Jedna od bivših cura s kojom sam se povremeno slučajno sretao u gradu, a dva-tri puta godišnje bi ukrali vremena i da sjednemo na kavu, iznenada me je nazvala s neuobičajenim pozivom. Sreli smo se desetak dana ranije i dobro popričali, jednako srdačno i otvoreno kao dok smo bili u vezi. Ona se koju godinu ranije udala i bila je jako zadovoljna brakom i životom i još joj je samo dijete nedostajalo da bude potpuno sretna, a ja sam se nedavno rastao s posljednjom djevojkom i nisam se žurio upustiti u novu vezu. Dakle, zove ta da me pozivaju njezin muž i ona u petak navečer u posjetu, napraviti će večeru, pa mogu kod njih i prespavati.

Začudio sam se što me zovu sebi kada se možemo naći i u gradu, u nekom restoranu ili kafiću; ima sada mnogo zgodnih mjesta gdje se ljudi mogu popričati. - Kojim dobrom? - pitam. - Da se družimo - veli ona. Hajde, dobro, velim ja, premda je i dalje bilo nešto čudno u pozivu i u boji njezina glasa. Dogodilo mi se mnogo puta da sam svratio nekome, pa se ili zabavili ili podnapili, pa sam ostao do drugoga dana, ali nikada poziv nije unaprijed bio da prespavam.

Za svaki slučaj sam se okupao i ponio cvijeće za domaćicu, te flašu vina za domaćina. Ona je pripremila izuzetnu večeru. U ugodnom raspoloženju smo popričali o svemu i sve se lijepo dogovorili. Kad ono - ispalo sjajno, ne mož' bolje - ostao sam do ponedjeljka ujutro i još smo to nekoliko puta ponovili. Onda sam se ja spetljao s novom curom, a bivša udata cura zatrudnjela, pa smo prestali s takvim posjećivanjem i već ih odavno nisam ni sreo, iako ih se uvijek s veseljem sjetim i redovno izmjenjujemo novogodišnje čestitke.

Čuo sam da mi dijete jako naliči, (sada je to već odrastao momak,) ali upravo zato izbjegavamo da se sretnemo, jer bi malac mogao pomisliti tko zna što ako bi nas vidio zajedno.