razobličavanje lokalpatriotizma

petak, 31.08.2007.

U neko doba, ne tako davno, pa bi se mnogi mogli sjećati, izgledalo je da su Imoćani sve preplavili, da ih ima tušta i tma, da su zauzeli sve značajne pozicije u društvu, da je mjesto odakle dolaze u hrvatskim razmjerima otprilike veličine Hong Konga. Ne bi išlo.

Imotski je mali. Gradić smješten na padinama iznad plodnog Imotskog polja, odmah uz fantastično kraško jezero, Modro ili Plavo jezero. Koliko god mali, Imotski je grad, s gradskim načinom života već nekoliko stoljeća. Prije nekoliko desetljeća razgovarao sam s fra Vjekom Vrcićem koji je cijeli život izučavao povijest Imotskog i imotske krajine i on je tvrdio da pravih imotskih familija nema mnogo, šesnaest ili sedamnaest, zapisanih u gradskim i crkvenim knjigama unazad nekoliko stotina godina, i točno se zna koji su i koji nisu, a grad nikada nije bio mnogoljudan. Je li još živ fra Vjeko? Sad bi mogao biti već u devedesetima… No kako to da je tako mali broj ljudi uspio sve preplaviti?

Pravi Imoćani su gospoda. Živjeli su u gradu i bili vlasnici zemlje u polju, a seljaci u mjestima u dolini i na njenim padinama vjekovno su bili kmetovi, sluge i najamnici. Utoliko je ono kako su se neki predstavljali "Imoćanin iz Zmijavaca" ili "Imoćanin iz Vinjana Donjih" isto kao i drveno željezo ili okrugli kvadrat. Imoćani su iz Imotskog, a ne iz Prološca ili Runovića. Između onih rođenih i odraslih u gradu i onih stasalih svega pet kilometara dalje postoji bitna razlika. Ako postoji sličnost, ona je izrasla iz toga što su oni van grada stoljećima željeli biti poput onih iz grada.

Seljačka djeca su stoljećima ostajala na zemlji i postajali seljaci, ili - kasnije - odlazili trbuhom za kruhom u Ameriku. U gradu je jedan u obitelji nasljeđivao cjelokupno imanje ili njegovu glavninu, sestre su se poudavale u druge obitelji, ali se braća bez nasljedstva nisu ostavljala na cjedilu. Odavno se poštovao princip da prava pomoć nije u tome da se nekome pokloni riba, već da ga se nauči ribariti. Imućnije obitelji ulagale su u mušku djecu koja nisu ostajala brinuti o imanju tako da su ih već odavno slali na školovanje. Cijenilo se obrazovanje, a oni koji su studirali po evropskim prijestolnicama izrastali su u svjetske ljude. Nije se odviše cijenila tehnika, pa nije bilo mnogo inženjera, prezirala se država, pa nije bilo političara, društvene znanosti poput etnologije, filologije smatrane su neozbiljnim i nisu donosile poželjan ugled i zaradu, pa su se Imoćani uglavnom školovali za doktore i pravnike. Siromašnije obitelji su prebacivale troškove školovanja na Crkvu, tako da su mnogi postajali svećenici. Ako si nisu mogli dozvoliti školovanje, Imoćani su postajali trgovci ili pjesnici.

Pravi Imoćani su imali svoju filozofiju. "Sa svakim lijepo, s nikim iskreno" ili "Bolje jedanput pocrvenit nego stotinu puta pobijeliti". Jedna od njihovih karakteristika je da se nisu voljeli isticati, a naročito ne nepotrebno. Voljeli su obavljati svoje poslove u miru, ne privlačeći pozornost nepozvanih. Kako odjednom da su ljudi koji su se proklamirali Imoćanima postali toliko istaknuti i busali se u prsa ističući svoje porijeklo? I zašto bi porijeklo uopće bilo važno?

Za one iz imotskih sela Imoćani su u svemu bili uzor. Bili su bogati ili barem dobrostojeći, bili su obrazovani i ugledni, bili su uspješni. Kako ih je bilo malo, svi su se međusobno poznavali i kada je zatrebala kakva pomoć znali su kome se mogu obratiti i koliko se jedan na drugoga mogu osloniti. Kada se svijet toliko promijenio da su se seljaci odlijepili od zemlje, što milom što iz nužde, nastojali su se ponašati poput svojih uzora, dapače, postati veći Imoćani od Imoćana. Isto to ponašanje u ostatku Hrvatske navelo je te kvaziimoćane da pokušavaju biti veći Hrvati od Hrvata, što je u jednom razdoblju bilo vrlo probitačno, pa je isti recept iskoristio i raznovrsni šljam i iz drugih krajeva Lijepe naše.

Dakle, nit je zlato sve što sja, nit je Imoćanin svatko tko se za takvoga izdaje. Porijeklo je važno jer su Imoćani po porijeklu dobivali neke osobine koje ne-Imoćani nemaju. Nastojali su ih oponašati, pa kako je i oponašanje već donosilo neke plodove, trudili su se u tome još i više, do groteske i apsurda, ali koliko god bili uspješni ostajalo je bez prave, čvrste osnove. Pravi Imoćanin, ako je liječnik, onda je dobar liječnik, ako je sudac, onda je nepotkupljiv i slijedi zakone, ako je advokat, onda se bori za pravdu i nije gulikoža, ako je trgovac onda posluje pošteno, ako je svećenik nije bahat i nezajažljiv. Ako se među njima i iščahuri netko kakvog lufterskog zanimanja, poput filmskog režisera, to je neuspjeli primjerak, ali i taj je kao režiser vrlo dobar. Ako Imoćani nešto zacrtaju, to i ostvare. Ne pružaju se preko svoje mjere. Pravi Imoćani su sve ono što ovi mimikrijski Imoćani najčešće nisu.

Naravno, preostaje pitanje što je ono što je tipične Imoćane napravilo takvima kakvi su bili, što je to u njihovom porijeklu što im je dalo poseban pečat, te pitanje na koje ne znam odgovor - da li su današnji mladi dostojni nastavljači predaka? Lako moguće da jesu, ali nije nužno. No to premašuje opseg ovog posta koji je ionako postao predugačak i dosadan.

- 11:48 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>