ispeci, pa reci

ponedjeljak, 19.03.2007.

KOLIKO

VRIJEDI

RIJEČ?

Radikalne društveno-političke promjene početkom devedesetih godina urodile su za mene time da sam ostao bez posla i ikakve mogućnosti da se ponovo zaposlim, s drastično smanjenim mogućnostima da išta zaradim i jedva sam spajao kraj s krajem. Otprilike dva puta sedmično nalazio sam se u situaciji da više nisam imao ni novčića ni ikakve ideje kako ću i kada išta sljedećeg zaraditi. Provodio sam dane u kafiću u Dežmanovom prolazu gdje sam za cijenu jedne kave mogao pročitati sve dnevne novine. Izvježbao sam piti kavu tako polako da mi potraje dok sve pročitam, a često sam naručivao i tu kavu ne znajući kako ću je platiti, no uvijek je nešto iskrsnulo da sam se izvukao.

Jednog takvog dana sjedim i čitam novine kada se na vratima pojavio XYZ, nazovimo ga tako, tip s kojim sam svojevremeno radio u istoj firmi. Bio sam jedan od rukovodilaca, a on jedan od šljakera, ali svi smo bili u dobrim odnosima i često odlazili zajedno na piće.

- Odlično da sam na tebe naletio! - uskliknuo je XYZ. - Upravo sam te kanio potražiti!
- O čemu je riječ?
- Dobio sam tvornicu.

Nekome tko ne živi ovdje ili je još jako mlad moglo bi biti čudno kako je netko mogao dobiti tvornicu, ali mi koji smo živjeli ovdje početkom devedesetih godina to nije ništa čudno. Razni su ljudi dobivali svašta, pa i tvornice. Čudno je bilo jedino kako je upravo XYZ dobio tvornicu? Zašto on? Niti se bavio politikom, niti je bio HDZ-ovac, niti se busao hrvatstvom, niti je bio laktaš, ništa. I sam je bio iznenađen. Zateklo ga. Jedini mogući odgovor bio je da su mu dali tvornicu da je ne bi dobio netko drugi. Mora da je onaj koji je dijelio bio neki njegov rođak ili susjed ili su išli zajedno u osnovnu školu, pa se sjetio XYZ-a kada je razmišljao kome bi tvornicu uvalio. Istini za volju, nije to bila bog zna kakav tvornica. Zgrada, strojevi i tridesetak zaposlenih, dvadesetak radnika i desetak službenika, ali ipak prava tvornica.

- I što ću sada s tvornicom?
- Kako - što? - rekoh mu. - Što i svi drugi! Ljudima lijepo daš otkaze, strojeve prodaš, ako ih tko hoće kupiti. Ako neće, prodaš ih u staro željezo. Zgradu srušiš, počneš zidati zgradu s dvadesetak stanova, stanove prodaš unaprijed da imaš čime graditi, na kraju staviš novce u džep i dobro si prošao.

- Bilo bi mi žao tvornice. Ipak je to dobra tvornica.
- Lijepo od tebe. U tom slučaju napraviš što i svi ostali. Koliko vrijedi tvornica? Recimo milijun ili dva. Staviš je u hipoteku, podigneš kredit od šest ili sedam milijuna, novce staviš u džep, kredit ne otplaćuješ, pustiš da banka preuzme tvornicu i neka se oni brinu što će dalje s njom. Ako su ti već dali tvornicu, dati će ti i takav kredit. Što se brineš?

- Ne bih ni to. Najradije bih zadržao tvornicu, ali ne znam što bi ona radila?

Smilio mi se i ganuo me, raznježio. Slučajno sam u nekoliko navrata poslovao s tom tvornicom i znao sam u kakvom su stanju. Raspadom Jugoslavije ostali su bez tržišta, a u kaosu hrvatskog gospodarstva nitko nije mario za ono što su nudili proizvesti. Do nedavno su bili jedini, a preko noći je niknulo desetak uvoznika koji su uvozili istu robu znatno jeftinije.

Pripalio sam cigaretu i pomislio - što bih ja radio da dobijem tu ili takvu tvornicu? Rješenje mi se samo nametalo. Za svaki slučaj sam ipak zapitao:

- Koliko ima da si postao vlasnik tvornice?

- Tri dana - reče on. - Od tada neprestano razmišljam što ću…

Ako mu nije palo na pamet u tri dana, najvjerojatnije ne bi smislio nikada. Ili bi se dosjetio prekasno. Rekoh:

- Znam. Vrlo je jednostavno.

- Što? Što? - ustrepta on.

- Mogu ti pomoći - rekoh. - Ali što ću ja imati od toga?

- Platim ti kavu - reče on.

U kakvoj sam se situaciji nalazio, ponuda mi je bila primamljiva. Bolje vrabac u ruci nego golub na grani. Ipak rekoh, tek da se zna:

- Dobro da si iskren. Dakle, sad imaš tvornicu s kojom ne znaš što bi, koja ti je samo teret. Ja ti kažem što da radiš s njom i ti imaš posla za sljedećih dvadeset godina. A ja dobijem samo kavu. Ne vidiš li tu nekakav nesrazmjer?

- Ne brini - odlučno reče. - Neću te zaboraviti! Ako ti je recept dobar i pokaže se uspješnim, neću te zaboraviti. Pošteno ću se odužiti. Imaš moju riječ!

- Dobro - rekoh. - I ono što ti ja imam reći samo je jedna riječ. Riječ za riječ.

I rekoh mu što bi tvornica mogla raditi. Jednu riječ. Samo jednu riječ. Nije bilo potrebno reći išta više no riječ. Ozario se. Odmah je shvatio. Nije bilo ništa genijalno, ali trebalo se toga sjetiti. Neću reći što sam mu rekao, kao ni koja je tvornica bila posrijedi; vidjet ćete kasnije zašto.

- Eto! - uskliknuo je. - Znao sam da ćeš se ti nečega dosjetiti!

Požurio je platiti kavu i izjurio kao da ga vrazi gone. Odonda ga nisam vidio. Tvornica je počela proizvoditi ono što sam mu rekao, uspjeli su preko svakog očekivanja, proširili proizvodnju na srodne proizvode, zaposlili nove radnike, sagradili nove zgrade i XYZ više nije imao vremena za zgubidanjenje po kafićima. Počeli su izvoziti, XYZ postao svjetski poslovni čovjek, provodio više vremena po poslovnim putovima po svijetu nego kod kuće. I umro. Nesta' čovjek iznenada, preko noći, kao rukom odnesen.

Znao sam ga se prisjetiti, naročito kada sam sjedio nad naručenom kavom, razmišljao kako je platiti i pitao se da li bih ga trebao posjetiti i podsjetiti ga na zadanu riječ. No uvijek sam zaključivao da to nema smisla. Neprocjenjiva riječ je bezvrijedna ako je kažeš nevrijednu čovjeku, a to nikada ne možeš znati unaprijed.

Danas tvornicu vode njegovi nasljednici i kada bih rekao o kojoj je riječ nitko mi ne bi vjerovao, i oni bi me lako moguće tužili za klevetu časnog pretka, a to mi zaista nije potrebno.

- 17:06 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>