Po noći su dječaka koji je kasnije postao Čovjek-vadičep napali komarci i mravi, tresao se od hladnoće, gladi i žeđi, pred jutro se spustila rosa, a on se borio da ne zaspe, da mu prst ne bi ispao iz rupice. Sa danom su došli i prvi posjetitelji koji su čuli da dječak kojega svi vole stoji zalijepljen uz nasip. Nisu mogli propustiti tu priliku. Mlatili su ga batinama i gađali kamenjem, donijeli su i drkove u vrećicama, pa su ga obljepljivali, čupali ga za kosu i izrugivali mu se.

Dječak koji je kasnije postao Čovjek-vadičep se isčuđivao - kako to da samo loši ljudi nailaze? Mora da ima dobrih ljudi! Gdje su oni? Dječak je vjerovao da razumni i dobri ljudi nisu čuli u kakvoj se situaciji nalazi, kakva se opasnost nad sve nadvila, jer bi inače sigurno već dotrčali.

Donekle je bio u pravu. Oni koji ga nisu voljeli jedva su dočekali priliku da čuju da ga mogu napadati i kinjiti dok ga nitko ne brani, a oni koji su ga voljeli nisu ga voljeli toliko da bi se protivili onima koji su ga kinjili i izložili i sebe njihovim napadima. Pored toga, ni jedni ni drugi nisu pričali o tome zašto je dječak uz nasip, a ako bi tko to i spomenuo, nitko mu nije vjerovao, tako da nitko (naravno, osim vidre koja se izdavala za Pjesnika) nije bio svjestan opasnosti.

Dječak koji je kasnije postao Čovjek-vadičep je razmišljao - ako su svi ljudi zapravo loši, ipak treba spasiti zemlju. Mora da su djeca dobra! Djeca su nepokvarena, iz mnogih od njih stasat će kasni ljudi. Bila bi šteta da oni propadnu. No narednog dana je došlo i mnogo djece koja su čula od starijih kako ima neki dječak kojega je zabavno i užitak kinjiti, a kako djeca vole raditi što vide od odraslih, tako su ga maltretirala još gore od njih, onako kako naivna djeca znaju biti opaka i okrutna.

Dječak koji je kasnije postao Čovjek-vadičep je razmišljao - djeca su okrutna, ali ne mogu im zamjeriti. Pri tome mu nije padalo na pamet da je i sam dijete, ali razmišlja i ponaša se sasvim drugačije od ostale djece. Mislio je - mora da ima dobrih pasa, i krava, i vjeverica… Moram ih spasiti! A mislio je i da, ako su već svi ljudi iskvareni, jednoga dana će se roditi jedan dobar čovjek, a dobar čovjek je dragocjenost u svijetu i trebalo bi to omogućiti…

U međuvremenu, dok se s jedne strane nasipa događalo sve što se događalo, s druge je voda neumorno podrivala nasip. Dječak koji je kasnije postao Čovjek-vadičep je osjećao na jagodici utrnula prsta kako voda pritišće sve bješnje i jače. Onda je s druge strane došao rak i počeo mu gristi prst.

Dječak koji je kasnije postao Čovjek-vadičep je vidio da ništa više neće moći spriječiti katastrofu. Tren prije nego je voda provalila duboko je udahnuo. Kada je bujica grunula i ponijela ga, nije vjerovao da će se spasiti. Dok ga je vodeni val kovitlao rušeći sve pod sobom, noseći sa sobom građu srušenih kuća, ograde, mostove, krave, ovce, drveće… dječak je donio odluku. Znao je da njegova zemlja više nikada neće izgledati kao ranije, a ni on neće biti kao prije jer je u međuvremenu odrastao i rekao je sam sebi:

- Ako uspijem preživjeti, više nikada neću biti Dječak-stavičep. Bit ću Čovjek-vadičep!