Prije svitanja 6. lipnja 1944. godine major Werner Pluskat, komandant obalnih artiljerijskih bitnica u bunkerima iznad normandijskih plaža, odlučio je napokon poslušati obavijest iz štaba i proglasiti završetak uzbune koja je počela još prije ponoći prethodnog dana, te poslati vojnike da se odmore. Cijelu noć su ga prelijetale velike formacije neprijateljskih aviona i odlazile negdje u dubinu kontinenta, ali na pučini koju je nadgledao nije bilo ničega sumnjivog. Na more je nalegla niska naslaga magle obasjana mjesečinom. Izdavši zapovijed kapetanu Ludzu Wikeningu i poručniku Fritzu Theenu, iz navike je podigao dalekozor do očiju da posljednji put pređe pogledom preko horizonta prije nego se i sam udalji.
Kroz maglu koja se razilazila i postajala sve rjeđa horizont se na magičan način punio brodovima svih vrsta i veličina. Bilo ih je na tisuće, sablasna armada koja se najednom pojavila niotkuda, kao da se materijalizirala od magle i pjene valova. Svaki od tih brodova imao je dovoljnu vatrenu moć da uništi bunker u kojemu se nalazio.
Major Pluskat je dohvatio telefon i nazvao majora Blocka u štabu 352. divizije.
- Block! - započeo je. - Invazija je počela! - Zatim je nastavio znajući da je ono što govorio zvučalo nevjerovatno: - Vidim deset tisuća brodova! Dolaze!
- Otrijeznite se, Pluskat! - prekinuo ga je Block očigledno vjerujući da mu se priviđa od iznurenosti nakon cjelonoćnog bdijenja i tko zna još od čega. - Saveznici zajedno nemaju toliko brodova! Nitko na svijetu nema toliko brodova! Toliko brodova ne postoji!
- Kako ne postoji?! - planuo je Pluskat. - Upravo ih gledam! Dobro vidim!
Major Block se pokolebao prepoznavši ozbiljnost u Pluskatovu glasu. Podsmješljivo je zapitao:
- I, dobro, kamo plovi tih deset tisuća brodova?
Pluskat pogleda kroz otvor na bunkeru i izdere se u telefonsku slušalicu:
- Točno prema meni!
|