Čovjek-vadičep nije oduvijek bio čovjek-vadičep. U početku je bio dragi bistri dječak kojega su svi voljeli.

Zapravo ga nisu svi voljeli, nego mnogi, a kako je tih bilo toliko mnogo, oni koji ga nisu voljeli nisu se usudili to priznati, a kamoli nešto poduzeti protiv njega, pa je izgledalo kao da ga svi vole, ali ipak nije bilo tako, nego je samo izgledalo kao da je tako.

Oni koji su voljeli Čovjeka-vadičepa još prije nego je postao Čovjek-vadičep voljeli su ga zato jer je bio drag, bistrički i veseo dječak koji je volio sve i svakoga uokolo i nadaleko, uzduž i poprijeko. Oni koji ga nisu voljeli nisu ga voljeli jer su mislili da ga svi ostali vole i grizlo ih je zašto njega svi vole, a njih nitko. To im je izgledalo nepravedno i kao da je dječak koji je kasnije postao Čovjek-vadičep tomu kriv. Nije im padalo na pamet - ta tko bi volio one koji zavide drugima jer ih vole? Naravno da te i takve nitko ne voli. A kada ih nitko ne voli, onda ti i takvi zavide onima koje vole, pa tako i dječaku koji je kasnije postao Čovjek-vadičep.

Jednog je dana dječak koji je kasnije postao Čovjek-vadičep hodao uz nasip. S druge strane nasipa valjala se teška, prljava, opasna vodurina koju su ljudi prije mnogo generacija potisnuli iza nasipa. Zemlja koju su oteli bila je plodna i na njoj su uzorali mnoge njive, imali plodna polja, nikla su sela, između sela i ceste, sagrađeni su gradovi, izrasle su šume i šumarci… Ljudi su znali koliko je potisnuta voda opasna i prijeteća i zato su neki od njih bili Čuvari koji su trebali nadgledati i po potrebi popravljati i ojačavati nasip. No nasipi su bili izgrađeni toliko čvrsto da su generacijama izvršavali svoju zadaću i napokon su Čuvari prestali obilaziti nasip, osim da nedjeljom izađu na njega u šetnju, i provodili su svoje vrijeme uglavnom se svađajući tko će biti Glavni čuvar, tko njegovi pomoćnici, a tko pomoćnici pomoćnika i radeći sve drugo nego nadzirući nasip.

Tog je dana dječak koji je kasnije postao Čovjek-vadičep hodajući duž nasipa primijetio da je voda provrtala put i tanki mlaz izbija kao izvorčić i slijeva se niz padinu nasipa, još tako slabašno da bi rijetko tko to uopće primijetio. Priskočio je i pogledao i kako je bio bistar dječačić, u trenutku je zamislio što bi se dalje moglo zbivati: voda će proširivati otvor, kanal kroz koji nadire sve će se više širiti, dok se nasip na tom dijelu ne uruši, a onda će kroz taj prodor nahrupiti voda svom snagom, kidajući obranu protiv nje komad po komad u sve većim komadima, stuštit će se vodeni val koji sve melje pod sobom satirući zgrade i ograde, čupajući drveće i noseći mulj i sav taj krš mljeti sve po redu pred sobom. Dječak nije ni trenutak oklijevao. Zabio je prst u otvor i zaustavio vodeni mlaz.

Dječak nije znao da se u jednoj drugoj zemlji u jedno drugo vrijeme dogodilo gotovo isto. I ondje je neki dječačić prstom zaustavio vodu koja je prodrla kroz nasip. Tri je dan i tri noći stajao s prstom u rupici i nije se mogao ni pomaknuti ni odmaknuti sve dok ga nisu pronašli oni koji su se u međuvremenu zabrinuli za njega i krenuli ga tražiti. Našli su ga, vidjeli što je učinio, brzo popravili nasip i tako su se svi spasili. Ne znajući za tu zgodu dječak je očekivao da će se upravo to dogoditi.

Međutim je dječak koji je kasnije postao Čovjek-vadičep živio u drugo vrijeme i u drugoj zemlji, pa je i nastavak priče bio sasvim drugačiji.


(nastavak slijedi)