srijeda, 27.06.2007.

porodične legende - 3



DJEVOJKA SA ŽALCEM

Franciska zvana Grosmama, rođena Pleše, udana Pavlić, ostala je mlada udovica s dvoje male djece, Franciskom i Franjom. Pavlić je bio graditelj koji je došao u Sarajevo zajedno s Austrijom i doveo obitelj odnekud iz šuma Gorskog kotara. Grosmama se ubrzo nakon smrti prvog muža ponovo udala, također za graditelja, Wiplingera koji je došao iz Lienza, te izrodila s njim četiri sina: Antuna, Dragu, Josipa zvanog Pepi i Silvija. Pavlić i Wiplinger su zajedno izgradili otprilike sve u Sarajevu što je ostalo nakon Austrougarske.

Graditelji su bili imućni, a Grosmama je ulagala ono što su zaradili u imovinu kojom je ona upravljala. Njezino je bilo pola Trebevića, imala je ciglanu, pilanu, četrdeset i osam pari teglećih konja i svim tim upravljala. Izlazila je u grad u kočiji koju je vozio kočijaš. U kući je komandirala još i kuharicom, sobaricom, kućnim slugom i vrtlarom. Priča se da je bila energična i odlučna žena koja je jednako čvrsto zasjela nad kućnu blagajnu kao što je upravljala radnicima i poslugom, a postoje romantične priče i da je bila vještica kojoj je bilo dovoljno samo pogledati čovjeka pa da zna sve o njemu. Vjerojatno je naprosto bila inteligentna i dovoljno iskusna da joj se malo što moglo sakriti ili podvaliti.



Jedina kćerka, ljubimica, kojoj je Grosmama dala i svoje ime, Franciska, a kasnije su je zvali Omama, u devetoj je godini oboljela od tifusa, nakon kojega je oglušila. Grosmama ju je vodila u Beč i u Budimpeštu liječnicima, a jedan od njih je savjetovao da svakodnevno mora piti svježe kozje mlijeko, pa su joj nabavili kozu. Koza je bila besprijekorno čista, svaki dan su je četkali, a dobila je i veliku mašnu i neprestano je trčala za gluhom djevojčicom. Omama je odrastala u krugu obitelji i kućanstva sa četvero braće, nepoznate ljude je izbjegavala, a posebno dobro se razumjela sa životinjama. Braća su je izvještila u svim muškim vještinama. Imali su u kući sobu s biljarom i sobu za mačevanje i ravnopravno se nosila s njima, a u kartanju je nitko nije mogao dobiti. Jedino kada su braća izlazila lumpati i u muške pustolovine, ona je ostajala kući i čitala.

Mlada Omama je izrasla u skladnu i lijepu djevojku, iako za ono vrijeme neuobičajeno visoku. Kada je imala šesnaest godina brat Franjo je dobio na kartama divljeg pastuha kojemu nitko nije mogao prići, i bivšem vlasniku je laknulo kada ga se riješio. Ni Franjo nije mogao ništa s njim, no Francisku je prihvatio bez opiranja i jedino njoj dozvoljavao da mu priđe i da ga jaši. Nakon toga je svakodnevno u bijeloj svilenoj haljini jahala po brdima oko Sarajeva, sa strane sedla je - za svaki slučaj - visio floret, a za njima trčala blještavo bijela koza s velikom roza mašnom. Početkom dvadesetog stoljeća, prije Prvog svjetskog rata, u gradu koji je velikim dijelom još bio orijentalna kasaba, gdje je dobar dio žena na ulici hodao pod čadorima i s feredžama, lijepa djevojka koja je izjahivala na moćnom pastuhu s mačem na dohvat ruke i kozom u pratnji bila je pravo čudo.

Kako je bila iz dobrostojeće ugledne obitelji, za vitku Amazonku bilo je zainteresirano mnogo udvarača. Ocjenjivali su da je dobra prilika, ali i najteži ulov. Kao prvo, bilo je teško ostaviti dojam na nekoga koga se gledalo prema gore. Osim u crkvu, gdje je dolazila okružena s obitelji, nije izlazila na druga mjesta gdje se moglo sresti djevojke njezinih godina. Da je se ulovi dok jezdi po brdima i kroz šumu bilo je nemoguće. Jedini način da joj se priđe bilo je preko braće koja su je ljubomorno čuvala. Razumjela je ljude tako da ih je gledala u lice dok su govorili, a kada joj je tko bio nezanimljiv naprosto je svrnula pogled i više se nije moglo prodrijeti do nje. S druge strane, iznimno načitana, bila je sposobna odbrusiti tako energično i neuobičajeno da je većina onih koji su joj se pokušali obratiti trenutno ostajala bez daljnjeg teksta.

Jednoga je dana sjahala na vrhu jednog od brda oko Sarajeva, sjela u hlad ispod drveta i zadubila se čitanje knjige dok je koza brstila oko nje, kada je iz šume izišao mladi div u carskoj uniformi strojovođe sa zlatnim gumbima. Da nije primijetio s ruba šume kako je izjahala iz grada, mladi Otata bi mislio da je naišao na vilu, no svejednako je teško mogao vjerovati svojim očima. Zapjevao je da je ne preplaši i krenuo prema njoj, ali ona nije podizala pogled s knjige sve dok nije stao do nje.

Omama je iznenada ugledala nečije noge pored sebe. Munjevito je odbacila knjigu, strelovito se osovila na noge, u isti mah zgrabila floret koji joj je ležao uz butinu u travi i mač je fijukno. Otata se zapanjeno ukočio kada mu se vrh čeličnog žalca stvorio prislonjen na jabučicu grla ispod brade. Prvi pogled koji su u životu izmijenili bio je duž izdužene oštrice.

Otata je na drugoj strani oštrice vidio ispruženu ruku koja je čvrsto i sigurno držala mač prislonjen uz njegovo grlo zaustavivši ga na razdaljini bliže koje nije mogao prići. Pogled se zaustavljao na dva najljepša smeđa oka koje je ikada vidio koja su ga netremice promatrala opasno se krijeseći. Na kromiranoj polukugli branika drške mača vidio je i proplanak po kojemu je došao i sebe i konja iza sebe i pola neba ponad svega.

Omama je iznad vrška mača vidjela snažnu vilicu, srdačan osmijeh nevjerojatno pravilnih blještavih zuba iznad kojih su se svili brkovi kicoški uvijeni na krajevima. Gledala je lice u ravnini svojega, a na njemu nije bilo nimalo straha. S čuđenjem je primijetila da pastuh mirno pase iza neznanca, što je značilo da ga je propustio ne upozorivši je.

Tako su stajali ukipljeni sve dok iznenada divova ruka nije sunula poput zmijurine, ogromnom šakom je obuhvatio njezinu ruku koja je držala mač i silnom snagom je povukao u vis. Omama je poletjela naprijed i bubnula grudima o čvrsta divova prsa, lica su im se na djelić trenutka sudarila tek vrškom mekih usnica, a onda joj je on iščupao oružje iz ruku i odbacio ga. Mač je odletio nekoliko metara i zabio se uspravno u livadu, a ona je odskočila brže nego što ju je on privukao do sebe.

Ponovo se su ukipili i ona je proučavala lice koje joj se dobrohotno smiješilo. Mogla je potrčati to mača i zgrabiti ga, ali je umjesto toga nakon nekog vremena krenula vrlo laganim korakom do njega, prihvatila dršku, izvukla ga iz zemlje i ponijela u opuštenoj ruci uperenog prema tlu. Mali Otata se istovremeno okrenuo, spustio u podnožje drveta gdje je ona sjedila kada ju je zatekao, naslonio leđima na hrapavu koru, te dohvatio knjigu koju je odbacila i pogledao što je čitala.

Nije je ni zvao ni požurivao. Strpljivo je čekao da ona sama sjedne pored njega. Oslonjena na jednu ispruženu ruku okrenula se prema njemu dok drugom i dalje nije ispuštala dršku mača, zagledala se u njegovo lice i tako su počeli razgovarati.
- 22:10 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker