slavne stranice omladinske štampe

četvrtak, 27.03.2008.

Kao što sada dolazi Bush, tako je 1970. u Zagreb banuo Nixon. Tada su se sve novine već godinama natjecale tko će pisati kritičkije i pogrdnije o S.A.D., samom Nixonu i američkom sudjelovanju u vijetnamskom ratu. Tri sedmice prije najavljenog posjeta, glavni urednici svih novina, radija i televizije pozvani na sastanak u Komisiju za praćenje i koordiniranja rada javnih glasila Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske u "Kockicu" na Savi. Svima je lijepo objašnjeno da zbog značaja posjeta u naredne tri sedmice o S.A.D., Nixonu i Vijetnamu trebaju javljati samo afirmativno ili, ako ne znaju što bi, onda najbolje ništa. Svi su ocijenili sastanak vrlo demokratičnim jer se nije tražilo da itko piše što mu nije bilo po volji, nego je ostavljeno na volju ako tko hoće i koliko hoće.

RIKA BIJESNOG UREDNIKA

Goran Grubišić, glavni urednik zagrebačkog "Omladinskog tjednika" se sav zasro. Kao prvo, bio je na toj dužnosti tek odnedavno, a - kao drugo - bio je dovoljno dugo da bi znao kakvu gomilu baraba ima u redakciji i među suradnicima i mogao je pretpostaviti što će oni reći kada im prenese što je čuo.

Redakcija i grupa stalnih suradnika saslušali su ga s mukom. Nitko ni da zucne. No na dan kada je trebalo predati materijale za naredni broj, a bio je to - naravno - posljednji dan kada se to moglo učiniti, već prvi koji se pojavio na vratima s tekstom rekao je: "Jebi ga! Ipak nisam mogao odšutjeti…" Donio je tekst u kojem je Nixon prikazan kao vampir, krvolok i budala. G.G. se izderao na njega, no još nije stigao ni sve reći, a na vrata je već banuo drugi sa člankom o američkom sranju u Vijetnamu.

G.G. je pao u jaru i izderavao se na njih dvojicu kada je stigao treći s analizom američkog imperijalizma koja je prokazala S.A.D. kao žarište svjetske reakcije.

G.G. se raspomamio i očekivao svakog novog čovjeka prepun nade da će napokon doći netko pri sebi, ali svi kao da su pomahnitali stižući s jednim tekstom gorim od drugoga. G.G. je urlao po redakciji crven kao paradajz, obilno se nalijevajući votkom da sve to izdrži. A što je najbolje, u uglu velike redakcijske sobe Dado Lokner je od ranog jutra smireno kuckao nekakav tekst ne obazirući se na galamu. Kada je napokon mašina zazvrčala kada je izvukao posljednju karticu, G.G. je pobjedonosno uzviknuo:

- Evo, Dado! On je pametan čovjek i ne obazire se na vaše gluposti! Što si, Dado, napisao? - a Lokner je smireno odgovorio pružajući mu tekst na nekoliko stranica:

- Nešto protiv Nixona…

Napokon je novi broj skrpljen poput Frankensteina od materijala preostalih od starih brojeva, a do tada je G.G. bio već toliko naliven da je ostao spavati na kauču u uglu redakcije. U tiskaru su s materijalima otišli grafički urednik, te tri urednika i lektorica da dežuraju na regalu i korigiraju špalte.

ZAOBILAZAK TAMACA

"Omladinski tjednik" štampao se u tiskari "Vjesnika" i ondje se dogodilo nešto što nisam vidio ni čuo ikada ranije ni kasnije. Odnekuda su se pojavili neki ljudi nikada ranije viđeni, ozbiljna izgleda, u tamnim odijelima, i po jedan je bez riječi slijedio svakoga iz "O.T"-a i navirivao mu se preko ramena što čita. Već to da su oni iz tiskare pustili nepoznate ljude da se vrzmaju naokolo bilo je čudno. Ništa nisu objašnjavali niti odgovarali na pitanja, samo su pomno pratili sve faze pripreme tekstova. Dapače, grafičari su odmah otiskivali po dva primjerka probnih špalti i jedan je dobivao urednik, a drugi njegova sjena.

Na to je popizdio Nenad P. i vođen ludilom kakvo ga rijetko u životu spopada krenuo u diverziju. Izišao je iz zgrade "Vjesnika", oslobodio se sjenke i s prvog plota strgnuo plakat za "Američki cirkus" koji je upravo tada gostovao i oblijepio grad plakatima. S plakatom se zavukao u neku pokrajnju prostoriju i krenuo ga obrađivati. Izrezao ga je na vodoravne trake širine sedam-osam centimetara, uklonio svaku drugu, a umjesto njih umontirao najgore fotografije vijetnamskih ratnih strahota koje je mogao pronaći, klanja i napalm, te sve još začinio istaknutim portretom vođe Crnih pantera. Sve to zajedno odnio je osobno u sobu gdje su se pripremale fotografije.

Tipovi u tamnim odijelima kontrolirali su samo tekstove, a nisu obraćali pažnju na slike. "Vjesnikovi" grafičari izradili su kliše ne alarmirajući nikoga, a "O.T."-ovci se uspjeli za to vrijeme dogovoriti i smjestiti kolaž na cijelu treću stranu, inače rezerviranu za najznačajnije tekstove broja ili dubokoumne političke komentare. Broj je otišao u štampu, pa na kioske, a da nitko od nadležnih nije primijetio išta sumnjivo. Uočili su to tek kada je već bilo prekasno.

TRENUTNO PREPOZNAVANJE

LJudi iz protokola Sabora pričali su kasnije da su svjedočili sljedećoj sceni. Sjede Nixon i Tito, kad dolazi Ronald Ziegler, Nixonov savjetnik za štampu, sav zapjenušan, nosi "Omladinski tjednik" presavijen tako da se vidi samo treća stranica, maše s tim prema Titu i prska pljuvačku: zar nije bio dogovor da se prestane sa svim blaćenjem Amerike i Amera za vrijeme Nixonova posjeta?! Što je to?!

- What is this?!

Tito, kažu, samo smireno pogleda na stranu, omjeri na trenutak čime to Ziegler maše, otrese pepeo s cigarete i hladan ko špricer kaže:

- "Omladinski tjednik."

Tu Ziegler ostane bez teksta jer je odgovor bio točan i nije mu se imalo što dodati. Ono što je zapanjujuće jest da je Tito prepoznao o čemu se radi, a nije bio prethodno obaviješten, te da se nije ni najmanje uzrujao. Dapače, kako za nikoga iz "Omladinskog tjednika" kasnije nije bilo nikakvih posljedica, reklo bi se da mu je bilo i drago.

DVA PRIMJERKA ZA MARŠALAT

Kako je mogao prepoznati "Omladinski tjednik"? "O.T." je izlazio na prepoznatljivom velikom formatu, veličine starog "Vjesnika", to je bio jedan pokazatelj. Drugo, nijednoj drugoj novini ne bi tako što palo na pamet, niti bi se itko drugi tako nešto usudio. No i jedno i drugo trebalo je znati.

Tek čuvši priču postalo je jasno tko sve čita "Omladinski tjednik". Naime, iz Maršalata u Beogradu uredno je stizao početkom svake godine zahtjev za pretplatom na dva primjerka. Pretpostavljalo se, jedan za čitanje, gužvanje, izrezivanje i bacanje, a drugi za arhivu. I to nisu tražili da im se besplatno šalje, što bi svi s veseljem udovoljili, nego su uredno poslali novac za pretplatu.

Da je drug Tito živ, volio bi čitati blogove.

- 11:35 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (15) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>