sa šoferšajbe, stakla su se zapuhala da je ozračenje u automobilu jedva osiguravalo vidljivost, prometnice su se pretvorile u jezera i bujice… Nekako sam stigao do Ratkajeva prolaza u uočio prazno mjesto za parkiranje.

Vani je bilo… ne trebam nikome opisivati. Pretrčao sam na drugu stranu ceste i vjetrovka mi je bila potpuno promočena i natopljena. Fotoaparat je bio u džepu na košulji i sklonio sam se uz zid, ispod strehe, da ga zaštitim. Po takvim okolnostima nije dolazilo u obzir da vadim sitninu iz džepa i stojim na otvorenom pljusku da bih uplatio parkiranje na automatu. Držeći se zidova pretrčao sam do Importanea i spustio se u podrum gdje sam imao sastanak.

Čim sam sjeo, izvadio sam mobitel i pokušao uplatiti parkiranje. Nažalost, kako nevolja nikada ne dolazi sama, dan ranije izgubio sam svoj mobitel, (o čemu, ako treba, vjerojatno mogu dobiti i potvrdu VIP-a jer sam prijavio gubitak da blokiraju zvanja,) pa sam imao mobitel koji sam privremeno prisvojio od sina. On ima onaj "tomato"-paket, i - neugodnog li iznenađenja - nakon tri pokušaja plaćanja preostalo mi je samo odustati.

Što sada? Da se ipak herojski probijem kroz onaj krš i lom i uplatim parkiranje na uličnom automatu? Ljudi koji su bili sa mnom odgovorili su me od te zamisli argumentirajući "Pa neće valjda naplaćivati kazne po ovakvoj kiši…?!"

- Sve je moguće… Uopće mi nije potrebno u životu platiti još i 250 kuna kazne za parkiranje…

Kako se nisam mogao smiriti, svakih petnestak minuta izlazio sam na ulicu i provjeravao je li kiša prestala. Posljednji puta izišao sam nekoliko minuta prije osam (20 sati). Dok sam stigao do Ratkajeva prolaza i zaokrenuo u njega, stigao sam vidjeti kontrolora Zagreparkinga kako odlazi desnom stranom ulice prema Martićevu prolazu.

Prepun loših slutnji požurio sam do svog automobila i evo što sam zatekao:



Jasno mi je da sam po svim postojećim propisima najvjerojatnije kriv 200%. Zaista nisam platio parkiranje i ulovili su me. Ono što ne znam, da li ti postojeći propisi uračunavaju i "višu silu": potrese, požare, atomske ratove… prolome oblaka koji paraliziraju i poremete javni prijevoz u pola grada…

Pretpostavljam da nemam nikakve pravne osnove za žaliti se. Imam li ikakve osnove zamoliti za malo ljudskog razumijevanja?

U tom smislu šaljem e-mail poruku na naslov "Zagreparking reklamacije" (info@zagreparking.hr) i čekam što će odgovoriti. Da li je služba za reklamacije "Zagreparkinga" toliko revna kao kontrolori, mogu li i hoće li pokazati razumijevanje koje nadilazi kontrolorovo predatorstvo? Taj mora da se sklonio u neki kafić, pričekao da kiša prestane i trčeći korakom obišao svoje područje da nadoknadi što je zbog kiše propustio. Kamo sreće da su i ostale naše javne službe toliko efikasne!

Da otvorimo kladionicu kako će ovaj slučaj završiti?