Svatko tko ima psa ili mačku neizbježno je zamijetio njihovu zapanjujuću sposobnost da mnogo spavaju. Ako su prošetali da obave fiziološke potrebe, ako su najedeni i napojeni, mogu spavati dokle god ih ništa ne uznemiruje. Osobina je to naslijeđena iz pradavnih vremena kad su živjeli u divljini. Da bi mogli živjeti, rasti i razmnožavati se, bilo je potrebno da nađu piće i ulove hranu, izbace otpadne tvari, a kada je to bilo zadovoljeno najekonomičnije je bilo spavati. Biće koje spava troši najmanje energije, spavajući smanjuje se potreba za novim unošenjem pokretačkih tvari, odlaže se potreba za novim budnim aktivnostima. Biljožderi su budni preko cijeloga dana jer je hrana koju uzimaju slabo hranjiva, pa je moraju uzeti mnogo, a i bolje im je da su budni da ih tkogod ne pojede, no svi mesožderi su velike spavalice. U skladu s tim objašnjava se da je funkcija spavanja da se organizam odmori od prethodnih napora i pripremi za naredne, period u kojemu se umrtvljuju životne funkcije, što podrazumijeva da je cilj života biti budan, da je budnost stanje kojemu se teži, a spavanje samo nešto što omogućuje svjesnu aktivnost.
Podrazumijevanom možemo uputiti mnogo zamjerki. Takozvana svjesna aktivnost je sve drugo nego slobodna. Budno stanje svih živih organizama u potpunosti je prožeto potrebom za zadovoljavanjem potreba održanja organizma, pri čemu su životinje vođene instinktima kojima se ne mogu oduprijeti, a ljudi su navođeni podsviješću koju ne mogu kontrolirati. Budno stanje je u potpunosti namijenjeno zadovoljavanju nužnosti. Nasuprot tome, samo dok spavamo zaista smo slobodni.
Za velike dijelove mozga nije otkriveno čemu služe. Uvijek se podrazumijeva - čemu služe dok smo budni. Možda se njihova prava namjena ostvaruje tek kad spavamo. Uvelike su istraženi snovi, ali sni su jedini dio spavanja u kojemu su prisutni elementi iz budnog stanja, oni su povezni, prijelazni dio budnosti i pravog spavanja. Čemu služe neistraženi dijelovi mozga kad spavamo bez snova?
Što ako je cilj života spavanje? Sve aktivnosti budnog stanja usmjerene su tome da se može što duže i što neometanije spavati: pribavlja se hrana, pronalazi sklonište, uređuje ležaj… Čak i aktivnosti koje na prvi pogled nemaju veze s tim u krajnjoj konzekvenciji vode istome. I ono što na prvi pogled izgleda kao da je samo sebi svrha, poput igre mladunčadi ili umjetnosti, zapravo je priprema da se organizam skladno razvije ili održavanje sposobnosti da bi bio sposoban uz što manji utrošak energije pribaviti dovoljno da može opstati, a sve vezano uz razmnožavanje usmjereno je tome da se priča nastavi. Zdrav i zadovoljen organizam je naprosto mehanizam sposoban spavati. Vrednovanje budnosti kao primarnog životnog stanja događa se samo dok smo budni i možda je tek jedna od posljedica tog stanja koja pokazuje koliko su naše mogućnosti shvaćanja tada izvitoperene. Jednostavna živa bića kao protozoe, amebe, bičaši, papučice i zelenike, uopće ne spavaju, ne zato jer im to nije potrebno, već zato jer se nisu razvili do nivoa da bi za to bili sposobni.
Mi tumačimo i evoluciju i povijest kao rezultat aktivnosti budnih identiteta. No možda su i oni tek međukorak prema nećemo što se zbiva, u čemu sudjelujemo, a da budni ni ne znamo, jer tada ni ne sanjamo.
|