subota, 31.03.2007.

koliko malo je potrebno za velike promjene

1.

Ovo je osobna zabilješka, da ne zaboravim: …

Probudio sam se s glavoboljom i loše. Glava mi je bila kao u mamurluku nakon teške pijanke, kao da je netko nagruvao vate u nju pa su sve misli stiješnjene i ne mogu se razmahati, kao da sam opijen, ali bez poleta i veselja koje opijenost donosi. Jedva sam se kretao kao da sam dvadeset i pet godina stariji no što jesam. I tako cijelo prijepodne, tako do podne, tako nakon podneva… Ne baš naročit početak dana.

Iza podneva supruga me izbacila iz auta na Britanskom trgu. Oteturao sam kupiti novine, doglavinjao do pekare i kupio kruh, a zatim sam se sjetio da još nisam ništa stavio u usta, pa sam otišao do slastičare u Ilici preko puta Klaićeve. Ondje imaju najbolje šaumrole u gradu. Lisnato tijesto je jedinstveno, a šećerna pjena nije preslatka. Pored toga, ljudi su otkrili kakve su ondje šaumrole, pa ih masovno kupuju i uvijek su svježe. Dakle, kupio sam pet šaumrola.

Sve to me je toliko iscrpilo da sam sjeo na kavu da se priberem i nadajući se da će me okrijepiti. Dok sam naručio kavu i dok je stigla već sam pojeo dvije šaumrole i odjednom sam bio kao nov. Bol je minula, vata iz glave iščeznula, mozak je proradio kao mašinica - sve nevolje kao rukom odnesene.

Novorazbuktana svijest je pokušavala shvatiti što se dogodilo. Pojeo sam dvije šaumrole… Kako je to moguće?

Ono što mi izgleda najuvjerljivije jest da neka žilica od onih koje napajaju mozak nije više protočna koliko bi trebala biti. Jedan dio mozga nije dobivao krvi koliko je trebao i od tuda sve nevolje. A onda je u krv naglo navalio šećer, krv je postala naglo hranjivija, koliko je god manje pristizalo, bila je nabijenija energijom i sve je proradilo kako treba.

Naravno, to je tek amatersko medicinsko objašnjenje. Ipak, ima jednu jasnu poduku - možda bih što prije trebao otići na neki temeljitiji pregled.


2.

Moja voljena supruga kadikad potpadne pod nagle promjene raspoloženja. Čas ranije mila i draga, iznenada se pretvori u furiju: samo gleda gdje bi ubola i ugrizla, kao da će prsnuti. Kao da mi se pred očima doktor Jekyll pretvara u mister Hyda. U početku je to dovodilo do neizbježnih sukoba, teških svađa koje su iza sebe povlačile dane durenja. No vremenom sam otkrio efikasan protuotrov. Čokolada!

Čim mi se ženica natmuri i naroguši, pa čak već i kad plane, jurnem po čokoladu i uguram joj štangicu u zubiće. Čim je pojede, odmah se pripitomi i nema više problema.

Jedna od konstanti našeg braka jest da ja skrivam čokolade po kući, da mi se nađu pri ruci u času nevolje, a ona ih - znajući da ih sakrivam - traži, otkriva i uništava. Stalno moram pronalaziti nova mjesta, što rezultira time da se ni ja ne mogu sjetiti gdje su kada mi zatrebaju, a zatim ih otkrivamo okamenjene i pobijelile nakon nekoliko godina u nekom zakutku.


3.

Opaki sam ovisnik o cigaretama. Ne dao Bog da nemam pri sebi rezervnu kutiju - već sam nespokojan. Neću ni reći koliko ih dnevno popušim.

Pokušavao sam sve i svašta da se riješim ovisnosti. U jednom navratu pokušao sam s onim nikotinskim flasterima. Zalijepio sam flasterčić i krenuo u grad do kafića u koji sam svakodnevno svraćao. Trebalo mi je pola sata da stignem do njega, a toliko je izgleda i flasteru trebalo da proradi. Sićušne molekule prošle su kroz kožu, potekle krvlju i stigle do prijemnika u mozgu.

Uglavnom, kada sam sjeo na uobičajeno mjesto u kafiću i naručio kavu, umjesto da izvučem kutiju s cigaretama i pripalim jednu, gledao sam oko sebe ljude koji su pušili i pitao se: "Što je njima? Zašto to rade? Uvlače dim u sebe i ispuhuju… Kako glupo!" Mislio sam to savršeno iskreno, a da je pušenje nepotrebno, glupo i štetno bilo mi je nedvojbeno očigledno. I tako dva mjeseca, koliko sam nosio flastere.

Nažalost, čim sam ih prestao lijepiti, ovisnost se u nekoliko dana povratila i sve je opet bilo po starom.


4.

Sve to mi je dalo misliti. Koliko je malo potrebno da bi se sve promijenilo! Nekoliko grama šećera pretvara me iz mrzovoljnog tupavca u tipa kojemu misli samo vrcaju, dvije kockice čokolade transformiraju mi suprugu iz furije u umilnu ženicu, nekoliko molekula nikotina oslobađa me ovisnosti o cigaretama… A svatko od nas je složen organizam unutar kojega nebrojene žlijezde špricaju hormone, adrenalin i tko već zna kakve sve sastojke. Ono što zovemo karakterom, naše ponašanje, pa čak i misli ovise o mikroskopskim količinama tvari koje ne možemo kontrolirati. Tko smo mi u tome, koliko zaslužni za bilo što što smo napravili i koliko odgovorni za bilo što?

Pitam se, pitam, no možda to tek neka supstanca koja uzrokuje pitanja kola mojim tijelom…



<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker