četvrtak, 10.05.2007.

ugostiteljstvo u Zagori

Mojca Skoblar vozila je kroz kamenitu, užarenu i pustu Zagoru ka zidu planina iza kojih se nalazilo more. Kao prokleto, koliko god su kotači automobila mahnito gutali asfalt pod sobom, izgledalo je da stjenoviti zid planina jednako brzo uzmiče. Bila je sredina jeseni, ali je dan bio kao usred ljeta. Zvizdan upržio. Sve je oko nje lelujalo od jare.

Kuće pored kojih je povremeno prohujala, kako stare kamene tako i nove betonske kocke, bile su uglavnom zatvorenih škura i napuštene. Bilo joj je već svega dosta i ljutila se. Kako taj narod misli živjeti od turizma, a turistička sezona im traje svega dva mjeseca! Kako sezona prođe, svi se razbježe! Misle raditi svega dva mjeseca i na osnovu toga dobro živjeti cijelu godinu! Već odavno je poželjela stati pored nekog kafića ili gostionice, osvježiti se i predahnuti, ali je prošla već pored desetak takvih mjesta koja su bila zatvorena, a čak ni benzinska pumpa nije radila.

Napokon se usred nekog zaseoka ukaže birtija s otvorenim vratima ispred kojih je u hladu drveta bio prazan stol. Na prizemnom dijelu tradicionalne kamene fasade nakaradno su ugrađeni veliki prozori koji su ga cijeloga ostaklili. Sjećala se da je u nekoliko navrata u vrijeme sezone prošla ovuda i vidjela četiri-pet punih stolova zauzetih lokalnim stanovništvom koje je nešto slavilo. Očigledno je mjesto bilo za domaće, a van sezone im je bio dovoljan jedan stol.

Zaustavila je automobil uz kuću u sjeni nadstrešnice, izašla i sručila se na rasklimanu stolicu. Stolnjak je bio karirani, kao u kolodvorskim restoranima pedesetih godina, a olupana aluminijska pepeljara je zasigurno bila iz tog doba. Nakon nekog vremena na vrata izađe i odgovarajuće ženska s pripasanom keceljom.

- Dobar dan! - reče Mojca. - Imate li štogod za popiti?

- Pa… imamo… - profrflja žena kao da joj je neugodno.

- Cocacolu! - presiječe je Mojca da bi se što prije okrijepila.

- Nemamo - reče ženska.

Mojci se otme razočarajuća grimasa, ali požuri:

- Dobro, dajte onda mineralnu vodu.

- Nemamo - reče žena.

- Pa što onda imate? - Mojca je osjećala kako joj raste tlak.

- Pa… imamo… - žena je malko razmišljala. - Ledeni čaj!

- Dobro. Dajte onda tog ledenog čaja.

Kao da ju je po smrt poslala. Napokon evo nje noseći na poslužavniku već natočenu čašu od tri deci s dvije kocke leda i posluži je. Mojca upita:

- Radi li vam kuhinja?

Žena je opet razmišljala kao da se suočila s bog zna kakvim pitanjem prije nego je odgovorila:

- Radi.

- Onda bih rado nešto lagano… Može li nabrzinu samo jedan tost?

- Nema.

- Pa što imate?

- Mogla bih vam donijeti malo sira…

- Donesite taj sir!

Žena se okrene i nestane u kuću. Uskoro se vrati s tanjurićem na kojemu je bilo nakoliko kriški domaćeg sira i dvije kriške kruha, a u drugoj ruci je nosila tanjurić s maslinama. Kako je to položila na stol, iznutra se začuje zvonjava telefona, te ona požuri javiti se.

Mojca je oprezno probala sir. Istini za volju, bio je odličan. I masline su bile prvoklasne. Nakon prvog zalogaja Mojca je sve u slast pojela. Odmah je postala bolje volje. Osjećala je da je sakupila snage za nastavak putovanja. Ljutnju i zgražanje zamijenila je dobrohodnost - pa kako ti ljudi misle ući u Europu, baviti se turizmom, a i ono malo lokala što ostanu raditi cijele godine otprilike su na nivou hanova u vrijeme kad su ovuda prolazile turske karavane!

Žena se pojavila na vratima i Mojca joj mahne:

- Račun, molim!

- Nema.

- Kako nema?! Aha, ne izdajete račune. Nije važno. Htjela bih platiti.

- Ne naplaćujemo - prekine je žena.

Mojca se zbuni:

- Kako to mislite: ne naplaćujete?

- Ovo nije restoran. Parkirali ste mi u dvorištu i sjeli pred kuću. Žao mi je što vam nisam imala ništa više ponuditi…
- 12:02 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker