ponedjeljak, 24.03.2008.

izgubljen u zabilješkama

Jedan od problema u životu (ni najveći, ni jedini, ali neugodan) događa mi se zato jer često ne znam što sam se spremao napisati, a što sam stvarno napisao. Prođe neko vrijeme, a ja više ne znam jesam li to napravio ili sam samo naumljivao. Ili - još gore - nakon nekog vremena jasno se sjećam da sam obavio što sam kanio, a zapravo nisam. Prijatelj s kojim održavam prepisku (po jedan e-mail svakog godišnjeg doba) kasnije kaže: - Bog te mazo, što mi o tome nisi javio? - a ja ljut što mi na neko važno pitanje nije odgovorio.

Smislivši kako tome doskočiti, još rabeći pisaću mašinu počeo sam pisati pisma u kopijama. Ideja je bila - kad me zgrabi inspiracija, prvo potražim kopiju prethodnog dopisa i provjerim gdje sam stao s prepiskom; pitanjima, porukama i narudžbama. No i taj sistem je ubrzo pokazao loše strane. Namjerim se nekome javiti, zaronim u papire po sobi u potrazi za posljednjom kopijom, nađem svašta, sasvim zaboravim što sam počeo. Ili se izbezumim što ne mogu naći ono što tražim. Onda sam smislio da sve kopije držim u jednoj fascikli, kao - kad mi zatrebaju neću tražiti nigdje drugdje po sobi, izvući ću upravo tu fasciklu, točno ću znati gdje sam stao s korespondencijom... Mož' si mislit! Događalo mi se da povremeno naprosto zaboravim odložiti kopiju u fascikl. Pošaljem pismo, a ljudi mi odgovaraju: koji me vrag spopao da već tri puta zaredom zanovijetam jedno te isto drugim riječima. Završilo je tako da sam, iako je fascikl bio preda mnom, za svaki slučaj prvo prekapao po papirima u sobi i... Primijetivši da više ne pišem, da kasnim ljudima čestitati rođendane i Nove godine, napustio sam taj sistem.


Prijatelji koji su imali prilike zaviriti u ono što zapisujem ili prate ovaj blog kažu da "transformiram događaje u literarnu građu". Ima nešto u tome, ali postoji i obrnut proces. Primijetio sam da jednako upečatljivo pamtim kao da mi se dogodilo ono o čemu sam tek pisao, kao i ono što sam zacijelo izmislio. Problem je tim veći što je zamišljena, izmišljena situacija ili zbivanje sličnije nekom stvarnom. Za neke sam se događaje počeo pitati da mi se nisu stvarno dogodili. Recimo, jasno pamtim neku situacije, zažmirim i do u detalje mogu vizualizirati prostor i ljude, u ušima kao da mi odjekuju davno izrečene riječi, jedino što znam da sam se u to doba nalazio na sasvim drugom kraju zemaljske kugle, a osobe koje se pojavljuju u tom navodnom sjećanju upoznao sam tek nekoliko godina pošto se zapamćeni događaj dogodio. Počelo me to mučiti. Tako sam svojedobno, u više navrata, odlučio voditi dnevnik. Na takve odluke su najviše utjecale Nove godine, kada obavezno dobijem nekoliko kalendara-rokovnika s izazovno praznim stranicama, kojoj svakoj na vrhu stoji lijepo otisnut datum. Više ni ne znam koliko puta sam marljivo počinjao upisivati dnevne zgode, izdržao bih po sedmicu-dvije, jednom čak mjesec dana, ali uskoro se dogodilo da bih preskočio koji dan, onda više dana, onda se nakupilo toliko dogodovština koje je trebalo pribilježiti da bih morao čekati nekoliko dana da nađem dovoljno vremena za taj posao, a u međuvremenu.... Kao što je poznato još iz grčkih vremena, utrka zeca za kornjačom je beznadna. Onda je jedna moja aktualna ženska pronašla aktualni dnevnik i zauvijek mi ogadila i samu ideju ostavljanje pismenih tragova iza sebe.


Barem već dvadesetak godina ustalio mi se običaj da uvijek imam uza se neki blok ili tekicu u koje zapisujem ono za što mi se učini da bi mi moglo ikada zatrebati ili što ne želim zaboraviti. Pohranjujem unutra ideje za priče, podatke za članke, zabilješke za svakovrsne tekstove, kome što dugujem i tko meni što duguje, datume rođendana, telefonske brojeve i adrese, dobre viceve i duhovite replike; svašta. I opet su zabilješke za priče ono što unosi pomutnju. Kadikad je to neki stvarni događaj ili anegdota koje samo treba zapisati i - evo priče. Kadikad je to neka potpuno izmišljena konstrukcija, nešto za neki "science fiction" ili kakvu priču za djecu, kadikad događaj koji treba tek neznatno transformirati (ili potpuno izokrenuti) da bi postao "literarna građa", kadikad ga zapišem već u izmijenjenu obliku, kadikad pribilježim razgovor ulovljen u prolazu, a kadikad odgovor koji sam trebao uputiti, ali ga se u pravi tren nisam dosjetio, kadikad odgovor koji bi trebalo dati ako me tko upita... I da vidiš zbrke! Uzmem u ruke takvu tekicu nakon nekoliko godina i zgražam se - ovo da sam bio u stanju napraviti! Ovako bezobrazno da sam odgovorio! Ma nisam! A ako nisam - zašto ta osoba već sedam godina ne govori sa mnom niti me pozdravlja kad se sretnemo?

Zabilješke o stvarnom su se pomiješale s izmišljenim dijelovima priča, a opet - ni to izmišljeno nije baš sasvim izmišljeno, kao što ni stvarno nije sasvim stvarno. Imao sam sreću u životu da sam nekoliko puta bio u prilici da imam dovoljno vremena da temeljito razmišljam o svom dotadašnjem životu. Recimo, u vojsku sam išao sa dvadeset i sedam godina, do tada je već zaista svašta preko mene pregrmjelo. Stalno su me slali na stražu u divljinu. Kada sam napunio stoti dan stražarenja prestao sam ih brojati. I sjedim tako u divljini na vrhu planine, i što ćeš drugo nego - premotavaj svoj unutrašnji film. Ništa prirodnije nego razmišljati o događajima koje smatraš značajnima, događajima nakon kojih je život krenuo na sasvim nove i nenadane strane. Često su to događaji u kojima sam sasvim presjekao neke mogućnosti koje mi i dalje nedostaju, preokreti koji trajno peku. Sve je prolazno, posljedice su trajne. Sve sam ih davno ranije definirao i arhivirao i jasno obilježio kao važne i često se na temelju iskustva iz njih dalje ponašao. I tako sjedim na vrhu planine, gledam sjene oblaka što hitro klize planinskom padinom, po tko zna koji put ponavljam u sebi svaki trenutak nekog takvog zbivanja i odjednom se sjetim - hej, tamo je bio jedan osmijeh koji uopće nisam uzeo u obzir! A ako je bio taj osmijeh, a bio je, onda i izjava nakon njega ima sasvim drugo značenje! A ako ta izjava ima drugo, suprotno značenje, onda je ta osoba zapravo htjela nešto sasvim drugo nego što sam ja pretpostavljao... I cijeli događaj se izvrne kao izokrenuta čarapa; ispostavi se da se u zbilji nije odvijalo ono što sam ja, sudjelujući, mislio da se zbiva, već nešto sasvim drugo. U skladu s tim, pošto sam se ja ponašao neodgovarajuće, i druge osobe u to upletene mora da su stekle sasvim pogrešnu sliku o mojim htijenjima i nakanama, pa nije ni čudo da su napravile što su napravile i tako... Odmah to zapišem u tekicu. Tako su se u tekici našle iste uspomene zapisane po nekoliko puta, svaki put kao da se radi o nekom sasvim drugom iskustvu.

Kadikad se ono što sam zapisao sasvim poklapa s onim što se sjećam, kadikad se više ničega ne sjećam, pa se samo čudim kad na to naletim i iščitavam, kadikad se sjećam nečega o čemu nisam zapisao ni retka, pa to zapišem nakon nekoliko godina kada mi se učini da već počinjem zaboravljati, kadikad je moguće točno rekonstruirati što se zaista zbilo, ali naknadno iskustvo govori da je posrijedi nešto sasvim drugo nego što sam u ono doba smatrao.


Tako čitajući svoje stare zabilješke razgovaram sam sa sobom. Ja iz jednog vremena proučava što je mislio ja iz drugog, ja nekadašnji procjenjujem što je nastalo od mene. I što sam stariji - skanjujem se priznati - otkrivam da sam sve zanimljiviji sugovornik.

- 18:42 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker